Ukrali su nam socijalizam

Da živimo u kapitalizmu, to više – kada se mora biti deklarativan – nitko ne skriva. Nema sumnje da će baš oko Prvog maja ta K-riječ, u neizbježnom paru uz pridjev neoliberalni, biti još frekventnije u upotrebi. Dakle tu smo bitku, da se poredak točno imenuje – s obzirom na stanje od prije samo nekoliko sezona – već dobili. Drugi korak u borbi oko ideološke hegemonije bit će puno teže napraviti. Njime bi, naime, trebalo uvjeriti većinu da za nju kapitalizam nije dobar. A to nikako da se dogodi, iako bi svakom slavnom objektivnom promatraču to trebalo biti evidentno. Logika objašnjenja obično ide ovako: ljudi znaju da proizvodnja viška vrijednosti kao osnovni pokretač društvenosti društva nije neka slava, ali misle da je ona sada i ovdje nužna. Da nema alternative takvom načinu proizvodnje. Ili da su sve alternative samo gore. Uz uobičajeni začin-prijetnju, koji ne mora biti drastičan poput povučenih plakata HDZ-a u Sisku, ali uglavnom implicira isti sadržaj. A ta prijetnja uz svaku socijalističku alternativu crta masovne zločine, gulage itd. i sl.

Sjetimo se kako je, primjerice, slovenski filozof Slavoj Žižek potrošio već nekoliko desetljeća svoga javnog djelovanja tvrdeći kako je za one koji bi da govore o fašizaciji naših društava a da pritom ne govore o kapitalizmu, bilo bolje da šute. A ta misao nije originalno njegova, već potiče od teoretičara međuratne kritičke teorije Maxa Horkheimera, koju je izrekao u nadiranju povijesnog fašizma. No mnogima su se u nas, naročito u civilnom društvu, pa onda i u medijima na tom tragu, omilile identitetske politike. Oni viču da najprije treba završiti s nacionalizmom i tek će onda radnički zahtjevi postati uvjerljivi. Bilo bi jednostavno kada bi tome bilo tako. Ali, napisali smo to bezbroj puta, tolikima svejedno uzalud, nacionalizam NIJE način proizvodnje našeg društva, već je “samo” njegov “kulturni” dodatak. Načini proizvodnje su socijalistički i kapitalistički (i opet u prijelazu, koji nije apsolutna i jednostavna suprotnost).

I radnik-nacionalist je u boljem slučaju izrabljivan, a u gorem već smješten u višak “gubitnika tranzicije”, pa iz toga zaključiti da je on zbog svojih npr. šovinističkih stavova to i zaslužio, znači pobrkati kruške i jabuke. A to “brkanje”, prisutno u tolikih inače lucidnih ljudi, govori samo da u njemu imaju neki interes. Primjerice, da u krizi nastave s poslovanjem svojih malih identitetskih dućana. Ne moramo biti zastupnici vulgarne teorije odraza po kojoj socijalna deklasiranost objektivno i nužno vodi u fašizaciju – jer tako ne bismo mogli objasniti npr. našu veliku socijalističku revoluciju – a da ipak možemo zaključiti kako je socijalno isključivanje na jednoj strani, recimo uništenjem samoupravnih institucija, njihovom normativnom hipertrofijom, u 1980-ima pogodovalo okupljanju oko autoritarnih ideja i pokreta. Sažeto: tko nije htio samoupravljati (iako se tu ne radi o individualnoj psihologiji, već o odnosu moći među grupama, slojevima i klasama), njime su postepeno počeli upravljati drugi, htio on to ili ne. Novi kapitalizam nas je disciplinirao u svom duhu, zauzevši neke sfere života obuhvatnije od socijalizma, te obećava još puno postignuća u tom smjeru.

Promjenu su – u globalnoj, a ne samo postsocijalističkoj tranziciji – uveli, kako sažeto skicira norveški sindikalist, gost Zagreba i Beograda Asbjørn Wahl, u tri stupnja. Najprije su privatizirali do tada negdje više a negdje manje javnu privredu, velike državne privredne sisteme i na bivšem Istoku i na bivšem Zapadu. Proizvodnja čelika ili automobila u nekoj državi sve donedavno nije ovisila o volji pojedinaca da investiraju. Zatim su privatizirali financijske institucije – banke i osiguravajuća društva. Iste one koje sada u moćnim državama Evrope dovode u red javnim novcem, dok u malim i rubnim teret loše izvedene financijalizacije s države prebacuju na pojedince i obitelji. Interesantno je da je ovaj prvi, možda najznačajniji val razvlaštenja, prošao uz manje otpora – postoje iznimke radikalnih borbi, od Britanije do Srbije i Hrvatske – negoli slijedeći valovi.

U drugoj fazi na red za privatizaciju dolaze javna dobra, dakle bazična infrastruktura društva. Privatizira se opskrba energijom, vodom, telekomunikacije, pošte, željeznice. Mi smo usred tog procesa. Koja stranka će ga izvesti – a to će pokušati svaka koja se sada domogne vlasti, ma što u opoziciji o tome pričala – većini je, kojoj radno mjesto nije stranački uvjetovano, svejedno. Treća faza privatizacije obuhvatit će sektore poput zdravstva, školstva, socijalne skrbi i mirovinskog osiguranja. U nas se to dijelom već počelo događati, ali ipak još ne u omjerima koji bi privatnoj inicijativi dali hegemoniju nad društvenom. Interesantno je da je u “reformama” ovih sfera otpor stanovništva najveći. No da borba na nacionalnom nivou neće biti dostatna govori upornost kojom upravo naša “nova” zajednica, dakle EU, izvršava krucijalnu ulogu u ovim procesima. Ironija je povijesne sudbine da se prisila na deregulaciju preostalih javnih servisa, ne bi li se oni u skoroj budućnosti do kraja privatizirali, u nas zove “evropskim integracijama”.

Uloga je ljevice, ne samo u svečarskom, pa ni samo u pobunjeničkom prvomajskom tonu, da ove zahtjeve vladajućih raskrinkava, da jasno i stalno javno govori tko, što, kako i za koga već desetljećima “stručno” predlaže ovakve lijekove, od kojih je većini samo gore. Pa da onda iz defenzive i pukog opisa stanja prijeđe u ofenzivu i djelatno zaprijeti financijskim tržištima, kakva su danas.

No da bi i to bilo moguće potrebno je izvući još jednu K-riječ, a to je ona pomoću koje se izražava želja za nadilaženjem postojećeg kapitalističkog stanja. Zvali mi taj pokret komunističkim, a društvo socijalističkim ili nekako drugačije (a nema razloga da ih tako ne zovemo), očito je da to predstavlja minimum novih zajedničkih mobilizacija. Niz sada dakle glasi: tko želi govoriti o fašizmu, tj. o današnjim mogućnostima fašizacije društva, mora govoriti i o suvremenom kapitalizmu, ali i o demokratskom socijalizmu budućnosti. Iako može zvučati lakonski, izjava sociologa Rastka Močnika kako je naš minimalni program da bude kako je jednom već bilo, a maksimalni da ukinemo kapitalizam, ne gubi na aktualnosti ni ovoga prazničnog maja. Prizovemo li brehtovski ne puko sjećanje, nego socijalizam i komunizam kao djelatne principe društvene intervencije u svijest i svijet istovremeno, tada vrijedi ona “čega nema, tog se ne odreci”.