Važno je biti poslušan

Susjedna Italija proživljava turbulentna vremena. Premijer kojega je, zaobilazeći sva pravila demokracije, ustoličila Evropska unija ne bi li bespogovorno provodio njezinu politiku štednje bez obzira na sve, na parlamentarnim je izborima neslavno propao. Njegov prethodnik, koji će biti zapamćen po skandalima, od financijskih do seksualnih, a kojega je šef diplomacije jedne velike članice Unije ne bez razloga nazvao klaunom, na istim je izborima dobio trećinu glasova. No nitko nije bio u stanju sastaviti funkcionirajuću vladu. A onda je 87-godišnji predsjednik Giorgio Napolitano, kada je došlo do pat-pozicije i pri izboru njegova nasljednika, morao pristati da bude ponovno biran, samo da ne bi otvarao još jedno potencijalno žarište u zemlji koju ionako tresu posljedice financijske krize. Netom je izabran, dao je mandat za sastavljanje nove vlade predstavniku ljevice Enricu Letti. Čim je dobio mandat i prije početka bilo kakvih konzultacija, Letta je pred kamerama i mikrofonima izjavio kako “politiku stroge štednje koju forsira Evropska unija smatra neprimjerenom”. I baš je taj dio njegove izjave u Hrvatskoj prošao nezapaženo.

Nije nimalo čudno. Hrvatska se politika, pogotovo što se Evrope tiče, a to nije od jučer, svodi na to da je zapravo nema. Pa se onda u takav “koncept”, koji se, objektivno govoreći, svodi na poslušnost prema velikima, apsolutno ne uklapa kada premijer jedne od velikih i starih članica Unije otvoreno izrazi neslaganje sa zahtjevima što dolaze iz Bruxellesa. Hrvatska, nažalost, nikada nije imala dugoročnu koncepciju razvoja niti je pokazivala svijest o potrebi da je ima. Odnosi se to kako na pojedina područja tako i na zemlju u cjelini. Uzaludni su ostali pokušaji drugoga hrvatskog predsjednika da progura ideju o nacionalnom konsenzusu o nekim ključnim pitanjima, što je zapravo prva faza koncipiranja dugoročne strategije razvoja. Ne, hrvatskom su političkom scenom carevali bezidejnost i poslušništvo. I još nešto: nametnuti zaborav svega što je bilo. Zato se u traženju rješenja za pitanja s kojima se sve urgentnije suočavamo nitko od onih koji su politički aktivni nije ni usuđivao posegnuti za bilo čime iz riznice iskustava “onog vremena”. S tim da su ih neki bili svjesni, a drugi pojma nisu imali, osim da “sve ono prije nije valjalo ništa”.

Dakle, Italija se s razine premijera (ostavimo po strani pitanje kakva će biti sudbina njegovog “velikog saveza”) odupire rigoroznoj štednji u kojoj Bruxelles, usprkos tome što svatko razuman vidi da ona nema željenih rezultata, nalazi jedini izlaz iz krize. Francuski predsjednik Francois Hollande jasno kaže da uz štednju i razvoj mora biti postavljen kao prioritetni cilj. Svako malo gradovi pojedinih evropskih metropola puni su stotina tisuća ljudi koji žestoko prosvjeduju protiv politike spašavanja banaka na račun građana. A Hrvatska? Ona se priprema za proslavu svojega ulaska u Evropsku uniju, dok se u kuloarima kao vrhunska politička mudrost lansira krilatica: “Ako Unija prije 1. srpnja pred nas postavi zdjelu punu izmeta, mi ćemo i to šutke pojesti.” Što smo do sada, u pristupnim pregovorima, sve pojeli, to tek počinjemo polako saznavati. Izgubljeno pravo na korištenje imena “prošek” i “teran”, bitka za ime “kranjske kobasice” koju ćemo vrlo vjerojatno izgubiti, samo su prvi kosturi iz ormara. Jer, da ponovimo, politika se svodila na to da se u pravilu sluša i izvršava. Mada neke posljednje izjave premijera Zorana Milanovića kao da sadrže nagovještaj malo drugačijeg promišljanja.

Nedavno smo imali velike poplave. U većini informacija o njima moglo se čuti kako je jedan od razloga i to što su odvodni kanali bili začepljeni, odnosno što godinama nisu čišćeni. Je li itko pitao zašto. Nije, naravno. Je li se netko sjetio podatka, iz evropskih izvora, da je Jugoslavija imala jedan od najboljih sustava navodnjavanja i odvodnje? Ni slučajno, to smo zaboravili. Bez odjeka prošla je vijest o tome kako se namjerava jednoj velikoj američkoj naftnoj kompaniji dati licencu za traženje nafte i plina u Hrvatskoj. Je li ikome palo na pamet da je (nekadašnja) jugoslavenska, odnosno hrvatska naftna tvrtka INA bila poznata po tome što je tražila i pronalazila izvore nafte i plina širom svijeta? Nikome – suvišno je i reći. I to smo zaboravili. INA je čvrsto u rukama partnera iz zemlje članice EU-a i – stagnira. Evropu ne muči što mi nemamo dovoljno energenata, nego samo to da energente mahom uvozimo iz Rusije (pa smo, na našu štetu, a nije teško pogoditi na čiji nagovor, propustili da dobijemo magistralnu trasu Južnoga toka, oko čega susjedni Slovenci, mada u EU-u, intenzivno pregovaraju s Rusima). Novi zagrebački aerodrom gradit će Francuzi, mada su za njega bili zainteresirani i Kinezi. Francuska tvrtka već kasni, bi li kasnili i Kinezi? Ni to nitko ne pita.

Baš kao što nitko, ako zanemarimo rijetke analitičare i filozofe, čija razmišljanja ionako ne dopiru do šire javnosti, ni ne pomišlja podsjetiti na neke stvari koje je pisao Karl Marx. Za to vrijedi apage satanas, to je “balast komunizma koji smo odbacili kada smo se okrenuli demokraciji”. A u isto vrijeme, dok mi još uživamo u “idili” militantnog antikomunizma, podvodeći pod tu formulu, bez ikakvog valjanog razloga, i teorijske rasprave Karla Marxa i Friedricha Engelsa, u Njemačkoj – ako ne vodećoj, a ono svakako jednoj od vodećih zemalja EU-a – priprema se veliki projekt izdavanja sabranih Marxovih djela. Bavarska televizija (ne treba zaboraviti da je Bavarska sigurno najkonzervativnija njemačka pokrajina) posvećuje tome veliki prilog, podsjećajući kako je Marx još potkraj 19. stoljeća govorio o virtualnom kapitalu i opasnostima što će ih on donijeti, kao i o periodičnim krizama koje su imanentne kapitalizmu i koje ga, doduše, neće sahraniti, ali će se sistem iz njih izvlačiti uz golema stradanja radno ovisnog stanovništva. Predviđao je i pogubne posljedice što će ih za prirodu izazvati kapitalizam koji se može održati samo uz stalnu i nesmiljenu ekspanziju.

Čitati i ponovno izdavati Marxa na Zapadu je danas in. A kod nas je on i dalje out, pa čak bježimo od podataka o tome koliko je Marxovih knjiga početkom devedesetih uništeno u pročišćavanju naših javnih i školskih knjižnica od “komunističkog smeća”.

Dakle, čini se kao da i u Evropi i u svijetu polako počinju shvaćati. A kolika će biti cijena što ćemo je mi platiti za dugo neshvaćanje, bezidejnost i zaborav?