Vladavina slijepog centra

Dva mjeseca nakon izbora i višestrukih propalih dogovora, Italija je prošlog tjedna dobila predsjednika i vladu. Iako su građani na izborima jasno poručili da im je dosadilo biti zatočenicima zakulisnih igara dviju najjačih stranaka, Talijani su, slično kao i prošle godine Grci, ipak dobili veliku koaliciju lijevog i desnog centra. U njoj su Demokratska stranka (PD), Narod slobode Silvija Berlusconija (PDL) i Građanski izbor bivšeg oktroiranog premijera Marija Montija, a za predsjednika je ponovno izabran 87-godišnji Giorgio Napolitano.

Na izborima u veljači najviše glasova dobila je koalicija lijevog centra predvođena Demokratskom strankom Piera Luigija Bersanija, a odmah za njom bila je koalicija desnog centra predvođena Berlusconijevim PDL-om. Antiestablišment Pokret 5 zvijezda komičara Beppea Grilla sa 25,5 posto glasova bio je najjača pojedinačna stranka, dok je Montijev Građanski izbor dobio samo 10,5 posto glasova birača. Budući da nijedna stranka nije dobila većinu u oba doma parlamenta, uslijedio je niz Bersanijevih pokušaja da sastavi koaliciju i predloži kandidata za predsjednika države, no svaki je završio neuspjehom, a iz te je situacije maksimalnu korist izvukao Silvio Berlusconi.

Na njega je, naime, spao Bersani nakon što su ga odbili Grillo i niz manjih stranaka, a Berlusconi je svoje sudjelovanje u vladi uvjetovao utjecajem na izbor predsjednika. U tome su mu, iako s drugačijom intencijom, pomogli članovi Bersanijeve vlastite stranke, jer su predsjednika PD-a dvaput zaredom ponizili kada nisu iskazali povjerenje dvojici njegovih predsjedničkih kandidata. Bersani je, naime, prvo predložio 80-godišnjeg Franca Marinija, bivšeg predsjednika parlamenta, no članovi PD-a nisu ga podržali upravo zato što je on bio prihvatljiv Berlusconiju, a njima pakt s Berlusconijem nije. Drugi Bersanijev kandidat, bivši premijer Romano Prodi, doživio je još veći debakl jer nije odgovarao ni Berlusconiju ni većini članova PD-a. Bersani je na koncu dao ostavku na mjesto predsjednika PD-a, a predstavnici svih velikih stranaka, izuzev Pokreta 5 zvijezda, pohrlili nagovarati Giorgija Napolitana da se još jednom prihvati funkcije predsjednika države.

U početku kolebljiv i ljut, Napolitano je na koncu nevoljko pristao, izgrdivši stranke zbog neozbiljnog i neodgovornog ponašanja, te poručivši da mu ne pada napamet ostati do kraja mandata jer bi to bilo “na granici smiješnog”. Nakon šest krugova glasanja u parlamentu, Napolitano je dobio glasove 738 od ukupno 1.007 elektora, što članova oba doma parlamenta, što regionalnih čelnika, i tako postao prvi talijanski predsjednik koji je dobio drugi mandat. Njegovih deset prethodnika, naime, uspostavilo je svojevrsno nepisano pravilo da predsjednik nakon sedmogodišnjeg mandata ne traži drugi, i premda to Ustavom nije zabranjeno, sve dosad predsjednici su se toga pravila držali.

Napolitano se tada bacio u potragu za svima prihvatljivim mandatarom, pa se prvo nakratko fokusirao na 38-godišnjeg Mattea Renzija, PD-ovog gradonačelnika Firence koji se ne libi javno govoriti da generaciju ’68. treba “pospremiti u arhivu”, zbog čega je u javnosti jedan od najpopularnijih političara, ali ne i u vlastitoj stranci. Budući da za uzor uzima bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, čija je politika odavno prokazana kao perverzija socijaldemokracije, bivši premijer Massimo D’Alema ranije je izjavio da je “talijanska ljevica mrtva” ako on bude premijerski kandidat PD-a. Silvio Berlusconi nije ga pak želio podržati na funkciji mandatara jer u njemu vidi, kako je rekao, “svog najvećeg oponenta u budućnosti”.

Predsjednik se zato okrenuo konzervativnijem razmišljanju, pa je izbor pao na 46-godišnjeg Enrica Lettu, “graditelja mostova” od kojeg se očekuje da harmonizira odnose dviju vodećih stranaka koje se gledaju iz rovova i koji je dovoljno mlad da izgleda kao nešto novo u talijanskoj politici, ali i dovoljno dugo u vladajućim strukturama da od njega ne treba očekivati ishitreno ponašanje.

Za početak, premijer je nećak Giannija Lette, bivšeg urednika dnevnika “Il Tempo” koji se kasnije prebacio u Berlusconijevu medijsku korporaciju Fininvest, a potom i u njegovu vladu, gdje je bio i predsjednički kandidat. Enrico je političku karijeru započeo u stranci demokršćana, s kojima je postao predsjednik omladinske organizacije Europske pučke stranke, konzervativne grupacije u Europskom parlamentu. Nakon raspada Demokršćana, dugogodišnje vladajuće stranke ogrezle u korupciji, Letta je otišao u Narodnu stranku Italije, gdje je bio ministar za europska pitanja i ministar za industriju, potom u novu centrističku stranku Demokracija je sloboda, te je na koncu sudjelovao u osnivanju Demokratske stranke 2007. godine. Tamo je dogurao do pozicije zamjenika predsjednika, no kada je nešto ranije poželio postati predsjednik stranke, sa 76 posto glasova pobijedio ga je bivši gradonačelnik Rima Walter Veltroni.

Budući da je unaprijed obznanio da će mu premijerska “opsesija” biti fokusiranje na rast, a manje na štednju, počela su odmah i nagađanja hoće li u tome i uspjeti, pa su ga neki talijanski mediji proglasili dovoljno hrabrim da to i pokuša, no izrazili su skepsu da će njemu poći za rukom ono što nije francuskom predsjedniku Francoisu Hollandeu. “La Stampa” tako piše da u Europi “nema znakova odustajanja od dogme štednje”, te da se do jeseni u tom smislu ništa neće promijeniti, dok će u međuvremenu Italija propustiti provesti reforme, pa će ostati bez “mogućnosti da poštuje limit deficita i bez manevarskog prostora u godinama koje dolaze”. S druge strane, neki njemački mediji kritizirali su ga zbog distanciranja od politike štednje, pa je “Frankfurter Allgemeine Zeitung” napisao da bi “premijer koji je istih godina kao Cameron u Velikoj Britaniji i Rutte u Nizozemskoj trebao imati za ponuditi nešto više od tradicionalne socijaldemokracije – hrabrost, na primjer”.

Ipak, vodeći europski krugovi pohvalili su novu talijansku vladu i parlament jer su, ako ništa drugo, politički korektni. U parlamentu, naime, sjedi polovica članova koji su tamo prvi put, a među njima je i više žena nego muškaraca. No ne služi im na čast da su prilikom glasanja za predsjednika ironično dopisivali imena poput onoga nogometnog trenera Giovannija Trapatonnija ili pak porno zvijezde Rocca Siffredija.

U vladi, prvoj velikoj koaliciji od 1947., sudjeluju jedna rođena Kongoanka kao ministrica integracije, i jedna Njemica, ministrica jednakih mogućnosti i sporta. Berlusconijev čovjek Angelino Alfano zauzeo je za Berlusconija, kojemu se trenutno sudi za utaju poreza i seks s maloljetnicom, ključne pozicije ministra unutarnjih poslova i zamjenika premijera. Ministrica vanjskih poslova postala je ugledna europska političarka Emma Bonino, članica male liberalne Radikalne stranke koja propagira posvemašnju privatizaciju, a u vladi je i nekoliko tehnokrata – Fabrizio Saccomanni, bivši direktor Banke Italije, imenovan je ministrom ekonomije i financija, ministar rada postao je Enrico Giovannini, bivši direktor statističke agencije koji je u Montijevoj vladi bio zadužen za provedbu mirovinske reforme, a Montijevi su ljudi dobili i resore pravosuđa i obrane.

Iako je više od polovice talijanskih građana koji su izašli na izbore glasalo za stranke koje se protive politici štednje, sudeći po sastavu vlade, ali i stanju ekonomije, teško je zamisliti da će se u Italiji zaista i dogoditi takav zaokret. Treća najveća ekonomija u Europi, naime, već dvije godine ne može se iskobeljati iz krize, a od 2007. godine gospodarska aktivnost smanjila joj se za 6,9 posto, samo prošle godine za 2,4 posto. Unatoč Montijevim reformama narastao je i javni dug na 127 posto BDP-a, opća nezaposlenost prešla je 11, a među mladima 38 posto. Raste i proračunski deficit, pa je nova vlada suočena sa situacijom da mora štedjeti kako bi smanjila deficit, ali i ulagati kako bi smanjila nezaposlenost i potaknula rast.

Iako je trebala biti više socijaldemokratska i manje usmjerena na politiku štednje, ova vlada, rekao je predsjednik Napolitano, “jedina je moguća”, a njezino se formiranje “nije moglo dalje odlagati u interesu Italije i Europe”. Ta je vlada dobila povjerenje oba doma parlamenta, no inauguraciju je zasjenila pucnjava ispred sjedišta vlade, u kojoj je nezaposleni muškarac teško ranio dvojicu karabinjera, rekavši kasnije da mu je namjera bila ubiti bilo kojeg političara.

Letta se prilikom inauguracije izjasnio za preispitivanje politike štednje, najavivši i neke mjere koje bi trebale smanjiti porezno opterećenje građana i poslodavaca, no ti će se gubici morati nadoknaditi drugdje. Najavio je i neke institucionalne promjene, za koje će biti potrebna i promjena Ustava. No činjenica da mu nije pošlo za rukom najavljeno smanjenje broja ministara, pa se sa 12 došlo na njih 21, pokazuje da će sve promjene koje za posljedicu imaju gubitak političke moći stranaka, poput promjene izbornog zakona, proći teško.

Zbog toga se već naveliko nagađa hoće li Italija uskoro imati nove izbore, jer se razlike među strankama procjenjuju kao prevelike, ne samo između PD-a i PDL-a, već i zbog netrpeljivosti Berlusconijevog PDL-a prema Montijevim ljudima, te raskola među bivšim komunistima i bivšim demokršćanima unutar same Demokratske stranke. Osim što su neizglasavanjem povjerenja Bersanijevim predsjedničkim kandidatima isforsirali Bersanijevu ostavku, dio članova PD-a otvoreno se protivio koaliranju s Berlusconijem, a neki od njih čak su se u znak protesta zabarikadirali u stranačke urede.

Iako koaliciju neki mediji zbog mladosti ministara opisuju kao “pobjedu nad gerontokracijom”, neki analitičari smatraju da su i nova vlada i ponovni izbor Giorgija Napolitana više simboli izumiranja političke klase i nedostatka njezine inventivnosti. Oni tvrde i da je u pitanju svojevrsna izdaja birača, jer ih se većina izjasnila protiv skrivenih dogovora i zavjereničkog ponašanja stranaka, no upravo je to na koncu iznjedrilo i novu vladu i novog predsjednika.