Yanis Varoufakis: Moramo najprije spasiti kapitalizam

Dr. Yanis Varoufakis grčki je ekonomist, svjetski poznati analitičar suvremenog kapitalizma i žestoki kritičar europske politike štednje. Smatra se marksistom, no priznaje i da je jedno vrijeme bio ekonomski savjetnik bivšeg grčkog premijera Georgea Papandreoua, “čovjeka čija je vlada pomogla Grčkoj na putu za pakao”. Priznaje i da se danas trudi “uvjeriti sve vladajuće da spriječe da kriza uništi kapitalizam”. Varoufakis trenutno predaje na američkom Sveučilištu Texas, a u Zagrebu je bio gost Subversive Film Festivala gdje je održao predavanje i predstavio drugo izdanje knjige “The Global Minotaur: America, the True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy”.

 Što predstavlja “globalni minotaur” iz naslova vaše knjige?

Knjiga nastoji na dramatičan način ispričati priču o velikom slomu 2008. i razdoblju nakon njega, objasniti što je to kroz što prolazimo. Globalni minotaur je metafora, instrument koji koristim kako bih svoju priču učinio lakše probavljivom. To je metafora za ulogu Sjedinjenih država, od kolapsa sustava Bretton Woods 1971. do financijskog sloma 2008. godine. Konkretnije, to je metafora za dvostruki deficit SAD-a, trgovinski i proračunski, koji je imao vrlo značajnu ulogu u stvaranju ekonomskog, društvenog i političkog svijeta u kojemu smo svi odrasli i koji se srušio 2008. Metaforu minotaura koristim jer je u antičkoj priči postojao dug period mira i prosperiteta pod vlašću kretskog kralja Minosa, koji je bio održavan zahvaljujući interesantnom obliku žrtvovanja s periferije, u to vrijeme Atene, prema metropoli, odnosno Kreti. Taj danak bili su mlade žene i muškarci žrtvovani zvijeri koja je živjela u utrobi kraljevske palače.

 Uskogrudni političari

 Što je taj danak u današnjem smislu?

U suvremenom smislu, minotaur je dvostruki deficit SAD-a, deficit nezajažljivog apetita za kapitalom ostatka svijeta koji mu je bio potreban za održavanje. Deficit SAD-a je igrao dvije uloge. Prvo, stvorio je potražnju za njemačkim, japanskim i kasnije kineskim izvozom, naime, bez američkog deficita tvornice tih zemalja ne bi bile u stanju proizvesti sve što su proizvodile jer ne bi bilo dovoljno potražnje za tim proizvodima. No zatim su ti njemački, japanski, ruski i kineski profiti svojevoljno, kao svojevrstan danak, tekli nazad prema Wall Streetu u potrazi za visokim prinosima, i time zatvarali krug u financiranju američkog dvostrukog deficita. Taj krug sam pokušao povezati s mitom o minotauru, jer on korespondira žrtvovanjima mladih ljudi s periferije. Godine 2008. srušila se financijalizacija, koja je izgrađena na krilima ogromnog tijeka kapitala prema Wall Streetu, i mi sada osjećamo posljedice toga. Zbog sloma, SAD više nema kapaciteta da bi priskrbio potražnju od stranih tvornica, prema mojim procjenama ona je pala za 25 posto, i zbog toga imamo recesijske trendove koji su globalni, ali imaju različite oblike ovisno o lokalnim okolnostima.

 U tekstovima tvrdite da je jednostavno shvatiti, iz makroekonomskih razloga, da je politika štednje dobar recept za kućanstvo u krizi, ali ne i za države, dapače, da štednja u kontekstu državnog gospodarstva ima sasvim suprotne efekte od željenih. Kako onda tumačite inzistiranje europskih elita na štednji?

Prvo, institucije karakterizira jedna vrsta inercije. Institucijama kao što su MMF, EU i Europska središnja banka teško je priznati da su bile u krivu jer birokrati ne vole takvu vrstu iskrenosti. Političari općenito radije cijelu zemlju povedu sa sobom u ponor nego da priznaju grešku. No osim toga, što je u ovom trenutku alternativa štednji? Ne može se tek tako reći da bi Europa trebala više trošiti. Grčka i Portugal ne mogu, a njemačke porezne obveznike ne može se više pitati da daju još novca Grčkoj. Jedini način da se iz ovog nereda izađe bez štednje je da se sustav eura redizajnira, a to bi uključivalo pravu bankarsku uniju, odvajanje bankarske krize od dužničke krize, zatim objedinjavanje dijela duga članica eurozone kroz ESB. Uključivalo bi i investicijsku politiku koja bi obuhvaćala cijelu Europu, a provodila bi se uz pomoć Europske investicijske banke. Sve to zajedno koštalo bi njemačke porezne obveznike manje nego što plaćaju sada i riješilo bi problem bez štednje. Ali sva tri prijedloga koja sam spomenuo zahtijevaju stupanj konsolidacije eurozone koji bi spriječio bilo koju njezinu članicu da je ikada napusti. Jer, imali bismo zajednički dug, zajedničku investicijsku politiku i bankarski sustav, i sve to učinilo bi nemogućim da Grčka ili Njemačka napuste eurozonu. Grčka sada ni ne želi izaći jer zna da bi je to potpuno uništilo, ali Njemačka može otići iz eurozone, ne bi bila uništena. Francuska, s druge strane, to zna, ali ni ona ne može napustiti eurozonu. To znači da u ovom trenutku Njemačka ima asimetričnu moć pregovaranja u odnosu na Francusku. Drugim riječima, da bi se ovi prijedlozi realizirali, njemačka vlada bi se trebala odreći opcije izlaska iz eurozone, a to znači i svoga prava na veto u Europskom vijeću, svoje mogućnosti pregovaranja, a toga se ne želi odreći nijedan političar. A alternativa neodricanju je štednja, što znači da smo svi zajedno gurnuti u recesiju zbog uskogrudnosti i sebičnog razmišljanja političara.

 Sinkronizirane gluposti 

 Jesu li potezi EU poput fiskalnog pakta i Europskog stabilizacijskog mehanizma od ikakve koristi?

Obje ideje ući će u povijest kao primjeri orkestrirane, sinkronizirane gluposti. Što je, naime, fiskalni pakt? To je nešto kao ustavni amandman ili imperativ koji brani vladama da imaju proračunski deficit manji od nekog broja, u ovom slučaju vrlo malog. Ali to je nemoguće, to je kao da u ustav upišete da neće biti siromaštva. Od vlade se može ustavom tražiti da vas ne podvrgne torturi, i ona može jamčiti da neće, ali ne može jamčiti da neće biti deficita jer on ovisi o potrošnji s jedne i o prihodima s druge strane, a to se ne može kontrolirati jer se ne može znati kakva će biti ekonomska aktivnost. Ako ekonomija umre, prihodi od poreza će iznositi nula i deficit će biti ogroman. Kako ustav to može spriječiti? Zato kažem da je to očigledno idiotski, naročito kada od vlada tražite da smanjuju potrošnju u vrijeme krize.

 A Europski stabilizacijski mehanizam?

Što se tiče ESM-a, ideja da taj mehanizam skuplja novac da bi ga posuđivao vladama i bankama prodajom obveznica koje su kompartmentalizirane, jer za svaki pojedini dio garantira pojedina država, primjerice Grčka, Italija i Njemačka, to je kao da stvarate domino efekt unutar samog tog mehanizma. Upravo to se dogodilo kada je bankrotirala Irska, koja je onda za sobom povukla Portugal. Na kraju je i sam ESM prestao biti kreditor i postao je dužnik, a time i povisio troškove Italije koja sada mora plaćati i za Irsku i Portugal. Da smo htjeli dizajnirati mehanizam kojemu je cilj stvaranje nestabilnosti, učinili bismo to upravo tako. Mislim da će studenti ekonomije u idućih sto godina ove stvari učiti kao primjere toga kako se ne smije raditi.

 Znači, sve što je EU dosad napravila u borbi s krizom potpuno je krivo?

Potpuno je farsično. Idite u Peking, Brazil, Washington, u MMF, i pitajte ih što misle o načinu na koji se EU suočava s krizom, vidjet ćete da se svi smiju. Naravno da se ne smiju, jer su itekako svjesni pogubnog utjecaja europske recesije na globalnu ekonomiju, ali Europa je predmet sprdnje svijeta.

 Razdor na Rajni 

 Kako onda vidite Europu za pet ili deset godina ukoliko ona nastavi ovim putem?

Ako se ništa ne promijeni, vidim razdor Europe na liniji Rajne. Istočno od Rajne i sjeverno od Alpa bit će područje zajedničke valute koje zovem područje Deutsch marke, a uključuje Njemačku, Austriju, Nizozemsku, Poljsku, Češku, Slovačku i Finsku. Francuska će se htjeti pridružiti ali joj to neće dozvoliti, a ostatak će biti kolaž različitih valuta s visokom inflacijom i nezaposlenošću, dok će germansko područje imati veliku recesiju. Bit će to strašan tijek događaja za Europu i za cijeli svijet. Germansko će područje imati novu valutu koja će aprecirati enormno i s takvom će valutom izgubiti svoja tržišta na jugu Europe i u Francuskoj, a patit će i u Aziji. Naime, ako se raspadne eurozona, a Njemačka ponovno oživi njemačku marku i povede sa sobom sve zemlje koje to budu htjele, automatski će doći do masovnog bijega kapitala u Njemačku, u očekivanju rasta vrijednosti valute. I to će onda postati proročanstvo koje samo sebe ispunjava jer će valuta upravo zato narasti. A kada se to dogodi, njemački izvoz u Kinu, Italiju i druge zemlje će kolabirati, a to znači smanjenje proizvodnje u tom “germanskom području”, te posljedično recesiju. To nije fikcija, to je za mene gotovo deterministički sigurno, u slučaju da se eurozona raspadne.

 Sebe nazivate marksistom, ali i govorite da ste sve svoje snage stavili u službu spašavanja kapitalizma. Zašto?

Zato što kolaps kapitalizma, kao što znamo od 1930-ih, nije dobro mjesto za humaniste. Sve što on radi jest da stvara ogromne ljudske gubitke i efektivno je najbolji saveznik nacista i rasista, a ljevica ne zna kako odgovoriti na ogromnu depresiju kapitalizma. Nije uspjela 1930-ih u cijelom svijetu, nije uspjela u Britaniji 1981, podbacila je svaki put. Ljevica nije spremna da naslijedi breme propadajućeg kapitalizma. Socijalizam ili nešto bolje od kapitalizma može se pojaviti jedino u vrijeme rasta kapitalizma, u periodu kada tehnološke inovacije, primjerice, omogućavaju platformu na kojoj možemo istinski surađivati na temelju socijalističkih principa. To se neće dogoditi zbog sloma proizvodnje, rasula i sveopće nezaposlenosti i gladi. Velike greške komunizma dogodile su se zbog toga što smo, navodno, pokušali stvoriti socijalističku utopiju iz urušene ekonomije. No nije uspjelo tada, a neće ni sada.

SYRIZA još nije spremna, ali napreduje

 Kakav je socijalni utjecaj krize na ljude u Grčkoj? Mi ovdje zamišljamo gotovo opipljivu psihozu, no možda se ljudi bolje s tim nose?

Ovisi o očekivanjima. Možda biste, da se spremate ići u pakao, bili iznađeni onim što biste tamo zatekli i pomislili da to nije pakao. Ljudi su u stanju manične depresije, u jednom trenutku katatonični, u drugom bijesni, nesposobni govoriti o bilo čemu drugome osim o toj katastrofi koja ih je snašla.

 Kakvo je vaše mišljenje o SYRIZI, ima li ona potencijala, u smislu ideja, da nešto promijeni?

SYRIZA je u godinu dana prošla put od toga da bude sto posto protestna stranka do službene podrške na izborima od 30 posto. Ona je djelo u nastajanju, prije godinu dana nisu bili spremni, još uvijek nisu spremni, ali napreduju. Ono što im treba je iznimno jasna strategija o tome što bi trebali napraviti u prvih sto dana. Mislim da stranka ima dosta potencijala, ali on još nije realiziran.