Zadruga republika

Kao da je prespavao četvrt stoljeća, ministar Linić uputio je štrajkašima Croatia Airlinesa tipičnu samoupravnu poruku: “Došao je kraj životu na račun proračuna. Ako želite plaće, morate ih zaraditi!”, rekao je svojim uobičajenim tonom uvrijeđenog pravednika. Po tome, valjalo bi zaključiti da je tvrtka u nevoljama zato što piloti i stjuardese nisu dovoljno radili (što nije točno) ili zato što su oni odlučivali o razvojnoj i poslovnoj strategiji (što je još manje točno). Gospodin Linić, očito, upućuje kritiku na pogrešnu adresu – prava adresa nisu zaposlenici, nego uprave i nadzorni odbori, odnosno oni koji su ih postavljali. Odlučivao je vlasnik, u konkretnom slučaju znači da je odlučivala država. Sam je gospodin Linić u više navrata tvrdio da je država uvijek najlošiji vlasnik. To, naravno, nije točno, kao što pokazuju brojni primjeri u najrazvijenijim europskim zemljama. Ali, istina je da je loše vođena država loš vlasnik; nevolja je gospodina Linića da je on, već drugi put, ta država.

Naravno, svi koji sada odlučuju o Croatia Airlinesu tvrde da su krivi njihovi prethodnici. To je, u najmanju ruku, diskutabilno. Jer, stranke i uprave se mijenjaju, a država je uvijek ista. A ista je, nažalost, i politika „restrukturiranja“ ili „strukturnih reformi“, koja se u cijeloj Europi svodi na smanjivanje socijalnih prava. Riječ je samo o drugom imenu za odumiranje socijalne države.

Prebacivanje krivnje na stare uprave i bivšu vlast imalo bi smisla kad bi nova metla mela na drukčiji način. Ali program restrukturiranja, koji je doveo do štrajka, ne dodiruje glavni razlog nevolja. To je, sudeći po onome što se može čuti, činjenica da tvrtka ima po avionu duplo više zaposlenih od usporedivih kompanija u svijetu. A pilota, kabinskog osoblja i mehaničara ima jednako kao i druge. Sav taj višak su, dakle, razne uprave i druge prateće službe, u kojima su se mogli zapošljavati stranački prijatelji, rođaci i kumovi. U državnom poduzeću događalo se isto što i u cijeloj državi: birokracija je nezadrživo rasla, bez obzira na potrebe i realne materijalne mogućnosti. Na kraju, sve su plaćali porezni obveznici. Čak i sada, u mračnim i hladnim dubinama krize u koju zemlja tone, potok budžetskog novca ne presušuje stoga što su novi ljudi odlučni da na to stave točku; riječ je, ponajprije, o pravilima Europske unije, koja ne dopuštaju takvu vrstu subvencija.  Navodno revolucionarni plan restrukturiranja svodi se na pokušaj da vuk bude sit, a ovce na broju. U privatnoj tvrtki dijelili bi se otkazi, a ovdje se smanjuju plaće njezinom najproduktivnijem dijelu. Pritom je manje važno jesu li one previsoke. Možda jesu. Bitan je smjer udara, pri čemu je posebno zanimljivo da se od onih na koje je usmjeren traži razumijevanje i briga za sudbinu tvrtke.

U nekim drukčijim okolnostima, to bi bio logičan izbor. Gospodin Slavko Linić nije na krivom putu kad misli da je motivacija zaposlenih izvanredno važan faktor uspješnog poslovanja. Problem je u tome što se to ne postiže prisilom i prijetnjama, pa ni prijetnjom gubitka zaposlenja. Kako onda motivirati zaposlenike? O tome bi se, barem na ovim prostorima i barem u socijaldemokratskom stranci, moralo znati sve.

Ovih je dana, primjerice, prešućena informacija iz svijeta (ovaj ju je autor čuo samo na Al Jazeeri) kako u krizi najbolje posluju zadružna poduzeća, odnosno ona u vlasništvu radnika. U Europskoj uniji takvih je oko 160 tisuća: u njima radi 5,4 milijuna ljudi, nijedno nema gubitaka, ne smanjuje plaće i ne otpušta  ljude. U Britaniji je u posljednjih pet godina broj zadruga povećan za cijelu petinu. Nisu to neke male, obrtničke zadruge, na što kod nas asocira taj naziv. Riječ je o poduzećima koja se bave najrazličitijim djelatnostima, od proizvodnje sofisticiranih elektronskih uređaja do trgovine ili bankarstva. “Mnogi svjetski poznati proizvodi potiču iz zadruga”, kaže Al Jazeera, “među njima je gotovo sav francuski šampanjac i 90 posto talijanskog sira parmezana. Zadruge upravljaju četvrtinom njemačkog bankarstva, a njihov je i nogometni klub Barcelona.” Citiraju se i neki od menadžera i vlasnika. Tako Chris Nicholl iz britanske tvrtke za proizvodnju uređaje za mjerenje vlažnosti zemlje, koja je u posljednjih pet godina udvostručila zaradu, objašnjava: “Zajedno smo donijeli vrlo dobre investicijske odluke, a profit radije ulažemo u razvoj umjesto da ga, kao drugi, dijelimo dioničarima ili kao bonus direktorima.” A Stephen Williams iz tvrtke Delta-T kaže: “Svatko svakoga sluša i poštuje i zato se svi osjećaju jednakima…”.

Zvuči romantično? Ili, možda, demagoški? Za one koji tako misle, bit će vječna enigma japansko privredno čudo, o čemu svjedoči i primjer iz Amerike, gdje je svojedobno Toyota s General Motorsom osnovala zajedničko poduzeće i preuzela zastarjelu tvornicu u Kaliforniji, koja je  proizvodila više gubitaka nego automobila. Bez ikakvih investicija i otpuštanja radnika, Japanci su za samo godinu udvostručili produktivnost. Kako? Uz ostalo, velikom „demagogijom“: odmah su ukinuli posebne restorane za menadžere i rezervirana parkirna mjesta, da bi na kraju svi u tvornici nosili ista plava, radnička odijela. Cilj je bio izgraditi zajedništvo i tako kod radnika stvoriti osjećaj pripadnosti firmi i odgovornosti za njenu sudbinu. Nasuprot tome, radnike Croatia Airlinesa želi se motivirati prijetnjama da će tvrtka u stečaj, a oni na ulicu. Pritom se, u istom dahu, smanjivanje njihovih plaća proglašava nužnim prestrukturiranjem, a prijedlog Lesarovih laburista da se smanje plaće političarima – demagogijom.

Logika neoliberalizma ne dopušta ništa osim ovoga što je na djelu u Hrvatskoj, pa tako i i u Croatia Airlinesu. Vladajući socijaldemokrati kriju svoju prošlost kao zmija noge, pa je sam spomen samoupravljanja izjednačen s prizivanjem vraga, iako se upravo zbog samoupravljanja nekada živjelo mnogo bolje i slobodnije nego u zemljama Sovjetskog bloka. A jedino čega se socijaldemokrati, očito, ne stide kad je riječ o toj prošlosti, imovina je nekadašnjeg Saveza komunista.

Prisila nema učinka

Analize provedene nakon Drugoga svjetskog rata pokazale su da prisila nije imala učinka ni u najekstremnijim uvjetima. Nacisti su dovukli u Njemačku više od sedam milijuna radnika koji su trebali zamijeniti Nijemce što su obukli uniforme; Britanci su, pak, zaposlili žene koje nisu imale nikakvoga prethodnoga radnog iskustva. Pa ipak, njihova je produktivnost bila mnogo veća od one tadašnjih njemačkih gastarbajtera, kojima je prijetio metak, a ne samo stečaj tvrtke i otkaz. Pametniji među nacistima (ponajprije Hitlerov arhitekt i ministar naoružanja Albert Speer) željeli su vratiti radnike, primjerice Francuze, u njihove zemlje, ondje organizirati proizvodnju i platiti ih za njihov rad, ali logika sistema bila je drukčija.