Život i HRT Gorana Radmana

Pitanje koje se, kad je riječ o Goranu Radmanu, nameće proteklih tjedana glasi ovako: da li glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije uistinu ne razumije ni svoju funkciju, ni društveni položaj kuće kojoj je na čelu, ni usvojeni koncept dužnosničkog sukoba interesa, ili se samo pravi da ništa ne razumije? Pitanje je, naravno, retoričko, jer kojoj god se soluciji priklonili – Goran Radman ne može biti na dobitku. On je, bez obzira je li vođen nerazumijevanjem ili bezobrazlukom prema javnosti, u svega par mjeseci uspio temeljito razoriti dugogodišnji mit o svojoj sposobnosti, pameti i građanskoj pristojnosti. Paralelno s time, u istih tih rekordnih par mjeseci uspio je HRT gurnuti u novu fazu unutrašnjeg kaosa u kojem se ratuje smjenama, ostavkama, istragama, etičkim sudovanjem i tumačenjem paragrafa, pa nitko više i ne spominje tzv. novinarstvo i tzv. restrukturiranje javnog servisa koji godišnje troši najmanje milijardu kuna dobivenih po sili zakona, iz pretplatničkih džepova.

Sad je već sasvim jasno da je Goran Radman imenovanje za glavnog ravnatelja HRT-a shvatio kao poligon za samovolju, koji će biti ograđen bodljikavom žicom njegove formalne i neformalne nedodirljivosti. Jedino time objašnjiva je njegova odluka da za glavnog urednika HTV-a 1 imenuje Željka Rogošića, svog vjenčanog kuma, koji je dobio mizernu podršku zaposlenih novinara i čija je profesionalna reputacija oduvijek vrlo problematična. Nakon što je – u ovim novinama – počelo razotkrivanje Rogošićevih biografskih konfabulacija isporučenih u formi službene kandidature za uredničku poziciju, Radman je natjerao kuma na ostavku: mali ulog u spašavanju vlastite fotelje. Ravnateljeva je nevolja, međutim, u tome što Rogošić nije jedina kadrovska mina koju je sam – ili po nagovoru utjecajnih prijatelja – postavio pod svoju vjerodostojnost. Razmatraju se slučajevi Borisa Sruka, ravnatelja HRT-ovih Financija, i Duška Zimonje, šefa prisavske Tehnologije. Kod Sruka se pokušava ustanoviti ima li uopće potrebnih deset godina radnog staža na rukovodećim funkcijama, što je krajnje dvojbeno, a sve i da nije, ostaje pitanje koje su poslovne reference tog čovjeka za funkciju s koje se upravlja s milijardu i pol kuna godišnje. Je li mu najvažnija preporuka to što je jedno vrijeme radio s Radmanom na veleučilištu VERN? Zimonja, pak, ima nevolju s interesnim konfliktom: vlasnik je tvrtke koja je formalno konkurentska HRT-u, a usput je donedavno bio član Vijeća za elektroničke medije koje svojim članovima zabranjuje da se godinu dana nakon odlaska s funkcije zaposle u poduzećima koja su bila obuhvaćena nadležnošću rečenog vijeća, a HRT to svakako jest. Problem bi moglo biti i friško imenovanje Nikole Kristića za v. d. urednika Informativnog programa HTV-a, jer je dotični i predsjednik hrvatske filijale Transparency Internationala: kako će se Kristić, u funkciji borca za transparentnost, postaviti ako ga se upita ponešto o HRT-ovskim sukobima interesa?

Sva najvažnija Radmanova imenovanja doživljavaju, dakle, pokop na otvorenoj sceni, ali glavni ravnatelj – osokoljen podrškom svog glavnog političkog sponzora – odlučio se braniti nerazumijevanjem, u pozi iznenađenosti i uvrijeđenosti time što se itko usuđuje istraživati njegove privatne poslove i privatnu imovinu. Nedostaje još samo jedan mali korak pa da Radman počne izjednačavati sebe kao privatnu osobu s nezavisnim novinarstvom, slobodom medija i otporom političkom pritisku na televiziju. A zašto? Zato što ne želi napustiti vlasničke, upravljačke ili nadzorne funkcije u privatnim kompanijama, ali istovremeno itekako želi biti glavni ravnatelj kuće koja godišnje barata s, rekosmo, najmanje milijardom javnih kuna. Zato što ne želi da javnost bude upoznata s njegovom imovinskom karticom. Zato što tvrdi da ono što vrijedi za ostale koji su postavljeni voljom Hrvatskog sabora, to jest glasovima parlamentarne većine, ne vrijedi i za njega, Gorana Radmana. Pritom namjerno zbunjuje ljude: zbori da bi njegovi privatni aranžmani i angažmani trebali biti izvan javne kontrole, jer nije on, zaboga, direktor HEP-a nego medijske kuće, to je novinarstvo, i tu se vlast i država ne bi smjeli miješati, jer miješanje je ugrožavanje slobode. Čak i kad vlast ne želi ništa osim poštivanja općeprihvaćenih mehanizama za sprečavanje sukoba interesa, to jest potencijalnog lopovluka.

U suštini, Goran Radman misli da se na njega ne bi smjela primjenjivati pravila i zakoni, premda je izabran političkom voljom najvišeg zakonodavnog tijela, samo zato što je – Goran Radman. On se ponaša kao da je ovoj zemlji i njezinoj javnoj radio-televiziji učinio neviđenu uslugu pristavši da bude glavni ravnatelj, pa je uvjeren da zauzvrat ima pravo davati funkcije svojim kumovima minhauzenske provenijencije, svojim poznanicima čije su kvalifikacije uglavnom nikakve, i svojim poslušnicima koji – jednako kao ni Radman – ne razumiju što je javni interes, što je novinarstvo i što je najobičnija pristojnost. On misli da je važniji od kuće kojoj je došao na čelo zahvaljujući zagovoru predsjednika Ive Josipovića i pristanku premijera Zorana Milanovića koji nije smogao snage da odbije Josipovićevu vruću želju, pa je u skladu s time sad potpuno posvećen spašavanju svoje kože, a za HRT ga ionako nije briga. Da mu je stalo do HRT-a, podnio bi ostavku i ostatak života tražio način da se nosi sa svojom sramotom. Da je ikome, zapravo, stalo do HRT-a, Radman bi već bio smijenjen. Ali ovo je zemlja u kojoj se samo čeka da se skandali zaborave, a na zaborav ne treba čekati dugo, najviše tjedan do dva.