Kronika
Najprljavija kampanja svih vremena
I pored izrazito niskih udaraca protivnika, u SDSS-u su zadovoljni rezultatima lokalnih izbora i brojem predstavnika u tijelima vlasti
Nakon održanog drugog kruga lokalnih izbora, u najvećoj srpskoj stranci SDSS-u, zadovoljni su ostvarenim rezultatima, uz konstataciju da je kampanja koju su provodili njihovi protivkandidati bila prljava.
– Uzevši u obzir rezultate drugog kruga, stranka je na ovim izborima dobro prošla i mi smo zadovoljni rezultatima, rekao je predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović.
SDSS je u drugom krugu dobio četiri načelnike Nikolu Arbutinu u Dvoru, Branka Jovičića u Gvozdu, Anđelka Balabana u Jagodnjaku i Dejana Mihajlovića u Krnjaku, a izgubio ih je u Trpinji i Gračacu, pa sada ima 14 načelnika, jednog manje nego ranije.
Iako se precizan broj vijećničkih mjesta još izračunava, s obzirom na zagarantiranu manjinsku participaciju u pojedinim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, može se reći da se ukupan broj vijećnika kreće oko 150. Osim toga, SDSS ima sedam zamjenika župana, osam zamjenika gradonačelnika i ukupno 23 zamjenika načelnika općina.
Stanimirović je zadovoljan raspletom situacije u Vukovaru, bar što se tiče izbora gradonačelnika, SDP-ovca Željka Sabe koji je izabran i uz pomoć velikog broja glasova Srba.
– Nezadovoljni smo s naša tri mandata osvojena u Gradskom vijeću, jer je nekoliko opcija sa srpskim predznakom razvodnilo biračko telo. Niko od njih nije prešao prag i to je oko 1.000 bačenih glasova, koji bi za nas značili još dva dodatna mandata, ukupno pet, ali smo ostali na tri, rekao je Stanimirović.
S obzirom da HDZ ima isti broj glasova kao SDP i SDSS, teško je očekivati da će se u toj poziciji konstituirati vijeće u zakonskom ruku.
– Srbi su masovno dali svoj glas dosadašnjem gradonačelniku jer nismo mogli da glasamo za kandidata HDZ-a koji svoj izborni program zasniva na srbofobiji, nepoštovanju manjina i zakona koji se na njih odnose, rekao je Stanimirović koji osuđuje šefa HDZ-a Tomislava Karamarka zbog izjave da su “autobusi dobili izbore”, čime je izvrijeđao građana Vukovara.
– Autobuse nismo imali ni mi, ni SDP, imao ih je HDZ čiji je kandidat Ivan Penava javno rekao da iz Zagreba u Vukovar prevozi studente. Nijedan autobus nije došao iz Srbije, rekao je Stanimirović
Predsjednik ZVO-a i zastupnik SDSS-a Dragan Crnogorac naglasio je da su i pored svih pritisaka kojima su poslednjih sedmica bili izloženi Srbi u Vukovaru, ali i drugi građani tog grada, oni masovni izišli na birališta
– Pre izbora zvalo me više ljudi koji su rekli da će izići na izbore, i zbog kampanje koja se vodi, ali i zbog politike HDZ-a prema Srbima, rekao je Crnogorac.
On je nedavno s ostalim saborskim zastupnicima SDSS-a upozorio na brojne nedozvoljene, pa i protiustavne aktivnosti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je dijelio huškačke letke.
– Bilo je tu letaka i štandova po gradu, puštanja Tompsonove muzike, zloupotrebe male djece na video snimcima, pa i propagande s crkvenih oltara, ali ništa im nije pomoglo, pa ni neki nesretnici iz srpskih redova koji su skupljali glasove za HDZ, rekao je Crnogorac koji je ogorčen izostankom reakcije nadležnih organa. “O svemu smo obavijestili DORH i Državno izborno povjerenstvo koje je, kao i Gradsko, osudilo letke i njihov sadržaj, ali daljnjih sankcija nije bilo”, rekao je Crnogorac.
Da je kampanja bila pokvarena, posvjedočio je i Nikola Arbutina koji je osvojio drugi mandat načelnika Dvora.
– Kampanja je bila najprljavija do sada, s najviše podmetanja i udruživanja protiv izvršne vlasti. Ishod je bio neizvjestan, a s druge strane je u kampanju uloženo mnogo novca. Kako je struktura stanovništva staračka, nije se moglo govoriti o programima i projektima, već su glasovi skupljani od kuće do kuće, kaže Arbutina.
Prijetnje i mućke u Gračacu
Dosadašnji načelnik Gračaca Goran Đekić je izgubio izbore za samo šest glasova od Nataše Turbić HDZ-a.
– Prljavština ima dosta jer su iz ekipe protivkandidatkinje išli od kuće do kuće i lagali ljudima, govoreći da će ih zaposliti. Sudeći po obećanjima, morat će zaposliti deset direktora komunalnog poduzeća, deset tajnica i dvadeset čistačica u općini, kaže Đekić.
Prevagu su donijeli glasovi jedne mnogočlane porodice kojoj je obećano da će dobiti radna mjesta, pa su oni glasali 15 minuta prija zatvaranja birališta.
– Ova porodica donijela je devet glasova, a šest glasova je prelomilo ishod, rekao je Đekić koji ističe i činjenicu da je u Srbu u drugom krugu evidentirano čak 77 nevažećih listića.
Unatoč tome, nije tražio ponavljanje izbora.
– Nije problem u listićima. Druga strana je napravila pritisak na starije ljude, upadali su im u kuće, i onako stare i nemoćne vozili ih na birališta da glasaju na njih, rekao je Đekić.
SDSS ima većinu u vijeću, ali Đekić nije optimist oko moguće suradnje.
– U noći nakon izbora, događalo se izazivanje na nacionalnoj osnovi. Pristalice pobjednika stajale su pred kućama Hrvata koji su glasali protiv HDZ-a i vikali da su izdajnici, a nama su upućivane grozne prijetnje, najave ubojstava i paljenja kuća, rekao je Đekić.
Nenad Jovanović
Konfabulacije HDZ-ovih političara
Na čemu si ti?
Karlovačkom gradonačelniku Damiru Jeliću uoči drugog kruga izbora priviđali su se autobusi puni glasača iz Srbije
Četiri dana prije drugog kruga glasanja za novog karlovačkog gradonačelnika, dosadašnji i novi gradonačelnik Damir Jelić (HDZ) ustvrdio je da mu je pobjeda u prvom krugu izmakla zbog “birača koji autobusima na izbore dolaze iz Srbije i koji su na popisu birača, a ne žive u Karlovcu i Županiji.”
– Takvih je na području županije deset tisuća više nego što ona stvarno ima stanovnika, dok je u Karlovcu takvih ljudi 3.300. Mi nemamo ništa protiv tih ljudi, međutim, oni kroje vlastitu sudbinu i vlastiti život pod istim suncem, ali u drugoj državi, pa neka onda budu i politički aktivni u drugoj državi, rekao je Jelić.
Međutim, ova izjava nema veze sa stvarnošću. Na području Karlovačke županije i grada Karlovca nije bilo nikakvih organiziranih dolazaka birača, hrvatskih državljana srpske narodnosti koji se još nisu vratili iz izbjeglištva. Pošto SDSS koji je u Karlovcu tradicionalno slab, nije imao svog gradonačelničkog kandidata ni listu za Gradsko vijeće, proizlazi da je glasače iz Srbije organizirao i doveo SDP čiji je kandidat Josip Benčić sa Jelićem ostao u drugom krugu utrke za gradonačelnika. Ni na području Županije nije bilo organiziranih dolazaka birača iz Srbije, osim što se u Krnjaku i Vojniću, ali tek u drugom krugu, pojavilo ukupno stotinjak glasača iz Srbije.
To su nam potvrdili donedavni načelnici Krnjaka Rade Kosanović, Vojnića Branko Eremić i Milan Šupica iz Plaškog, SDSS-ov kandidat u prvom krugu glasanja za zamjenika načelnika. Kažu da ljudi više nisu zainteresirani za dolazak ovamo na izbore.
Dr. Milenko Rebić, dosadašnji dožupan iz redova srpskog naroda, čudi se ovakvoj izjavi gradonačelnika. Miroslav Delić, potpredsjednik karlovačkog SDP-a, kaže da HDZ često poseže za takvom retorikom, mobilizacijom i stvaranjem nacionalnog naboja plašeći ljude Srbima i “crvenima”.
– Valja se podsjetiti da je upravo HDZ inaugurirao u hrvatske izbore takav inženjering omogućivši glasanje hrvatske dijaspore na svim izborima u RH iako ti ljudi u RH ne žive, a odlučuju kako će živjeti građani u RH. Dok im je to odgovaralo nisu se bunili. Za razliku od njih, pa čak i da su organizirano došli na izbore, Srbi izbjegli u Oluji nisu dijaspora već hrvatski državljani sa svim pravima pa i pravom sudjelovanja na izborima bez obzira da li su se vratili ili ne, smatra Delić.
Ova Jelićeva izjava začudila je javnost tim prije što se par dana prije toga u jednom neformalnom društvu, zahvalio dožupanu Rebiću i Radi Kosanoviću na tom što je u Sjeničaku, selu nastanjenom Srbima, dobio najviše glasova od svih protukandidata u prvom krugu konstatiravši “valjda zato što vi niste imali svog kandidata”, plativši pritom cijelom društvu piće.
– Odgovorno tvrdimo da u svrhu lokalnih izbora u gradu Karlovcu glasači iz Srbije nisu iskorišteni za dobivanje glasova, odnosno da organiziranog dolaska u tu svrhu nije bilo, potvrdio je i predstojnik Ureda državne uprave Željko Spudić za Radio Mrežnicu.
U drugom krugu lokalnih izbora, za karlovačkog župana izabran je kandidat HDZ-ove koalicije i dosadašnji župan Ivan Vučić, a za gradonačelnika Karlovca također kandidat te koalicije i dosadašnji gradonačelnik Damir Jelić. Načelnik općine Vojnić je Nebojša Andrić iz HDZ-a, općine Plaški Pero Damjanović iz SDP-a, a općine Krnjak Dejan Mihajlović iz SDSS-a.
Narod kaže da se najviše laže u osvajanju žena i vlasti pa bi u tom kontekstu valjalo promatrati i Jelićevu izjavu. No, što će biti ako zbog te izjave netko negdje opet skine zastavu srpske manjine, neku ploču na ćirilici ili, ne daj Bože, netko nekome razbije glavu?
Poznati bend Jinx u pjesmi kaže: ” …ne mogu razabrati na čemu si ti”. Tako i mnogi Karlovčani ne mogu razabrati otkud Jeliću halucinacije o autobusima iz Srbije
Ko o čemu, HDZ o javnom prometu
Povodom izjave predsednika HDZ-a Tomislava Karamarka da su u drugom krugu izbora za gradonačelnika Vukovara “pobedili autobusi”, novi-stari gradonačelnik Željko Sabo (SDP), tu izjavu ocenio je ponižavanjem građana Vukovara.
– Građani Vukovara su na osnovu njegove izjave po ko zna koji puta poniženi i povređeni jer ispada da su svi koji nisu za HDZ – autobusi, rekao je Sabo zatraživši od Karamarka izvinjenje Vukovarcima. Dodao je da nijedan autobus nije došao na izbore iz Srbije te Bosne i Hercegovine, a da je prava istina da je 15 autobusa s pripadnicima hrvatskog naroda stiglo iz svih krajeva Hrvatske, iz Dubrovnika, Istre i Zagreba.
– Građani Vukovara su se odlučili za evropski Vukovar i mojim izborom su to potvrdili, istakao je Sabo zahvalivši na podršci. Poručio je da će biti gradonačelnik svih građana, kako većinskog naroda tako i gotovo 11 hiljada pripadnika 20-tak nacionalnih manjina. Vukovarcima je posebno zahvalio na dostojanstvenom držanju uprkos, kako je rekao, prljavoj predizbornoj kampanji HDZ-a. Karamarkovu izjavu prokomentarisao je i zamenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske nacionalne manjine Srđan Milaković.
– Postojala je potencijalna mogućnost da pobede autobusi. I sam sam video te autobuse, ali oni nisu dolazili iz Srbije već iz svih delova Hrvatske, očigledno s pripadnicima većinskog naroda. To je ustvari onaj drugi segment priče o kojoj mi ovde sve vreme govorimo kada nam se stavljaju na teret popis stanovništva i Srbi koji žive u Srbiji. To je ona druga strana medalje. Hrvati koji žive u Zagrebu i drugim delovima Hrvatske, a imaju prijavljeno prebivalište u Vukovaru, instrumentalizovani su u ovom slučaju u predizborne svrhe i kampanju HDZ-a, kaže Milaković.
HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Vukovara Ivan Penava se u Dnevniku HTV-a pohvalio da je organizovao glasače u autobusima.
D. B.
Milan Cimeša
Bogdanka Srdić – Vulpe, VSNM grada Zagreba, voditeljica programa “Pomoć sunarodnjacima starije životne dobi”
Starijima pomažemo druženjem i uslugama
Imamo devetoro volontera srednje dobi i sedmoro volontera starih do 30 godina koji su najaktivniji
Kakva je trenutna situacija s programom zagrebačkog VSNM-a “Pomoć sunarodnjacima starije životne dobi”?
Ideja programa bila je pružanje pomoći starijim osobama, s obzirom da su one često same i bolesne, a osim sitnih poslova i odlazaka u dućan ili kod liječnika, naglasak je stavljen i na druženje s njima, što im nedostaje. Program se počeo provoditi u martu 2012. i sada imamo 15 korisnika, prosječne starosti preko 80 godina, a do kraja godine planiramo doći do 20 korisnika. S druge strane, imamo devetoro volontera srednje dobi i sedmoro volontera starih do 30 godina koji su najaktivniji i svi oni žele napraviti sve što treba. Naravno, prva dolazim kod budućih korisnika i jako su mi dragi ti ljudi. Oni su na neki način vezani za mene jer sam najstarija. Bila sam kod jedne od korisnica kod koje dolazi volonter, ali mi je rekla “Bi li ti meni došla staviti zavjete, ti si ipak žensko”. Naravno da sam otišla jer mi je ugodno biti sa starijima.
Koliki je interes za takav program među starijom populacijom u Zagrebu?
Mnogi se plaše prijaviti za pomoć, ali mislim da bi se više javljali, kad bi se više pisalo o tome. Mi smo animirali ljude, a pripremamo letak u kome ćemo ponovo pozvati moguće korisnike i moguće volontere da se uključe. Ovako, za sada imamo dobru suradnju sa organizacijom Saveza antifašističkih boraca i antifašista u kojoj djeluje Dušan Vitas, također član zagrebačkog VSNM-a, preko koga ide preporučivanje korisnika. Uostalom, i kolege iz Židovske općine Zagreb su nam svojim iskustvima i savjetima mnogo pomogli i kažu da proces povećanja broja korisnika ide sporo. Nadam se da će broj korisnika doći do nekih 30 ili 40, pa da na osnovu tog programa možemo tražiti neka sredstva od grada. Sada dobivamo sredstva iz VSNM-a. Naš program uključen je u plan i program rada vijeća, jer se nemamo odakle drugdje financirati. Naravno, program pomoći je za korisnike besplatan, a kako im mi radimo sitne poslove, oni ne moraju plaćati troškove za takve usluge. U ekipi imamo inženjera koji radi male popravke po kućama. Rekao je da se ne može obavezati na neka redovna obilaženja, jer je dosta na terenu, ali da će, ako im nešto bude trebalo, stvari popravljati besplatno. Jednoj slabovidnoj ženi kojoj je bitno da ima telefonski priključak u svakoj prostoriji, sredio je cijelu telefonsku instalaciju u stanu koja je prije bila u lošem stanju.
Spomenuli ste suradnju sa Židovskom općinom Zagreb?
Mnogi njihovi savjeti i višegodišnja iskustva pokazali su se korisnima za naš program, iako je kod njih praksa nešto drugačija. Kod njih se uglavnom svodi na druženje jer imaju malo mladih ljudi. Jednom u dvije sedmice sretnu se s volonterom i odu u neki ugostiteljski objekt, tamo se jedan sat zajedno druže, popričaju i sretni su. Kod nas se obilazak i druženje nikad ne svedu na sat vremena, već to bude minimalno dva ili tri sata, a često i cijelo popodne. Naravno, i za naše korisnike druženje i razgovor su jako važni jer žele da imaju nekog s kim će pričati, često o svojoj djeci koja su daleko. Među temama o kojima pričamo nema ovog sadašnjeg rata, jer se ne usude pričati o njemu, ali se zato sjećaju i pričaju o Drugom svjetskom ratu čiji su svi oni učesnici, a obzirom da su rodom iz područja u kojima je živio značajan broj Srba, od Like do Korduna i Banije Lika, a imamo i korisnike iz Slavonije.
Nenad Jovanović
Dvojezične elektronske iskaznice
Na saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o osobnoj iskaznici, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Mile Horvat je istakao kako pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo posjedovati dvojezičnu osobnu iskaznicu, prema članku 9., stavku 2., Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
– U Policijskoj upravi Virovitičko-podravske županije izdane su samo dvije osobne iskaznice na mađarskom jeziku. U PU Osječko-baranjskoj, u zadnjih pet godina izdano je 227 osobnih iskaznica za pripadnike nacionalnih manjina, dakle dvojezičnih, od čega 76 na srpskom i 149 na mađarskom jeziku te po jedna na talijanskom i slovačkom jeziku. U PU Pakrac izdano ih je 17 uglavnom na srpskom i talijanskom jeziku, dok je u Vukovarsko-srijemskoj izdano 187 dvojezičnih iskaznica, 178 na srpskom, 5 na rusinskom i 4 na mađarskom jeziku. Očito da ne postoji veliki interes za konzumiranje ovog manjinskoga prava – kaže Horvat.
S obzirom da se dosad to pravo moglo ostvariti u cijeloj RH, Horvat očekuje da će isto biti omogućeno pripadnicima manjina i kod izdavanja elektroničke iskaznice.
– Pretpostavka za kvalitetno ostvarivanje novih osobnih iskaznica je Zakon o prebivalištu. Po njemu se do kraja ove godine mora urediti činjenica prebivališta. Oni koji imaju prebivalište u Hrvatskoj, ali se duži period nalaze van nje, obavezni su do 29. decembra o tome obavijestiti PU ili nadležno konzularno predstavništvo te obrazložiti razloge odsustva. U protivnom provest će se službeni postupak. To se odnosi i na osobe u statusu povratnika, koje su van Hrvatske, a koje dotad moraju regulirati svoj status prebivališta, kako ne bi izgubile pravo i na osobnu iskaznicu – navodi Horvat.
Prazne obnovljene kuće
Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmotrio je Izvještaj o radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu. Prema izvještaju, po pitanju stambenog zbrinjavanja, obnove i povrata privremeno zauzete imovine, broj pritužbi se smanjuje, ali i dalje postoji problem dugotrajnosti postupanja nadležnog Ministarstva, što u praksi izaziva niz problema. U raspravi je navedeno kako su, na pojedinim područjima Posebne državne skrbi, stambene zgrade obnovljene, ali stoje neiskorištene, jer Ministarstvo nije izdalo rješenja korisnicima prava na stambeno zbrinjavanje.
Među ostalim, navode da je zastoj izražen i u izdavanju rješenja o pravu na stambeno zbrinjavanje kroz sustav dodjele građevinskog materijala. Dugotrajnost postupaka problem je i kada je u pitanju ostvarivanje prava na obnovu u ratu oštećenih i uništenih kuća. Članovi Odbora su predložili da se u okviru ovog izvještaja ubuduće posebno obrade kršenja prava pojedinih osjetljivijih kategorija stanovništva, kao što su pritužbe koje se primaju u vezi s kršenjem prava nacionalnih manjina.
Na raspravi o Godišnjem izvještaju o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2012. godinu, Mile Horvat je naveo kako ga Klub SDSS-a prihvaća, jer prikazuje niz problema.
– Građani još uvijek ne doživljavaju tijela javne ovlasti kao adrese kojima se trebaju javljati za dobivanje određenih informacija. Pitanje je da li je to zbog toga što su neinformirani ili imaju manjak povjerenja u informacije koje bi trebala dati ta tijela? U Izvještaju je navedeno i da tijela javnih ovlasti moraju osigurati službenika za informiranje te s njime upoznati javnost. No, tko i koliko danas ispunjava tu obavezu? Također, navodi se da je najveći problem tzv. šutnja administracije u upravi, što je najopasnija bolest efikasnosti. Znak je to da administracija ne rješava predmete u zakonom propisanim rokovima ili ih uopće ne rješava. Od tuda i ‘čarobna formula’ – ukoliko nešto nije odgovoreno, smatra se da je prihvaćeno. To je neprihvatljiv oblik funkcioniranja državne administracije. Mislim da uvođenje jačih prekršajnih odredbi s visokim kaznama za uskraćivanje informacija, pridonijet će da se dostupnost kvalitetnim informacijama provede prema društvenim potrebama – kaže Horvat.
Mirna Jasić
Neizvjesna budućnost Drežnice, Jasenka i Musulinskog potoka
Krvna slika slaba, infuzija nedovoljna
Partizanska Drežnica ima 450 stanovnika dok ih je prije rata bilo više od 2500. Bez pokretanja olimpijskog centra Bjelolasica, ovaj bi kraj mogao odumrijeti
Mjesni odbori Drežnica, Jasenak i Musulinski potok nalaze se na obroncima Male Kapele, u sastavu grada Ogulina i stopostotno su nastanjeni srpskim stanovništvom. Musulinski potok podno Kleka, od Ogulina je udaljen petnaestak kilometara, Drežnica oko četrdeset, a Jasenak više od trideset.
Do ovih se mjesta može doći na tri načina: starom cestom od Karlovca prema Senju, pa od Ogulina prema Musulinskom potoku ili prema Jasenku i Drežnici. Drugi način je autoputom prema jugu do Ogulina, a onda prema tim naseljima običnom cestom ili autoputom do Jezerana, odnosno Brinja, pa još 20 kilometara do Drežnice. To je najbolji, najsigurniji i najbrži put, osim ako se ide noću iz Drežnice jer su putokazi vrlo malobrojni, pa se lako može zalutati i promašiti ulaz na autoput u Brinju.
Ovaj kraj dao je iznimno velik doprinos u Drugom svjetskom ratu. U 1942. godini tu su bile smještene sve najveće institucije partizanskog pokreta u Hrvatskoj: CK KPH, Glavni štab i partizanska bolnica broj 7. To područje bilo je centar partizanskog pokreta Gorskog kotara, dijela Like i Istre, bili su tu brojni partizanski odredi i veće i manje antifašističke jedinice.
Iako u hrvatskom ustavu jasno piše da je današnja RH ustanovljena na antifašizmu, gledajući današnji položaj i status ovih krajeva, to se nikako ne bi moglo zaključiti jer ovi krajevi naprosto nestaju i odumiru. Krvna im slika rapidno slabi, transfuziju ne dobivaju, a od slabašnog hranjenja infuzijom nema velike koristi. Čak je i ime mjesta, koje je o njemu sve govorilo, promijenjeno pa se najpoznatije od ovih mjesta danas zove Drežnica, umjesto prijašnjeg imena Partizanska Drežnica.
– Naše mjesto danas, nažalost, izumire kao i većina sela. Sve je manje radnih mjesta kao i mladih ljudi, njihovih familija i posebno djece. Do devedesetih ovdje je živjelo oko 2500 ljudi a danas nas je manje od 500, odnosno pet puta manje. Imamo podružnicu Hrvatskih šuma i pilanu gdje ukupno radi sedamdeset ljudi. Stariji imaju penzije ili socijalnu pomoć, bave se i poljoprivredom za svoje potrebe. Zatvorena je pošta, za Rijeku više nema autobusa, a za Ogulin vozi školski autobus i to za vrijeme školske godine, dok za vrijeme ljetnog raspusta nema ni toga. Imamo osnovnu školu, jednu trgovinu i kafić. U osam razreda škole upisano je ukupno osamnaestoro djece dok je prije devedesetih školu pohađalo više stotina djece, žalosno govori Danijel Zrnić, predsjednik mjesnog odbora Partizanska Drežnica.
Dok je radio Olimpijski centar na obližnjoj Bjelolasici, udaljen nekih desetak kilometara, koji je djelomice uništen u požaru 2011. godine i nakon toga nije obnovljen, dodaje Zrnić, bilo je mnogo bolje. Živjelo se od turizma, iznajmljivanja soba i prodaje ekološke domaće hrane. Bivši radnici bivšeg Olimpijskog centra bit će na burzi rada i dobivati novčanu pomoć još samo koji mjesec.
– Znali bi mi sami organizirati seoski i zimski turizam, ali nemamo novaca za neophodne investicije i za infrastrukturu, jer za taj oblik turizma mora postojati određena razina standarda, kaže Zrnić.
U Drežnici se nalazi i pravoslavna crkva koja se obnavlja već dugi niz godina. Ljudi su nezadovoljni tempom obnove, no svjesni su opće ekonomske krize i nedostatka financija u državi, ali i kod pojedinaca koji bi obnovu trebali pomoći dobrovoljnim prilozima.
– Imamo u planu tražiti službeno vraćanje imena Partizanska Drežnica, ali nam sada to nije prioritet jer imamo mnogo više egzistencijalnih problema. Nažalost, na čudan način izgubili smo organizaciju ljetnih i zimskih škola za djecu srpske narodnosti koju smo više nego uspješno organizirali više od deset godina. Slijedi ponovni konkurs i mi ćemo se opet javiti. Saradnja sa gradom Ogulinom je osrednja. Ne možemo se naročito žaliti, ali ni naročito pohvaliti, zaključuje Zrnić.
U sličnoj situaciji je i mjesni odbor Musulinski potok, smješten petnaestak kilometara od Ogulina. Tu je u šezdeset domaćinstava 106 stanovnika. Nemaju trgovinu pa ljudi sve potrebe zadovoljavaju u Ogulinu. Za vrijeme školske godine vozi autobus, a ljeti nema nikakvog prijevoza za Ogulin, osim osobnih automobila, kojih uglavnom starija populacija nema. I ovdje ljudi žive od penzija i socijalne pomoći, sami proizvedu nešto hrane za sebe. Manji broj ih je zaposlen u Hrvatskim šumama Ogulin ili Jasenku.
– Selo nam evidentno odumire, a da se to spriječi u njega bi trebalo ulagati. Imamo prirodne ljepote, čistu zemlju i zrak, ekološku hranu, nalazimo se podno Kleka, na obroncima Male Kapele. Imamo velike šanse za seoski turizam, ali bez ulaganja nažalost neće biti ništa. Bilo je dobro dok je radila Bjelolasica, cijeli je kraj zapravo na neki način više ili manje živio od Olimpijskog centra, ali sada ništa od toga. Imamo šansu ali nemamo novaca, kaže Rade Ivošević, predsjednik mjesnog odbora Musulinski potok.
Mještani dobivaju nešto kamena za sanaciju puteva, dodaje Ivošević, ali i ističe glavni problem. To su vodovod i vodoopskrba.
– Opće stanje je danas jako loše za mjesto, koje je prije koju godinu obećavalo budućnost i imalo je šansu za ekonomski i privredni razvoj. Sve gospodarske aktivnosti su zamrle. Propala je Bjelolasica i svima nama prijeti totalno izumiranje. Propala je i pilana. Mladi ljudi naveliko odlaze. Perspektive i budućnosti nažalost ne vidim ako se ovako nastavi, kaže Nenad Vukadinović, predsjednik mjesnog odbora Jasenak u čijem se sastavu nalazi i Olimpijski centar Bjelolasica.
Do devedesetih tu je živjelo oko 350 ljudi, a danas ih je mnogo manje od 200. Naštetilo im je ukidanje gruntovnih knjiga na karlovačkom Županijskom sudu i nemogućnost dokazivanja vlasništva iako porodice tu žive više stoljeća. U međuvremenu država se masovno upisuje kao vlasnik privatnih posjeda i imovine.
I Vukadinović upozorava na tek tridesetak zaposlenih Jasenčana u šumariji i na lošu prometnu povezanost sa Ogulinom. Voze samo autobus ujutro za Ogulin i jedan popodne za Jasenak. Zatvorene su pošta i benzinska pumpa. Liječnik dolazi dva puta tjedno, zubara nema, otvoreni su jedan kafić i jedna trgovina.
– Perspektiva i budućnost su nam vrlo loši. Ako se ne pokrene Bjelolasica kao olimpijski centar za zimski i ljetni turizam ovaj širi kraj će vrlo brzo izumrijeti, zaključuje Nenad Vukadinović.
– Imam socijalnu pomoć od 600 kuna. Imam 64 godine i čekam da iduće godine odem u penziju. Bio sam vozač u Autotransu u Ogulinu i u Hidroelektri, ali sam pred rat devedesetih iz Vrbovskog došao ovdje, u Drežnicu, svojoj kući. Imam nešto zemlje, proizvodim hranu za sebe. Imam kravu, prodam tele i time se financijski pokrivam, kaže Ranko Tatalović, Drežničanin kojeg smo zatekli u jedinom kafiću.
Milan Cimeša
Potvrđena kazna Željku Gojaku za ratni zločin
Devet godina za karlovački “slučaj Zec”
Slučaj je sasvim slučajno dobio sudski epilog nakon rutinskog ročišta zbog rješavanja dokumenata preživjelih članova obitelji Roknić
Vrhovni sud RH potvrdio je presudu Županijskog suda u Zagrebu koji je 28. februara 2012. na devet godina zatvora osudio Karlovčanina, bivšeg pripadnika rezervnog sastava MUP-a, Željka Gojaka zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom.
Radi se o poznatom ubojstvu više članova obitelji Roknić u karlovačkom prigradskom naselju Sajevac ili o tzv. karlovačkom “slučaju Zec”. Žalbe su na izrečenu prvostepenu presudu uložili Državno odvjetništvo i osuđenik; prvi smatrajući da je izrečena preblaga kazna, a drugi zbog odluke o kazni sa prijedlogom da se presuda ukine i vrati na ponovno suđenje. Vrhovni sud je oba prijedloga odbio kao neosnovane i potvrdio presudu.
Početkom oktobra 1991., u svojoj obiteljskoj kući na Sajavcu su ubijeni Marko Roknić, njegova sestra Dragica Ninković i Markova kćer Danijela stara 14 godina. Dragica i Danijela su se sakrivale ispod stola u kuhinji, a u njih je pucao osuđeni Željko Gojak.
Danijelu je teško ranio ne želeći joj pomoći usprkos molbama njene majke Branke. Na tavanu su se skrivali Markov sin Nenad i on. Čuvši pucnjeve Marko je potrčao u prizemlje i tu je i on ubijen. Sin je ostao sakriven na tavanu i tako preživio.
Uz Branku Roknić, u kuhinji je bila i sada pokojna Ana Gojak, inače udana za Gojakovog strica. U nju Gojak nije pucao. Nažalost, nije utvrđeno kako je stradao Marko Roknić i tko je pucao u njega jer je u kuću ušlo više pripadnika ZNG-a i policije, a svi su pucali rafalno. Marka Roknića su optužili da je sa tavana bacao bombe na njih i pucao po njima.
Slučaj je, naime, sasvim slučajno dobio sudski epilog. Od toga zločina, Branka Roknić sa sinom Nenadom živi u Srbiji. Zbog rješavanja dokumenata i imovinsko pravnih odnosa, pošto nisu imali smrtovnih listova jer su žrtve na brzinu bile zakopane u masovnu grobnicu na groblju u Popović brdu, morali su sudskim putem ustanoviti smrt Dragice, Danijele i Marka. O tome su na rutinskom ročištu svjedočile Branka Roknić i Ana Gojak. Postupak je nakon toga pokrenut po službenoj dužnosti, ali je svejedno trebalo više od deset godina da Gojak bude uhapšen.
Pitanje je da li bi i danas Gojak bio uhapšen da Milorad Pupovac nije u Saboru javno pitao glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića što je sa slučajem Roknić. Dan-dva poslije toga uhapšen je Željko Gojak.
– Nakon 22 godine napokon je riješen slučaj Roknić. Dokazano je da je Željko Gojak počinio krivično djelo ratnog zločina jer je iz neposredne blizine pucao i u kuhinji ispod stola ubio Dragicu i Danijelu. Nažalost, ostalo je neriješeno ubojstvo Marka Roknića, kaže Slađana Čanković, advokatica iz Zagreba, pravna zastupnica Branke i Nenada Roknića.
– Teško je zdravorazumski odgovoriti na pitanje da li je izrečenom kaznom zadovoljena pravda. Kad se razmotre sve okolnosti djela normalno je zalagati se za mnogo veću kaznu od izrečene. Inače, ni sudska praksa u sličnim slučajevima nije ujednačena, a pogotovo ne ako se radi o okrivljenicima Srbima ili Hrvatima. Tako Srbi za nekoliko udaraca ili šamara dobivaju slične kazne kao i Hrvati za višestruka ubojstva, kao što je i u ovom slučaju, dodaje Čanković.
Kaže da je ovaj postupak bio korektan. Nakon ove presude stvoreni su i uslovi da se majka i sin obrate RH sa zahtjevom za eventualnu naknadu štete.
Ostaje nada da će i drugi sličan slučaj, ubojstvo oca Mihajla i sina Davora Stojakovića na kućnom pragu u prigradskom naselju Logorište, iz oktobra 1991. također biti uskoro riješeno.
Milan Cimeša
Svečana skupština i krsna slava VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije
Prva priznanja “Pavle Solarić”
Za rad na očuvanju kulture, jezika i pisma srpskog naroda nagrađeni su Petar Radulović i Branko Kovačić
Petar Radulović, poduzetnik iz Bjelovara i Branko Kovačić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Daruvara, prvi su nositelji priznanja Pavle Solarić koje Vijeće srpske nacionale manjine Bjelovarsko-bilogorske županije dodjeljuje zaslužnim pojedincima i institucijama u znak zahvalnosti za svesrdan rad na očuvanju opstojnosti, identiteta, kulture, jezika, pisama, duhovnosti i zajedništva srpskog naroda na području Bjelovarsko-bilogorske županije.
Povelju im je na godišnjoj skupštini i krsnoj slavi Vijeća srpske nacionalne manjine uručio predsjednik Vijeća Darko Karanović.
– Odluku o uvođenju priznanja donijeli smo 20. novembra prošle godine. Pavle Solarić bio je srpski prosvjetitelj, pjesnik i izdavač rođen 1779. u Velikoj Pisanici kod Bjelovara, a umro je 1821. godine u Veneciji. Bio je pjesnik, prevodilac, reformator srpskog jezika i pravopisa, filolog i utemeljivač srpske terminologije u više naučnih disciplina. Sačinio je jednu od prvih srpskih bibliografija, i jednu od prvih srpskih historija štamparstva. Prevodio je filozofske, geografske, historijske i druge tekstove i spise, ali pisao je i originalna djela. Uz Dositeja Obradovića i Atanasija Stojkovića smatra se najvećim prosvjetiteljem svoga doba – rekao je Karanović čestitajući nagrađenima.
Na svečanoj sjednici okupio se veliki broj uzvanika iz političkog života Bjelovarsko-bilogorske županije i predstavnika srpske manjinske zajednice iz drugih općina, gradova i županija.
– Naša nacionalna manjinska vijeća imaju izuzetnu svrsishodnost postojanja, od malih općina i gradova do županija i nacionalnih koordinacija na nivou države. Mi smo izabrani predstavnici svojih nacionalnih zajednica i svojevrsni smo parlament koji u svojim lokalnim samoupravama čuva opstojnost i nacionalni identitet. Mi smo čuvari i baštinici, mostovi i rijeke – poveznica s matičnim državama i domovinom Hrvatskom u kojoj živimo . poručio je Karanović.
G. Gazdek
Reforma sistema i sređivanje stanja u prostoru
Brže do građevinske
Uz sređivanje stanja u prostoru, intencija tri nova zakona je poticanje razvoja stanogradnje i građevinarstva
Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja izradilo je nacrte tri nova prijedloga zakona: Zakon o prostornom uređenju, Zakon o gradnji i Zakon o građevinskoj inspekciji. Želja predlagača je da se što više ljudi uključi u javnu raspravu, kako bi se krenulo u redovnu proceduru, iz ministarstva prema Vladi i Saboru. Do sada je postojao samo Zakon o gradnji i prostornom uređenju. Motiv je da se najprije sredi stanje u prostoru, da se potiče razvoj privrede, stanogradnje i građevinarstva kao privredne grane i prilagođavanje pristupanju EU. Uveden je niz promjena. Detalji sva tri nova zakona mogu se naći na web stranici Ministarstva www.mgipu.hr a javna rasprava traje od do 20. juna.
– Više nema lokacijske dozvole za građenje nego se odmah ide na građevinsku dozvolu koja je samo jedna, nema više niza naziva i akata koji su se do sada upotrebljavali, dakle, bit će samo jedan dokument. Uveli smo i pet kategorija objekata, a ovisna o kategoriji objekta bit će i složenost procedure za dobivanje građevinske dozvole. Prostorni plan RH se ponovo stavlja u prvi plan i njemu su podređeni svi niži planovi. Kad se radi neki veliki infrastrukturni objekt, kao autocesta, ne mora svaka županija više mijenjati svoj prostorni plan već je prostorni plan RH taj koji nameće odredbe i rješenja. Kod građevinske inspekcije se uvodi niz novina, kao i veća uloga komunalnih redara, a kod Zakona o prostornom uređenju konačno se uređuje i pitanje procjene nekretnina. Onda će uslijediti i uredba o procjeni nekretnina, navodi Željko Uhlir, zamjenik ministrice Anke Mrak-Taritaš.
Ovim zakonima trebala bi se ubrzati procedura dobivanja dozvola i tako pomoći investitorima. Ovo su opći zakoni i u njima se ne govori o Područjima od posebne državne skrbi ( PPDS) ili o povratnicima i useljenicima pošto ugrožene skupine tretiraju Zakon o PPDS-u i Zakon o obnovi.
– Želja nam je nadležne gradske i županijske urede koji se bave ovom problematikom staviti u veći red i skratiti rokove izdavanja dozvola, dodaje Uhlir.
M. C.
Mladi, družite se
Svest o značaju darivanja krvi kod mladih ono je na čemu će Savet mladih Grada Belog Manastira mladih, u saradnji sa belomanastirskim Crvenim krstom, intezivno raditi tokom meseca jula. U planu je i organizacija humanitarne akcije u suradnji sa Zakladom “Ana Rukavina”. Također će poticati darivanje odeće i obuće socijalno ugroženim osobama pa se u kontekstu toga planira postavljanje jednog kontejnera s polovnom odećom u Crvenom krstu.
Predsednik Saveta mladih Robert Kožić predložio je da bi, osim spomenutih aktivnosti, i organizacija tečaja za pisanje projekata mogla pomoći preduzetništvu na području jedinog baranjskog grada.
– Poručio bih mladima kako je za njihovo dobro, a i za dobro zajednice, potrebno da se uključe u udruženja, organizacije, ili neke druge oblike zajedništva. Na području grada ima veliki broj udruženja koje se bave raznim aktivnostima. Boravkom u kafiću ili dosađivanjem na društvenim mrežama ništa se ne može steći u životu, kao što se postiže aktivnim sudjelovanjem u zajednici, rekao je Kožić.
Uz članove saveta sednici je prisustvovao i belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš koji je konstatovao da su mladi najviše zastupljeni u sportskim klubovima i udruženjima a najmanje na kulturnim manifestacijama. U skorom ulasku Hrvatske u EU Doboš vidi priliku za još jači angažman saveta mladih.
Z. Popović
Pokloni belomanastirskim osnovcima
U svim nižerazrednim odjelima belomanastirske OŠ “Dr. Franjo Tuđman”, kojih ukupno ime 12, proteklih mjeseci održane su, pod vodstvom njihovih učiteljica, po četiri radionice iz projekta “Edukacijom do nenasilne komunikacije”. U tim radionicama učestvovala su ukupno 262 učenika. Svima njima provoditelj projekta Mirovna grupa Oaza poklonila je porculansku šoljicu / šalicu za čaj (bijelu kafu ili kakao). Na šoljicama su ispisani naziv projekta te logoi Mirovne grupe Oaza i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje je iznosom od 60.000 kuna i financiralo taj projekt.
U projektu su učestvovale učiteljice Ljerka Đerfi (1.a), Melita Lesić (1.b), Mirela Elveđi (1.c), Valentina Lesić (2.a), Andrea Lendrec (2.b), Smiljana Mihajlović (2.c), Danica Popović (3.a), Marija Albert (zamjena Dragana Nikolić; 3.b), Lidija Šumiga (3.c), Ivana Salonja (4.a), Mirta Pilić (4.b) i Vesna Rakić (4.c).
J. N.
Jedna od zapuštenih znamenitosti Topuskog
Kameni sat čeka urara
Kamena sunčana ura prestala je “kucati” kada su oko nje narasla stabla i bacila sjenu
Svega nekoliko metara od glavnog raskrižja u Topuskom, ispod Nikolinog brda, stoji neugledan kameni stup na koji se nitko nikada niti ne osvrne, a prije više od 150 godina, Topušćani su, pogledom na njega, uvijek znali koliko je sati. Kamena sunčana ura prestala je “kucati” kada su, oko nje, prije pedesetak godina narasla stabla i tako bacila sjenu, pa je od tada zapuštena i potpuno zaboravljena.
Nedavnim krčenjem stabala, sunce je ponovo obasjalo stari i precizni kronometar, pa je ostalo samo da se pojavi inicijativa za njegovu obnovu.
– Mjesto gdje stoji stup sunčanog sata bilo je sredinom 19. stoljeća najuži centar Topuskog. Preko puta sata nalazila se vojna bolnica, u neposrednoj blizini bilo je i vojno kupalište “Spiegelbad” a tik uz samu sunčanu uru žene i seljanke nudile su svoje proizvode na poznatoj zelenoj pijaci. Zbog velikog broja ljudi koji se kretao na tom prostoru vjerovatno je i sagrađena sunčana ura koja je vrlo brzo postala popularna i nezamjenjiva – kaže povjesničar i geograf, prof. Milan Abramović.
U Turističkoj zajednici Topusko razmišljaju o obnovi znamenitog sata, kako bi gosti i pacijenti poznatog turističko-lječilišnog centra ponovo, kao nekada, mogli vidjeti koliko je vremena ostalo do kraja šetnje, kupanja, ručka ili večere. Mještani se i danas, s nostalgijom, živo sjećaju svog “rolexa” na sunčev pogon, a Topuščanin Željko Gregurić priželjkuje obnovu čuvene ure.
– Vrlo dobro pamtim sunčani sat još iz mog djetinjstva. Znao mi je pokazati kasnim li u školu, koliko se mogu još igrati i kada trebam poći kući. Ovaj sat za nas klince nije bio nikakva atrakcija, već nešto što se, samo po sebi razumije, nešto što je normalno i nadasve praktično. Proradi li ponovo, nakon stanke od pola stoljeća, svakako će biti svojevrsna atrakcija koja će nas podsjetiti na djetinjstvo, a naše goste obradovati preciznošću – kaže Željko Gregurić.
Kustos karlovačkog Gradskog muzeja Lazo Čučković aže kako je Austrougarska carevina u važnim mjestima i na važnim raskrsnicama gradila sunčane satove, no rijetko koji je ostao sačuvan kao ovaj u Topuskom, pa bi bila prava šteta da se ne obnovi.
Vladimir Jurišić
Bivši učenici Gimnazije Beli Manastir obilježili godišnjicu mature
Ni rat ih nije podijelio
Nekadašnji 4.b razred Gimnazije Beli Manastir, maturirao 1972/73, imao je 33 učenika. Njih 21 okupilo se posljednje majske subote
Krajem maja i početkom juna, osječke dnevne novine objavljuju člančiće i članke o obilježavanju godišnjica mature baranjskih gimnazijalaca i drugih srednjoškolaca. U takvim člancima obavezno se objavljuje slika okupljenih maturanata s njihovim razrednikom, popis nekadašnjih maturanata koji su na slici, uz nekoliko rečenica o tome kako je proteklo okupljanje.
O spomenutim člancima ne bismo ni pisali u “Novostima” da Baranja krajem 20. vijeka nije bila zahvaćena ratom i da se njegove posljedice još uvijek ne osjećaju. Baranjski školski razredi u vrijeme bivše Jugoslavije nisu bili jednonacionalni, a učenici često nisu ni znali koje su nacionalnosti njihovi školski drugovi. Kasnije se desilo ono što se desilo i to je ostavilo traga. Neki razredi, ili bar većina učenika, na to se ne osvrću pa se redovito okupljaju na godišnjicama mature, a neki ne mogu prevladati animozitete pa okupljanja njihovih razreda nema ili oni ne dolaze na okupljanja.
Nekadašnji 4.b razred Gimnazije Beli Manastir, koji je maturirao školske godine 1972/73, imao je čak 33 učenika. Njih 21 okupilo se posljednje majske subote u svojoj staroj školi kako bi obilježili 40. godišnjicu mature. Nakon slikanja ponovno su sjeli u školske klupe. Budući da razrednik “četvrtog be” prof. Novak Vukčević više nije među živima, prozivku je izvršio nekadašnji učenik Dragan Anđelić, danas ravnatelj Osnovne škole u Donjoj Mahali (BiH), čije je ime bilo prvo u školskom imeniku.
Prozivka je izvršena bez školskog imenika jer on nije pronađen u školskoj arhivi. S učenicima, školskih su se dana prisjetili i profesori Smilja Horvat, Draga Šakić i Nikola Živković.
Na fotografiji su (slijeva nadesno): prof. Smilja Horvat, Snježana Bjelajac (udana Grgić) – Zagreb, Mira Vrkić (Krizmanić), Ljiljana Dvornić (Grahovac), prof. Draga Šakić, Jela Petrović (Barić), Vladimir Fijačko – Osijek, Jasmina Ilić (Plavšić), Marija Vugrinec (Svalina), Branko Kovačević – Novi Sad, Margita Sauter (Matošić), Biserka Jurčec (Bekić) – Beograd, Jovan Nedić, Darko Vedernjak – Pula, Jovanka Stanisavljević (Hazenauer), Dragan Anđelić – Donja Mahala (BiH), Ranko Kostić, Zlata Everle (Jeličić), Zdravko Dobrovac, Julijana Usodi, Milan Miljatović (Futog), Radoslav Lečić, Ljubomir Damjanović, prof. Nikola Živković.
Nekadašnji 4.b još su pohađali: Ljiljana Ćuk, Dušanka Dmitrić, Josip Kompanović, pok. Svetomir Manić, Slavica Marjanović, Spasa Mečanin, Zora Mijatović, Gospava Mrđa, Ratko Nikolić, Vojin Radanović, Nada Resanović i Evica Rilko.
Jovan Nedić
Drugi Tjedan kulturne raznolikosti
Sisačka multikulturalnost
Cilj dječjeg okupljanja je pokazati kako se zajedno može živjeti bez obzira koje su boje kože, nacije ili vjere
Drugu godinu zaredom, u sisačkoj Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” u naselju Caprag, održan je Tjedan kulturne raznolikosti. Započeo je predstavljanjem srpske nacionalne manjine u organizaciji SPC-a. Više od stotinu posjetilaca koji su napunili prostor knjižnicu, ali i onaj van nje, zainteresirano je pratilo prigodni program.
Pod vodstvom paroha Veselina Ristića mališani novoosnovanog zbora polaznika pravoslavnog vjeronauka u Crkvi Svete petke u Sisku, otvorili su prvu večer otpjevavši himnu Svetom Savi. Nakon toga se djeci predstavio književnik Đuro Maričić, koji je sve uzraste razveselio opuštenim i duhovitim nastupom, čitajuči stihove iz svoje knjige “Kako rastu djeca”.
– Manifestacija koju planiramo da postane tradicionalna ima za cilj prvenstveno zbližiti djecu svih vjera i nacija te na taj način uzdići svijest ljudi. Naravno, ne samo djece nego i odraslih i to na višu razinu u kojoj su međusobno poštivanje i tolerancija na prvom mjestu – ističe Dragana Čubrilo Bila, voditeljica igraonice u knjižnici. Navodi kako je sisačka pravoslavna parohija i lani, uz Pododbor “Prosvjete” iz Dvora, bila jedna od organizatora Tjedna multikulturalnosti.
Sisački paroh Veselin Ristić je objasnio važnost pokretanja pravoslavnog vjeronauka, kako u crkvi tako i u školama, gdje za njega postoji interes.
– Cilj dječjeg okupljanja je pokazati kroz zajednicu svoju vjersku i nacionalnu pripadnost odnosno kako se zajedno može živjeti bez obzira koje smo boje kože, nacije ili vjere, jer smo svi mi djeca Božja, istakao je paroh Ristić.
Drugog dana tjedna multikulturalnosti predstavila se bošnjačka nacionalna manjina sa nastupom BKUD Nur, odnosno djece polaznika islamskog vjeronauka i članica Bošnjačke žene. Predstavili su se plesom, sevdalinkama, recitacijama i dramskim tekstovima. Trećeg dana nastupili su Romi, predstavivši se kao vrsni muzičari, trbušni plesači i recitatori, u izvođenju mališana koji redovito polaze igraonicu u ovoj sisačkoj knjižnici.
Idućeg dana predstavila su se hrvatska umjetnička društva, udruge i zborovi te polaznici katoličkog vjeronauka, kao i pedesetak polaznika igraonice Zvončica. Kao i lani, u Sisak je ovim povodom stigao pun autobus djece iz Dvora, folkloraša Prosvjetinog Podoodbora Dvor, koji su pod stručnim vodstvom Slobodana Repaka nastupili na završnoj večeri.
Mirna Jasić
Kraj školske godine u OŠ Borovo
Ispraćaj osmaka
Najveća manjinska škola u Republici Hrvatskoj, Osnovna škola Borovo u kojoj se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, ispratila je još jednu generaciju osmaka.
Ove godine je “malih maturanata” 33-oje, a od sledeće školske godine u klupe će sesti 36-oro prvaka, čime će broj učenika u ovoj školi porasti na 324-oro. Iako je ovogodišnja generacija osmaka najmalobrojnija u zadnjih 50 godina, po rezultatima je jedna od najboljih u poslednjoj deceniji. U nikad većoj konkurenciji učenika koji su svih osam godina imali prosek 5,0 i primereno vladanje nastavničko veće je za učenika generacije proglasilo Milana Nikolića.
– Danas je naša škola 17-ta po veličini u Vukovarsko-sremnskoj županiji, ali smo po postignutim rezultatima među prvih deset. Ove godine je 11 naših učenika učestvovalo na takmičenjima iz matematike dostojno predstavljajući svoju školu, istakao je direktor škole Tihomir Jakovljević na svečanosti povodom obeležavanja Dan škole.
Posebno je naglasio primereno vladanje učenika, što, kako je rekao, govori koliko su – nastavnici zajedno sa roditeljima i lokalnom zajednicom uložili truda da bi vaspitali čestite mlade ljude koji će znati da poštuju zakone domovine Hrvatske, ali koji će isto tako s ponosom isticati svoje srpsko poreklo, pravoslavnu veru, ćirilično pismo, svoj jezik i kulturu.
– Iako danas živimo u teškim vremenima, to nam ne daje za pravo da učinimo pogreške u vaspitanju svoje dece i svi moramo pokazati više volje i entuzijazma da bi našu decu izveli na pravi put, zaključio je Jakovljević.
Povodom Dana škole održana je svečana akademija koju su s učenicima škole puna dva meseca pripremali nastavnici Radojka Tolić, Nada Kukić, Srđan Vasiljević i Ljiljana Sremac, a školska sportska dvorana koja može primiti oko 500 posetilaca bila je ispunjena do poslednjeg mesta.
D. B.
Stogodnjak (166)
7. 6. – 14. 6. 1913: Miloš Stanković, poznato muško spadalo među studentima medicine u Innsbrucku, kojeg je još u siječnju 1913. uhapsila austrijska policija, pod optužbom da priprema atentat na prestolonasljednika Austro-ugarske Ferdinanda, pušten je iz zatvora jer se na kraju ispostavilo, a što se moglo i pretpostaviti, da je opet riječ o jednoj od njegovih – šala nad šalama! Pričljivi Miloš se, naime, pred svojom djevojkom pohvalio “kako pravi bombe i kako će u Beču izvršiti atentat na osobu koja je najbliže caru”. Djevojka je cijelu priču usput ispričala svojim roditeljima, a oni je shvatili krajnje ozbiljno i odmah obavijestili policiju. Državno odvjetništvo u svemu je pak vidjelo veliku zavjeru i izravnu opasnost po prestolonasljednika, pa se brbljavi Miloš našao iza rešetaka. A suđenje? Ono se pretvorilo u pravu farsu. Miloš je pred sudom kazao: “Svi me znate. Ma, kakav atentat! Htio sam se samo napraviti malo važan pred svojom djevojkom, a vi sve shvatili preozbiljno.” Priču su potvrdila i dvojica svjedoka pred kojima je Miloš također naširoko raspredao o pripremi atentata. Na kraju i sama Miloševa djevojka je iskazala: “Miloševu priču uopće nisam shvatila ozbiljno. Ozbiljno su je shvatili samo moji roditelji i odvjetništvo…” Tako je Miloš oslobođen optužbe. Ali iz zatvora nije pušten sve dok Kasacioni sud u Beču, poslije žalbe Državnog odvjetništva, sredinom lipnja nije potvrdio odluku prvostepenog suda. Kasacioni sud je odbio žalbu državnog odvjetnika i telegrafski naredio da se Miloš pusti iz ćelije. Na izlazu iz zatvora dočekali su ga novinari i zabilježili ono što je kazao. A kazao je: “Dugi jezik i moja hvalisavost stajali su me šest mjeseci tamnice!”
* dobrotvorna zaklada Julike i Danila Banjanina raspisala je natječaj za dodjelu školskih stipendija siromašnim đacima s područja udbinske općine. Stipendija je 200 kruna, a pravo na nju imaju isključivo siromašni đaci s područja Udbine, bez obzira na vjeroispovijest. U slučaju da takvih kandidata nema na udbinskom području stipendija se može proširiti na siromašne učenike cijelog ličko-otočkog područja ili na potomke najuže Julikine i Danilove rodbine, te na “svu valjanu djecu stanovnika mjesta Jošane u Lici, koja nose prezime Banjanin…”
* Službeni list objavljuje informaciju da se povlače banknote od 100 kruna, datirane s 2. siječnja 1910. “Ove se banknote imaju do 31. maja 1915. predati, jer je to posljednji rok za njihovo povlačenje. Poslije toga roka primaju glavni i produžni zavodi austro-ugarske banke ove novčanice samo na izmjenu. A poslije 31. maja 1921. nije više austro-ugarska banka dužna ni da otkupi, ni da izmijeni ove note…” stoji uz ostalo u službenoj obavijesti.
* seljak Aksentije-Akso Subotić iz okolice Požege krenuo je u Ameriku, ali je stigao samo do Zagreba. Tu ga je, naime, na ulici presreo neki njegov znanac, pa su obojica završili u gostionici. Akso se napio, a njegov znanac skovao plan. Uglavnom, poslije nekoliko sati pijančevanja nesuđeni Amerikanac ostao je bez svega što je imao u džepovima – dolara, sata, kruha sa kobasicom i šunkom, ali i bez brodske karte do Amerike… Nije bilo ni znanca, pa je Aksentiju odmah, čim se otrijeznio i digao ispod stola, bilo jasno tko ga je opelješio do gole kože i spriječio ga da otputuje u Ameriku.
Đorđe Ličina