Kronika
Trostrukom ubojici “prometna” kazna
Božo Bačelić osuđen je za ubojstvo troje ljudi nakon “Oluje” na pet godina i 10 mjeseci zatvora. Za svaki život manje od dvije godine. Njegovi pomagači oslobođeni su zbog zastare
Zvjersko ubojstvo srpskih supružnika Nikole i Milice Damjanić, koji su na svom kućnom pragu u selu Prukljan nakon “Oluje” izrešetani mecima i potom spaljeni, dobilo je sudski epilog. Nakon punih 18 godina počinitelj je utvrđen i kažnjen, no nepravomoćna presuda za ratni zločin počinjen 11. kolovoza 1995. obitelji žrtava nije donijela nikakvu satisfakciju. Za tri oduzeta ljudska života zapovjednik voda izviđačke satnije 113. šibenske brigade Božo Bačelić osuđen je na Županijskom sudu u Splitu na pet godina i deset mjeseci zatvora. Uz ubojstvo supružnika Damjanić, sud je ustvrdio da je ubio i ratnog zarobljenika Vuka Mandića. Trojica ročnika kojima je zapovijedao, Ante Mamić, Luka Vuko i Jurica Ravlić, oslobođeni su optužbi za pomaganje. Oni su na izrešetana tijela Nikole i Milice Damjanić nabacali grane, gume i ribarske mreže te ih zapalili kako bi zatrli dokaze. No paljenje leševa otišlo je u zastaru pa su trojica suučesnika u zločinu puštena na slobodu.
Ubojstvo starih i nemoćnih supružnika Damjanić najteži je ratni zločin koji su na području Skradina nakon akcije “Oluja” počinili pripadnici Hrvatske vojske, a kronologija slučaja svjedoči o nevoljkosti istražnih tijela i pravosuđa da se obračunaju sa zločincima iz “svojih” redova.
Bačelić je 11. kolovoza 1995. u poslijepodnevnim satima s trojicom ročnika došao u Prukljan radi pretraživanja oslobođenog teritorija. Bio je to posljednji dan života 76-godišnjeg slijepog i teško pokretnog Nikole i njegove dvije godine mlađe supruge Milice, civila koji su cijeli rat proživjeli u selu ostavši između hrvatske i srpske strane, na svome ognjištu. Nisu ni pomišljali da će im ti osloboditelji, koji su došli u uniformi koju je nosio i njihov unuk, časnik HV-a Nikola Smolić, na koncu biti egzekutori. Tada 25-godišnji Bačelić i trojica ročnika zatekli su Damjaniće pred njihovom obiteljskom kućom. Nisu u njima vidjeli civile, nemoćne starce koji ništa nisu zgriješili i koji su mislili da je muka konačno gotova, rat završio, pa će u miru poživjeti preostalu starost. Bačelić ih je izrešetao mecima. Milica je pogođena u glavu, a Nikoli je pucano u potkoljenice. Preminuo je od ozljeda glave zadobivenih prilikom pada. Trojica ročnika potom su zapalila njihova tijela.
Do njihova prvog uhićenja došlo je tek šest godina nakon zločina, u rujnu 2001. Sve do tada Bačelić je uživao privilegije hrvatskog branitelja, u javnosti imao status junaka, gradio je svoj biznis, otvorio kafić u Šibeniku i mjenjačnicu. Iako su nakon prvog uhićenja u istrazi i u nazočnosti odvjetnika priznali krivnju, u sudskom postupku sve su zanijekali, mijenjali iskaze, te su 2002. sva četvorica na Županijskom sudu u Šibeniku oslobođena. Uslijedila je žalba na prvostupanjsku presudu, a slučaj je u ladicama Vrhovnog suda ležao narednih pet godina.
Tek 2007. Vrhovni sud ukinuo je prvostupanjsku presudu i naredio pritvaranje sve četvorice optuženika te ponovno suđenje. No Bačelić, pravim imenom Redžo Đinđić, je pobjegao. Policija je za njim raspisala međunarodnu tjeralicu, držala na oku obiteljsku kuću u Grebaštici kod Šibenika. Svako malo čulo se da je negdje viđen, u Šibeniku i u Bjelovaru, da je bio u kontaktu sa suprugom i obitelji, no policija je tapkala u mjestu ponavljajući da “vrši sve mjere i radnje”. Bačelić je uspješno izmicao sve dok ga 2012. nije uhvatila njemačka policija i izručila Hrvatskoj.
Konačno je na Županijskom sudu u Splitu počelo novo suđenje. Bačelić se branio da ništa ne zna ni o ubojstvu supružnika Damjanić, niti o likvidaciji zarobljenika Mandića te je tvrdio da su ga svojedobno policajci ucjenama i zastrašivanjima primorali da prizna zločine. No uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze te iskaze svjedoka, među kojima i pripadnika HV-a koji su tog dana došli u Prukljan i zatekli Bačelića s trojicom ročnika te vidjeli lomaču, sud mu je izrekao kaznu od pet godina i deset mjeseci. Za svaki oduzeti ljudski život, ima tako odslužiti po manje od dvije godine zatvora.
Najstariji unuk ubijenih Damjanića, umirovljeni časnik HV-a Nikola Smolić, godinama je upinjao, pritiskao pravosuđe, tražio pravdu. No dočekao ju nije. Kazao je tek da ne zna što reći. Presudu je komentirao Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava koji je pratio slučaj i suđenje.
– Ovo je sramota. Da je netko ukrao bombone u Konzumu dobio bi ovoliku kaznu. Za ubojstvo troje ljudi izrekli su pet godina i 10 mjeseci zatvora. To ostavlja gorak osjećaj, ali, to, nažalost, nije ništa novo za naše pravosuđe koje ratne zločince s hrvatske strane ne osuđuje ili im izriče kazne koje još više vrijeđaju i pogađaju obitelji. Sudstvo je neovisno i suci sude po vlastitoj savjesti. Ovdje bih rekao da sude po vlastitoj nesavjesti – ustvrdio je Pusić.
Documenta: Obeštetite žrtve
Ulaskom Hrvatske u EU započet će primjena Zakona o novčanoj naknadi žrtvama krivičnih djela, a Centar za suočavanje s prošlošću Documenta zatražio je da se Zakon proširi odredbama o naknadi štete civilnim žrtvama rata, kojih je prema procjenama između četiri i osam tisuća. Porodice smrtno stradalih u ratu u 89 posto slučajeva izgubile su parnice za odštetu i danas plaćaju visoke parnične troškove. Iz Documente upozoravaju da fond koji će zakonski biti osnovan od 1. jula nikada nije bio uspostavljen za civilne žrtve rata. N. J.
Goran Plavšić
Opštine na istoku zemlje većinom nisu imale iskustva s EU fondovima
Svi za Erudtom po EU sredstva
Dosadašnjim projektima udarili smo temelje, a pripremamo i nove, kaže načelnik Erduta Jugoslav Vesić, dok se drugi načelnici nadaju da će i njima krenuti nakon 1. jula
Većina opština sa većinskim srpskim stanovništvom na istoku Hrvatske do sada nije imala iskustva sa povlačenjem novca iz evropskih predpristupnih fondova, ali računaju da će tu priliku dobiti nakon 1. jula. Ipak, pozitivnih primera ima. Opština Erdut je u proteklih nekoliko godina kroz razne EU projekte ostvarila pozamašan iznos investicija. Zahvaljujući Preduzetničko-razvojnom centru (PORC) formiranom krajem 2007. godine, ova opština danas provodi pet evropskih projekata. Najveći je Preduzetnička zona u Bijelom Brdu, vredan 606 hiljada evra.
– Stvoreni su preduslovi za pokretanje ekonomskog razvoja i povećanja investicijskih aktivnosti na području naše opštine s ciljem zapošljavanja ljudi. U zoni već radi prvi investitor Granolio d. d. iz Zagreba, firma za trgovinu žitaricama, uljaricama i komponentama stočne hrane koja je sklopila kooperantske ugovore s brojnim poljoprivrednicima. Do kraja godine, u zoni koja je kompletna prodana, očekujemo nove investicije i otvaranje novih radnih mesta – kaže načelnik Opštine Jugoslav Vesić.
Direktorka PORC-a Bojana Orsić navodi i druge projekte u kojima Opština nije nosilac, ali će iz njih ostvariti značajna sredstva. Projekat “Poučna staza značajnog krajobraza” radi u saradnji sa Agencijom za upravljanje zaštićenim prirodnim vrednostima na području Osječko-baranjske županije, a iz njega će erdutska opština dobiti investiciju vrednu 110 hiljada evra. Reč je o uređenju srednjovekovnog grada, prostora oko erdutske kule i okoline koja sadrži vidikovce i razgledišta. Tu je i projekat sanacije i rekonstrukcije nerazvrstanih cesta u vrednosti od 4,2 miliona kuna te projekat vinskih cesta vredan 1,2 miliona evra, od kojih će 220 hiljada evra biti uloženo u ceste erdutske opštine.
– Dosadašnjim projektima udarili smo temelje, a pripremamo i nove. Međutim, ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju važiće drugačija praksa predfinansiranja projekata. Dosad smo si mogli dozvoliti luksuz da apliciramo sa deset raznih projekata jer smo sva sredstva dobijali unapred. Sada ćemo sve morati sami da finansiramo, a novac će nam tek nakon realizacije biti vraćen – kaže načelnik Vesić, dodajući da mnoge opštine zbog ograničenog budžeta neće moći da uđu u tu priču.
No u Opštini Erdut se ne plaše. Vesić kaže kako su spremni i na druge instrumente osiguranja novca potrebnog za predfinansiranje kao što su krediti ili pomoć resornih ministarstava.
U Opštini Borovo sve nade polažu u budući preduzetnički centar koji će biti osnovan do kraja avgusta naredne godine kao rezultat EU projekta prekogranične saradnje Hrvatska – Srbija, čija je vrednost oko 200 hiljada evra. Od tog iznosa Borovo i Negoslavci će zajedno dobiti oko 70 hiljada evra bespovratnih sredstava. Projektom započetim u martu predviđeno je osnivanje i opremanje četiri centra – u Borovu, Negoslavcima, Titelu i Žablju, te zajedničke Mreže centara s kancelarijom u Temerinu. Uskoro počinje edukacija 12 osoba koje bi trebale naučiti kako se pišu projekti prema EU. Najbolji kandidati biće zaposleni i od njih se očekuje da budu servis, ne samo lokalnoj samoupravi, već i privrednim subjektima, poljoprivrednim proizvođačima i udruženjima. Ali, do osnivanja tog centra puno je vremena koje ne treba trošiti uzalud, smatraju u borovskoj opštini.
– Pokušaćemo da i ranije dođemo do sredstava iz EU fondova – kaže načelnik Opštine Borovo Zoran Baćanović koji je na tu funckiju stupio posle nedavno održanih lokalnih izbora. Ovaj 36-godišnjak je oko sebe okupio tim mladih ljudi spremnih da se suoče sa novonastalim okolnostima i činjenicom da se više ne mogu osloniti na sredstva iz državnog budžeta. Budući da su za sve projekte prema EU potrebne reference, Opština Borovo će učestvovati u jednom projektu kao partner Opštini Erdut, što će doneti i potrebna iskustva.
– Kada bi u naredne četiri godine postigli ono što je Opština Erdut uspela u proteklom periodu bili bi zadovoljni – kaže Baćanović, ističući da će pomoć budućeg preduzetničkog centra posebno značiti poljoprivrednicima koji se zbog obima posla i nedovoljne edukovanosti sami ne usude upuštati u projekte, a svoja gazdinstva će morati da prilagode direktivama EU za šta nemaju dovoljno vlastitih sredstava.
Opština Trpinja do sada nije imala iskustva u korištenju sredstava iz fondova EU. Načelnik Miroslav Palić kaže da su bezuspešno aplicirali sa nekoliko projekata u okviru prekogranične saradnje sa Sremskom Mitrovicom i Irigom u Srbiji.
– Nadamo se da će nam se ulaskom u EU pružiti šansa. Imamo pripremljene projekte izgradnje školske sportske dvorane u Trpinji, sanacije domova kulture s naglaskom na njihovu energetsku efikasnost te izgradnje dečjeg vrtića – kaže Palić i dodaje da Opština Trpinja osim što nije imala priliku da u svojih sedam naselja ulaže evropski novac, nije imala ni preveliku pomoć države već se uglavnom oslanjala na izvorne prihode.
– Verujem da će ulaskom Hrvatske u EU doći bolje vreme za poljoprivredu što je osnovna delatnost naših stanovnika. Biće nam bliže tržište i pružiće nam se prilika da kroz proizvodnju, ali i prerađivačku delatnost zaposlimo ljude. To je naša jedina šansa da povećamo zaposlenost jer druge grane ovde nisu zastupljene i nerealano je očekivati da se pokrenu. Poljoprivredom smo se oduvek bavili, ali to možemo unaprediti kroz osnivanje zadruga prema evropskom modelu, otvaranje pogona za skladištenje i preradu voća i povrća, hladnjača i slično – smatra Palić.
Dragana Bošnjak
Pero Damjanović, načelnik Općine Plaški
Vratite se, pomoći ćemo
Suživot je odličan, Plaški nije u crnim kronikama. Naš najveći adut su poljoprivreda i čista životna sredina
S kojim se problemima u općini suočavate kao novoizabrani načelnik?
Kako prvo, zatekli smo veliki minus, od oko milion kuna, ali najveći problem općine je nezaposlenost. Na području općine živi starije stanovništvo, a mladi idu trbuhom za kruhom u Rijeku, Zagrebi i dalje. Zbog toga je jasno da su nam prioriteti otvaranje novih radnih mjesta i dovođenje investitora.
Jedno od nezaobilaznih pitanja jeste i ono o međunacionalnim odnosima. Kakvi su ti odnosi?
Po popisu stanovništva iz 2011. Općina Plaški ima 2076 stanovnika, od kojih je 952 Srba, a 1073 Hrvata. Ali mogu reći da je suživot odličan, godinama nema nikakvih sukoba, pa se Plaški u tom smislu ne nalazi u crnim kronikama. Ljudi su shvatili da je teško i jednima i drugima i da su zajedno u teškoj ekonomskoj situaciji. S tim u vezi, treba reći da je slika povratka u općinu dobra i tu bih pozvao sve koji se još nisu vratili, da se vrate u što većem broju. Općina će im dati ono što može iz područja socijalnog programa, a očekujemo i da svoj dio posla odrade i druga državna nadležna tijela.
Kakvo je stanje s komunalnom infrastrukturom i njenom obnovom?
Naše aktivnosti vezane su za obnovu i gradnju mreže vodoopskrbe i u tom smislu odlično surađujemo s Hrvatskim vodama. Samo jedno od naselja, Kunić, nije na vodovodnoj mreži, ali ono vodu nije imalo ni prije rata. Sva domaćinstva imaju svoj priključak, a kako su u mreži zabilježeni gubici, povlačimo sredstva da to saniramo. Osim toga, svako domaćinstvo ima struju. Što se tiče cesta, prije osam mjeseci asfaltirana je cesta na potezu Staro Selo – Plaški – Latin. Na području općine ima 200 kilometara nerazvrstanih putova koji su u lošem stanju. Zbog toga povlačimo sredstva da se saniraju. Zbog toga u našoj općini od ulaska u EU očekujemo pristup fondovima iz kojih bismo izvlačili sredstva za izgradnju i obnovu komunalne infrastrukture.
Spomenuli ste nezaposlenost kao najveći problem. Kako je smanjiti?
Na području općine ima dosta nekorištenih objekata u državnom vlasništvu za koje smo od nadležnih državnih tijela i ministarstava tražili da nam ih daju. Tako smo od MORH-a tražili bivšu vojarnu koja se ne koristi, a zahtjev za neke objekte predali smo i Ministarstvu regionalnog razvoja. Postoje planovi da se ti objekti dovedu u svrhu, čime bi se poticao razvoj malog gospodarstva. Ipak, naš najveći adut su poljoprivreda i čista životna sredina. Tvornica celuloze dugo je godina zapošljavala velik broj mještana, ali je i zagađivala zrak i vode. Sad kad je zatvorena, naše rijeke Dretulju i Vrnjiku možete piti na svakom metru njihovog toka. Zagađenosti praktički nema, pa možemo reći da je ovo mala Kalifornija jer se mogu uspješno uzgajati mnoge kulture. Sve to omogućava poticanje poljoprivrede kako bi se omogućilo obrađivanje zemlje koja je dobrim dijelom napuštena. Općina čini što može da potiče razvoj OPG-ova, a u tome postoji i suradnja s udrugom “Kako je zelena moja dolina”, koja okuplja više proizvođača ekoloških proizvoda. Sa svoje strane zalagat ću se za nastavak i jačanje te suradnje.
Što je sa sabornom crkvom Vavedenja Presvete Bogorodice koja je u prilično lošem stanju?
Neki radovi na sanaciji crkve su već počeli. Osim što je to spomenik nulte kategorije čija je obnova prije svega u nadležnosti Ministarstva kulture, ove godina pada i 250. godišnjice izgradnje te crkve koja je jedna od znamenitosti naše općine i koja bi značajno povećala turističku ponudu. Zbog toga je njena obnova itekako u interesu našeg mjesta.
Nenad Jovanović
Podrška sezonskim obrtima
Na saborskoj raspravi o dopunama Zakona o obrtu u ime Kluba zastupnika SDSS-a Mile Horvat je naveo, s obzirom na petu izmjenu ovog Zakona unazad 20 godina, kako su danas povoljniji odnosi u obrtništvu, jer se obrtnici mogu ekonomski razvijati.
– Prema statistici, u trećem mjesecu ove godine u Hrvatskoj u obrtu i u djelatnostima slobodnih profesija zaposleno je oko 200.000 ljudi, dok je 100.000 zaposleno u Obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, koje smatram najinteresantnijim i najvitalnijim dijelom društva. I smjernice EU kažu da se posebna briga mora voditi o malim poduzetnicima. No, da li smo se mi na tu obavezu adekvatno pripremili? – pita se Horvat.
Navodi kako je u 2012. ovrha provedena na 4784 nekretnine građana, od čega 300 ovrha na nekretninama obrtnika. Zbog toga smatra da se u zakonu treba jasnije definirati koja se imovina unosi u obrt.
– Podržavamo mogućnost sezonskog obavljanja obrta, jer se time povećava dinamičnost samog obrtništva, kao i to da u slučaju zatvaranja obrta vlasnik ima ista prava na Zavodu za zapošljavanje kao i drugi zaposlenici. No mislim da je neobjašnjivo da javnost nema pravo znati gdje Obrtnička komora, koja godišnje ima prihod od oko 18 miliona kuna, troši te novce. Zato mislim da bi predstavnici Komore trebali u sabornici barem jednom godišnje položiti račun namjene tih sredstava – kazao je Horvat.
Koncesija da, prodaja ne
U Saboru na raspravi o Strategiji upravljanja i raspolaganja imovinom u državnom vlasništvu 2013 – 2017, Mile Horvat je istakao kako je po tom pitanju za SDSS najvažnije da se nacionalno bogatstvo ne prodaje.
– Mislimo kako je koncesija optimalni oblik raspolaganja državnim bogatstvom. Isto tako, i država ne mora biti loš gospodar, za što su primjer EU zemlje. Zbog toga mislim da Strategija nije dovoljno obradila pravce raspolaganja ključnim resursima kao što su šume i vode – kazao je Horvat.
Navodi i kako srpski povratnici nisu imali povoljnost učestvovanja u privatizaciji, a po Strategiji neće je imati ni u budućnosti, iako su u neki cijeli radni vijek ugradili u podizanje određenih firmi.
– U Strategiji se citira odluka o prodaji stanova u vlasništvu RH na području Podunavlja. Istina, ona postoji, ali do danas nije realizirana i stanovi se ne prodaju. Loše je i što su neujednačeni kriteriji za prodaju tih stanova. A za određenu grupaciju ljudi strateški je interes konačno kupiti stan, nakon toliko godina, pod uvjetima pod kojima su ga kupili i ostali građani RH – kaže Horvat.
Po pitanju povrata nekretnina vjerskim zajednicama, Horvat je naveo kako Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije vraćena imovina, iako postoje zakonski okviri za to, kao ni nekim institucijama poput SKD “Prosvjete” i SPD “Privrednika”.
Pupovac i Radin primili srpske skupštinare
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac i članovi saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na čelu s Furiom Radinom razgovarali su 12. i 13. juna s članovima delegacije Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova Narodne skupštine Srbije, koje je u posjeti Zagrebu predvodio Meho Omerović. Kako je taj odbor u Srbiji po prvi put konstituiran tek lani, posjeta je bila i informativnog karaktera u smislu upoznavanja s aktivnostima i nadležnostima dvaju odbora. Važne teme prilikom razgovora bile su status i položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, kao i zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj upravi dviju zemalja.
Mirna Jasić i N. Jovanović
Novosti u banijskom selu Blinjskoj Gredi
Neka nam barem daju asfalt
Do rata je u selu od zemlje i blaga odlično živjelo 160 ljudi, a mnogi su radili i u sisačkim fabrikama. No tek 12 ih se vratilo, 80 posto kuća je prazno, pred izbore je postavljena ulična rasvjeta, ali još nije profunkcionirala
Banijsko seoce Blinjska Greda, smješteno 15 kilometara od Siska i 10 kilometara od Sunje, jedno je od umirućih sela s tek tridesetak stanovnika. Kako mještani vele, “tko se vratio, učinio je to prije nekoliko godina, a nove generacije u njega više neće, na to i ne pomišljaju”. U Blinjskoj Gredi sada je još troje radno sposobnih, dok su ostalo penzioneri, stari i bolesni ljudi, te šestero mališana, od kojih dvoje osnovnoškolske dobi polaze školu u obližnjem Komarevu.
Prije zadnjeg rata u ovom nekoć većinski srpskom selu živjelo je 160 ljudi. Rat ih je potjerao s ognjišta, a vratilo ih se tek 12. Danas, zajedno s naseljenicima koji su došli iz Bosne i Hercegovine, u selu nije nastanjeno više od 12 kuća. Znači, 80 posto nekadašnjih porodičnih kuća zjapi prazno, a mahom su urušene.
– Do “nacionalne inventure” u Blinjskoj Gredi živjela je pretežno radnička klasa i poljoprivrednici koji su uzgajali razne poljoprivredne kulture, od voćaka do kukuruza i žita, uz naravno uzgoj stoke. Odlično se živjelo do rata, na selu se imala kuća i blago, a uz to je najmanje jedan član svake porodice radio u Sisku, u jednoj od fabrika, Željezari, Rafineriji ili Radonji. U selu smo imali i male obrte, odnosno u kućnoj radinosti je šest porodica izrađivalo svoje majstorije za koje je sav materijal nabavljalo nedaleko kuća. Tako su nastajale brezove metle i sepeti, odnosno runjaci, a ti su se proizvodi kasnije nosili prodavati na pijacu u Sisak – kaže mještanin Slobodan Jasić.
Blinjska Greda nekoć je pripadala Općini Sisak, a iako je sada pod Općinom Sunja, stanovnike i dalje sve vodi prema Sisku, u kojem jedino mogu izvaditi potrebnu papirologiju, za koju potrebnih institucija u Sunji nema. Zadnji svjedoci propadanja rodnog sela još najmanju muku imaju sa strujom, jer nje nema tek jedino za nevremena kada se zbog polomljenih grana prekinu žice ili obore stupovi. Mogu se čak pohvaliti što im je pred lokalne izbore postavljena ulična rasvjeta, no ona još nije profunkcionirala, pa je ulica kroz selo noću i dalje mračna. Navikli su mještani i na ceste koje se već godinama zakrpavaju, jer novi je asfalt Blinjska Greda zadnji put vidjela još davnih 70-ih godina prošlog stoljeća, pa je preostali asfalt na njima sad uvelike oštećen.
– Vjerujemo da lokalne vlasti ne bi trebale puno potrošiti da nam asfaltom urede 800 metara sadašnjeg makadama – ceste prema selu Bestrma, a koji je dotrajao jer ga uništavaju razni kamioni i šleperi s drvima, koji prema prometnim znakovima ne bi smjeli voziti uskim banijskih cestama. Asfaltirati je potrebno i cijelu dionicu puta od sela Madžari do Bestrme, neka tri kilometra puta, što i nije neki veliki izdatak. Mještanima bi to mnogo značilo, pošto na toj liniji nema autobusa koji bi vozio djecu iz obližnjih sela, koja do škole putuju kilometrima – kaže mještanin Vlastimir Mitić.
On dodaje kako su u Blinjskoj Gredi nekoć imali i dućan sa živežnim namirnicama, a sada su prve trgovine u selima Kinjačka i Madžari, odakle kreće i prvi autobus. Mještanin Milan Grubić kaže nam kako je u Blinjskoj Gredi nekoć bilo 18 autentičnih drvenih banijskih kuća, kakve su po Baniji uglavnom zapaljene ili uklonjene. Smatra da su im one posavske hiže samo slične, pa se često miješaju s izvornim banijskim starim kućama, koje je danas teško pronaći u originalnom stanju.
U središtu mjesta nalazi se Spomen park, područje na kojem je postavljeno 70 ploča s imenima značajnih mještana Blinjskog Kuta, nosioca domaćinstava koji su izgradili to mjesto u vrijeme kad je banijski kraj bio bogat i prosperitetan, a tu su i imena partizana i žitelja stradalih u Drugom svjetskom ratu. U središnjem djelu Spomen parka, izgrađenog 1960-ih godina na mjestu voćnjaka, glavni je spomenik s kojeg nedostaje tabla. On čeka neka sretnija vremena da bude obnovljen te da se nova tabla postavi na postolje. Nekad redovito održavano područje sada zjapi zapušteno i, pored želje za uređenjem, zbog starosne dobi stanovništva i manjka financijskih sredstava sada se njegova obnova čini kao nemoguća misija.
Prosvjetno-kulturni dom u Blinjskoj Gredi, otvoren 22. maja 1938. godine, sada zjapi razvaljen. Za obnovu derutne zgrade ni selo ni mještani nemaju novca i snage, pa u selu nema nikakve kulturne aktivnosti. Do rata priča je bila sasvim drugačija. U mjesnom domu održavale su se poznate fešte tog kraja na kojima se slavilo do zore, a stanovnici Siska i okolice rado su dolazili na nogomet na tamošnje igralište “25. maj”.
Inicijator i financijer pokretanja mnogih aktivnosti i razvoja Blinjskog Kuta bio je odvjetnik Stojan Jasić, rođen u ovom selu početkom prošlog stoljeća. Iako je za Drugog svjetskog rata preselio u Beograd, nikad nije zaboravio Baniju. Svaku slobodnu priliku koristio je da se vrati u rodno selo i pomogne mu da “stane na noge”. Bio je pokretač, među ostalim, izgradnje Mjesnog doma, Spomen parka i šest seoskih bunara. Krajem 70-ih godina povedena je i inicijativa da Blinjska Greda, koja je dotad bila u sastavu sunjskog sela Bestrme, postane samostalna mjesna zajednica i u tome je uspjela, a nedugo zatim u selo je stigao i asfalt. Vlast je odobrila sredstva te je Blinjska Greda 1977. godine dobila i vodovod.
– Do izgradnje vodovoda bili smo priključeni na izvore Starog Sela, ali tada nismo i po par dana imali vode. Nakon Stojanove zamisli da priključimo vodovod na vlastiti izvor u selu, krenulo se s izgradnjom. U Blinjskoj Gredi imamo dva izvora vode – Veliku i Malu Kamenjaču. Od tada imamo vlastiti vodovod koji do danas radi bez problema, a za koji su mještani vlastitim snagama kopali kanale – kaže mještanin Miloš Mandić.
I sve bi bila divna priča razvoja toga kraja putem zajedništva njegovih mještana da nije došao rat, u kojem je svaka treća kuća u Blinjskom Kutu izgubila čeljade. U vrijeme dok službeno nisu počela ratna dejstvovanja, 22. augusta 1991. godine, devetero mještana Blinjske Grede izginulo je na kućnom pragu pogođeno rafalom. Te noći transporter paravojnih dijelova hrvatskih snaga sijao je zlo i u okolnim selima, Blinjskom Kutu i Kinjačkoj, kad je na isti način pobijeno dvadesetak ljudi, dok je ostali narod noću bježao i sakrivao se u šumi.
– Područje Blinjske Grede puno je mina, u šumama i sada zaraslim njivama, što je teška situacija koja, naravno, zaustavlja i razvoj ovog kraja. Problem su i lopovi koji sijeku šume i kradu drvo te ga prodaju, a takvih slučajeva ima po cijeloj Baniji, bilo da je riječ o drvima državnih ili privatnih šuma. Nema ovdje sigurnosti niti uvjeta za povratak – doznajemo još od mještana Slobodana, Miloša, Vlastimira i Milana.
Mirna Jasić
Usamljenički život Anke Baljak u Malom Obljaju
Nije mi lako, vlast je daleko, a Gospod visoko
Nitko mi ne dolazi. Tu i tamo naleti poštar, trgovci s kombijem, dođu i medicinske sestre da mi previju ranu. Bili su nedavno dvojica iz radio televizije, htjeli su mi uzeti radio, jedva sam ih se otresla, kaže baba Anka
Vrata derutne crkvice Vaznesenja Gospodnjeg u Malom Obljaju, zapuštenom i napuštenom selu dvadesetak kilometara južno od Gline, otvaraju se jednom godišnje, na Spasovdan, a kako godine prolaze, okuplja se sve manje ljudi i jedina tema o kojoj se prilikom tih susreta priča su nepovratna vremena kada se 13. lipnja ovdje znalo okupiti više stotina žitelja, kada se uz iće i piće sviralo, pjevalo i igrala se kola, a na neveliki prostor u crkvi i oko nje, slilo bi se mlado i staro slaveći veliki praznik.
Ove godine jedva tridesetak ljudi, od čega je polovica njihovih gostiju, obilježilo je praznik Vaznesenja Gospodnjeg, a od ono malo stanovnika što je preostalo u ova dva sela neki nisu mogli ni doći, uglavnom zbog starosti i nemoći. Jedna od njih je i Anka Baljak, starica koja će za par godina prevaliti osamdesetu.
– Ove godine ne mogu pred crkvu jer, zbog rane na nozi, hodam na štakama, pa se sporo krećem, a i nemam snage. Najviše me žalosti što na ovaj veliki praznik već nekoliko godina ne čujem zvuk crkvenog zvona, jer je ukradeno, pa se sve odvija nekako tužno, u tišini – kaže Anka Baljak.
Nesretna starica u ratu je izgubila dva sina, Milana i Ranka, nešto kasnije umro je muž, pa u trošnoj drvenoj kućici u Malom Obljaju, jedva spajajući kraj s krajem, teškom mukom preživljava bez igdje ikoga.
U svibnju 1995. u Oluji već je bila sama. Mještani su je nagovarali da s njima pobjegne u Srbiju, no odlučila je ostati. Tjedan dana skrivala se u šumi, raspodijelivši nešto malo kruha i slanine što je uspjela utrpati u zavežljaj. Kad više nije mogla čekati, vratila se u selo. Kuća je bila cijela, pa je, u velikoj tuzi zbog gubitka cijele obitelji, započela novi život.
– Nitko mi ne dolazi. Tu i tamo naleti poštar, trgovci s kombijem od kojih kupim nešto soli, šećera i kave, pa sam željna čeljadeta i razgovora. Dođu i medicinske sestre da mi previju ranu na nozi. Bili su nedavno ovdje dvojica iz radio televizije, htjeli su mi uzeti moj radio na baterije, prijetili da moram plaćati, jedva sam ih se otresla. Od onda dobro mjerkam koga ću pustiti u avliju – kaže baba Anka.
Prije nekoliko godina Anka Baljak isposlovala je socijalnu pomoć od 800 kuna mjesečno. Kad plati režije, struju, vodu i ratu za drva koja je za zimu već nabavila, ostane joj 400 kuna, pa sa jedva 13 kuna dnevno preživljava kako zna i umije.
– Teško živim. Stoke ne mogu imati jer sam gotovo nepokretna, pa imam samo pijetla i tri kokice, tako da tu i tamo pronađem pokoje jaje. Sve ostalo moram kupovati. Nije mi lako. Vlast je daleko, a Gospod visoko i nikako da nekako čuju za mene, ili da bar ja dođem do njih, pa da se požalim. Jednostavno, nemam se kome izjadati – žali se starica do koje više ne dopire zvuk crkvenog zvona na dan Vaznesenja gospodnjeg, ali itekako osjeti miris pečenog odojka kojega vjetar donese ravno u njeno dvorište.
Više pogače nego ljudi
Liturgiju u Malom Obljaju na Spasovdan služio je glinski paroh Slobodan Drakulić.
– Paroh sam u Glini već 12 godina i na Spasovdan sam uvijek u Malom Obljaju. Nažalost, svake godine sve je manje ljudi. Prošle ih je bilo oko 50, ove jedva 30, a iduće, tko zna. Mladih nema, postoje uglavnom sprovodi, a vjenčanja i porođaji gotovo da su nestali. Na ovogodišnjoj liturgiji ostalo je pogače. Uza sve to, još su nam prije par godina ukrali i crkveno zvono. Izvršen je uviđaj i tu je stalo, više nema nikakvih informacija od policije. Pa nije to neka sitnica, već veliko crkveno zvono koje nije lako sakriti ili prodati. Ne mogu se oteti dojmu da nije bilo dovoljno volje da se počinitelji privedu – razmišlja paroh Drakulić.
Nakon svečane liturgije u hladovini starih hrastova servirani su pečeno janje i odojak, popilo se pokoje pivo, a razgovaralo se uglavnom o tome kako je nekada bilo. Milan Lalić i Radovan Štulić, prvi iz Malog, drugi iz Velikog Obljaja, bili su zaduženi za logistiku i to su obavili izvrsno.
“Nema da fali”, njihova je uzrečica, a i oni se sjećaju nekadašnjeg života u oba Obljaja.
– Imali smo dvije škole, jednu do četvrtog, drugu do osmog razreda. Bile su pune đaka. Bile su trgovine, pošta i više stotina ljudi ovdje je živjelo sretno, obrađujući svoje njive i slaveći svoje svece. Danas, jad i tuga. Na desetke napuštenih kuća koje guta šuma, neobrađene njive, a nas malo što nas ima, borimo se kako znamo i umijemo – kaže Milan Lalić.
Vladimir Jurišić
Završena 12. Kulinijada u Jagodnjaku
Najbolji kulen ponovo iz Gata
Veliki je pomak učinjen u edukaciji proizvođača. Već godinama u radu Kulenijade učestvuju stručnjaci s osječkih i zagrebačkih fakulteta, a u promociju kulena uključeni su i stručnjaci UN-ove agencije za hranu
Šampion 12. Kulinijade u Jagodnjaku je kulen familija Novosel iz Gata kraj Valpova. Baranjsko selo Jagodnjak i ove je godine, tradicionalno na Spasovdan, bilo domaćin gastro manifestacije “Kulinijada 2013”. Organizatori su i ove godine bili Opština Jagodnjak i Poljoprivredna zadruga “Naše Selo”, a pokrovitelji Ministarstvo poljoprivrede, Turistička zajednica Baranja, Udruženje Baranjski kulen i tvrtka Belje, ali i Europska unija kroz IPA projekt prekogranične saradnje Hrvatske i Mađarske. Ono po čemu će se ovogodišnja Kulinijada pamtiti jest iznimno veliki broj takmičara, čak 109, kao i preko hiljadu posetilaca, što ovu manifestaciju definitivno svrstava u najmasovniju smotru proizvođača autohtone suhomesnate delicije iz Baranje i Slavonije.
S obzirom da je broj takmičara iz godine u godinu sve veći, a samim tim i konkurencija, stručni žiri, u kojem su i predstavnici osječkog Poljoprivrednog fakulteta, ni ove godine nije imao nimalo lak zadatak. Stručno ocenjivanje takmičarskih kulena, koje je obavljeno dan ranije, pokazalo je da je šampion 12. Kulinijade u Jagodnjaku kulen seoskog gazdinstva Novosel, koji je osvojio 97,67 bodova. Drugi do najboljeg bio je kulen Marka Jukića iz Valpova, koji je osvojio 97,33 boda, a treće mesto osvojio je kulen Ivana Bucića iz Orahovice, koji je osvojio 95,67 bodova. Čast lokalnog kulena odbranili su Milan i Miloš Damjanović iz Jagodnjaka, čiji je kulen osvojio 95,67 bodova. Od 109 uzoraka kulena njih čak petnaest dobilo je ukupnu ocenu veću od 91 boda što im je donelo zlatnu medalju.
Najveći broj prijavljenih takmičara bio je iz Baranje, odnosno Osječko-baranjske županije, ali ostat će zabeležen i dolazak takmičara iz Orahovice i Pule, te iz Subotice i Vrbasa u Srbiji, te kao kuriozitet posebno i dolazak jednog takmičara iz Wolsfburga u Nemačkoj, koji korene ima u Jagodnjaku. Da je i ove godine, kao i prošle, nagrada za najbolji kulen napravljen u majstorskoj radionici familije Slađana i Kristijana Novosela iz Gata potpuno zaslužena, dokazuje i to da su njihovi kuleni na četiri prošlogodišnje najznačajnije baranjsko-slavonske kulenijade (Jagodnjak, Požega, Otok i HGK ŽK Osijek) osvojili čak tri prva i jedno drugo mesto.
Priznanja najboljima uručili su Biljana Borzan, zastupnica u EU parlamentu, Mirjana Mataušić-Pišl, pomoćnica ministra poljoprivrede, profesor emeritus Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku Antun Petričević i načelnik Opštine Jagodnjak Anđelko Balaban.
“Od skromnih početaka do danas puno se toga promenilo. Veliki je pomak učinjen ka edukaciji proizvođača. Već godinama u radu Kulinijade aktivno učestvuju stručnjaci i naučnici s osječkih i zagrebačkih fakulteta, a u aktivnost promocije kulena uključeni su i stručnjaci FAO-a, UN-ove agencije za hranu. Od ove godine jagodnjački kulinari i Opština Jagodnjak učestvuju u IPA EU projektu međugranične saradnje koji provodimo s partnerima iz susedne Mađarske. Jagodnjačka se kulinijada snažno upisala u baranjska gospodarska i turistička događanja”, rekao je načelnik opštine Balaban.
Ne skrivajući zadovoljstvo što je već drugu godinu zaredom za najbolji kulen na jagodnjačkoj kulinijadi proglašen onaj iz Gata, slavodobitnici su otkrili da tajna kvalitetnog kulena leži u procesu od početka do kraja.
“Recept je u kvalitetnom hranjenju i genetici svinja, preradi i sušenju, jer ako nije tako i ako pogrešite, svaka vas sitnica u bilo kojoj fazi proizvodnje može koštati”, rekao je Slađan Novosel.
Pored više od hiljadu posetilaca 12. Kulinijadu u Jagodnjaku tradicionalno su pohodili i brojni političari, gospodarstvenici i profesori osječkih i zagrebačkih fakulteta, a zabava je potrajala do kasnih večernjih sati.
Zoran Popović
Oskrnavljen spomenik žrtvama rata u Borovu
Grafiti mržnje
Spomenik meštanima žrtvama rata od 1991. do 1995. godine koji se nalazi na mesnom groblju u Borovu oskrnavljen je grafitima neprimerenog sadržaja. Nepoznati počinioci su pod okriljem noći plavim sprejem na spomenik ispisali “NDH”, ustaško “U”, “Hrvatska” i “Bijeli vitezovi”. Osim spomenika grafitima je išarana i obližnja kapela. Prvi je to primetio komunalni redar koji održava groblje te o tome obavestio opštinsko rukovodstvo. Na lice mesta pozvana je policija koja je napravila uviđaj. Načelnik opštine Borovo Zoran Baćanović osudio je ovaj vandalizam.
“Izražavam duboko žaljenje što se to dogodilo. Po ko zna koji put se ovakve stvari dešavaju prema pripadnicima srpskog naroda na području Vukovara i okoline. Ovo je prvi put da se tako nešto dogodilo na spomeniku žrtvama Borova. To je možda posledica govora mržnje prema Srbima i svega onoga što smo imali priliku da slušamo u predizbornoj kampanji od strane desničarskih stranaka u Hrvatskoj. Incident ničim nismo izazvali. Nadamo se da će policija pronaći počinice”, rekao je Baćanović te pozvao meštane da ostanu mirni i dostojanstveni.
“Pozivam meštane Borova da ostanu jedinstveni i složni i da zajedno osudimo ovakav način izvrgavanja ruglu naših spomenika, ali da ostanemo dostojanstveni i da ni na koji način ne radimo nešto slično protiv pripadnika većinskog naroda ili bilo koga ko je to uradio. Još nije utvrđeno ko je ispisao ove neprimerene grafite, ali se iskreno nadamo da to nije učinio niko od meštana Borova”, rekao je Baćanović, koji je naložio da se neprimereni grafiti prekreče.
Policija je kratko saopštila da je “nepoznati počinilac u noći s 11. na 12. juna na kapelici, spomeniku te na tri žardinjere na mesnom groblju u Borovu, u Ratarskoj ulici, ispisao grafite neprimerenog sadržaja latiničnim pismom. Grafiti su ispisani plavim sprejem, i veličine su oko 35 cm”. Za razliku od slučaja kada je pre godinu dana oskrnavljen spomenik dvanaestorici poginulih redarstvenika koji se nalazi u centru Borova, ovaj događaj nije privukao medijsku pažnju.
D. Bošnjak
Ugostitelj i pecaroš iz Bijelog Brda Nikola Stanić porinuo neobični splav
“Dunja” na tri bureta
U šaljivom svečanom govoru kuma istaknuto je da se “još od Nojeve barke nije pojavilo ništa slično” te da bi Kolumbo “da je imao takvu spravu, otkrio Ameriku dvesto godina ranije”
Kada je Nikola Stanić, poznati ugostitelj iz Bijelog Brda i strastveni pecaroš, dobio od prijatelja tri velika bureta ili bolje reći cisterne zapremine tri hiljade litara, sinula mu je ideja da bi od njih mogao napraviti splav kojim bi se otisnuo na Staru Dravu i tako još više uživao u svom hobiju. Na buradima je napravio željeznu konstrukciju koju je potom popločao drvenim daskama od kojih je napravio i ogradu.
– Splav je veličine tri puta pet metara, gradio sam ga dva meseca, u funkciji je, ali ga treba još malo doraditi. Nazvao sam ga “Dunja”, po unuci – kaže Nikola, dodajući kako jedva čeka da mu unuk Filip ovog leta dođe iz Londona i da zajedno otplove na pecanje.
Gradnja splava trajala bi i duže od dva meseca da se nije približavala hramovna slava u Bijelom Brdu, Sveti Nikola letnji, pa je Nikolina supruga Vera, kako nam je sama rekla, očekujući goste insistirala da se napravljena konstrukcija ukloni iz dvorišta. Pošto u Bijelom Brdu još niko nije napravio ništa slično, Nikolina ideja je izazvala veliko interesovanje njegovih prijatelja koji su s nestrpljenjem čekali dan porinuća svakodnevno dogovarajući strategiju spuštanja plovila u reku.
Duhoviti Bjelobrdci na čelu sa Slobodanom Nešićem i Savom Katanićem odlučili su da se pomažući oko spuštanja splava u Dravu istovremeno dobro i zabave pa su na lokalnom Radio Borovu tim povodom naručili i čestitke, kako zbog lepih želja upućenih vlasniku, tako i zbog toga da bi obelodanili ovu, dugo čuvanu “tajnu”. Na obali se veoma brzo okupilo 50-tak ljudi, što prijatelja, što radoznalih posmatrača. Kao što je običaj kod porinuća brodova, i ovo plovilo je imalo svog kuma te šampanjac koji je, kažu, razbijen iz trećeg puta. U šaljivom svečanom govoru kuma Vase Nešića istaknuto je da se “još od Nojeve barke nije pojavilo ništa slično” te “da bi Kolumbo, da je imao takvu spravu, otkrio Ameriku dvesto godina ranije”.
Neki ovaj događaj u šali nazivaju početkom “ritskog turizma” kome su sada, kažu, udareni temelji, no to i nije tako daleko od istine. Potencijala za kontinentalni i ribolovni turizam na području erdutske opštine itekako ima. Područje stare Drave je ribolovno područje smešteno istočno od Osijeka uz cestu Osijek – Erdut na oko 140 hektara. Kanalima i bogazima spojeno je s Dravom i Dunavom i predstavlja idealno prirodno mrestilište većine ribljih vrsta koje žive u Dravi i Dunavu. U sezoni ribolova love se uglavnom štuka, šaran i smuđ te druge vrste riba. Nešto od toga će ovog leta zajedno sa svojim unukom Filipom loviti i Nikola Stanić, ali ove godine ne sa obale, već sa svog splava, uživajući u čarima bjelobrdskog rita na Staroj Dravi.
Dragana Bošnjak
Održana četvrta Smotra dječjeg kulturnog stvaralaštva u Garešnici
Vreće sreće
Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Garešnice, koje vodi Zoran Blanuša, po četvrti puta organiziralo je Smotru dječjeg kulturnog stvaralaštva na kojoj je sudjelovalo više od stotinu mališana iz Bršadina, Bjelovara, Krnjaka, Severina, Siska, Novog Gradca i Garešnice. Domaćin sportskog dijela bila je Rogoža, selo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, desetak kilometara od Garešnice. Na livadi pored Društvenog doma timovi su se okušali u starim dječjim igrama – skakanje u vreći, koturanje obruča, štafetnom nošenju jajeta u žlici i graničaru.
S jajetom su najbrže trčali Severinci iz KUD-a Palična, a do 14 godina Međeđani iz KUD-a Mladost. Najspretniji u vreći bio je Matija Misirača iz garešničke Prosvjete (do 10 godina) i Romeo Malizani iz Severina (do 14 godina), a najbolji u koturanju obrćuća Nino Miodragović među malima i Luka Blanuša među starijima, oba iz Garešnice. U graničaru su slavile ekipe Prosvjeta iz Krnjaka (do 10 godina) i Prosvjete iz Garešnice (do 14 godina). Natjecatelje je bodrila vjerna publika, a pobjednici su nošeni na rukama.
“Treba biti spretan i ne smije se biti nepažljiv”, otkrio nam je desetogodišnji Nino Miodragović iz Velikog Vukovja tajnu svoje vještine koturanja obruča, dok nam je pobjednik u vreći Romeo Malizani kazao kako nikada ranije čak nije u njoj ni skakao.
Na pozornici su mali sportaši zaplesali u narodnim nošnjama, a prethodno prodefilirali ulicama. Bošnjački KUD “Nur” Sisak izveo je “Bosno moja, milo mjesto moje”, SKD “Prosvjeta” Krnjak igre s Korduna, KUD “Vaso Đurđević” Bršadin “Ozdo Šamiče padna mi Kitče” i igre iz Pčinje, KUD “Mladost” Međeđa igre iz Leskovca, KUD “Palična” Severin dječje igre, pjesme i plesove Bilogore, KUD “Moslavina” igre iz Levča, Zajednica Mađara iz Novog Graca mađarske plesove, Češka obec iz Bjelovara svoje tradicionalne pjesme. U Garešnicu su po peti puta stigli i svirci i plesači iz Međeđe kod Kozarske Dubice.
Organizator Blanuša nije krio zadovoljstvo, kazavši nam kako su Česi, Mađari, Srbi, Bošanjaci i Hrvati zajedno plesali i prikazali kulturno bogatstvo svojih naroda.
G. Gazdek
Slava u Virovitici
Svečanom sjednicom na kojoj su prisustvovali predstavnici Virovitičko-podravske županije, albanske i češke manjinske zajednice, SNV-a Koprivničko-križevačke i Bjelovarsko-bilogorske županije te konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić, obilježen je dan i slava Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije. Izvještaj o radu podnio je predsjednik Igor Pavković, koji je naglasio kako je Vijeće spona Županije i SNV-a i radi na korist srpskog naroda, ali i svih ostalih stanovnika.
G. G.
Spasovska nedjelja u Daruvaru
Tradicionalnom smotrom folklora “Spasovska nedjelja” u kino dvorani i Češkom domu Vijeće srpske nacionalne manjine Daruvara proslavilo je 10 godina rada. Na godine rada podsjetio je predsjednik Branko Kovačić, a obljetnicu su čestitali saborski zastupnik Vedran Babić, zamjenik župana Saša Lukić, gradonačelnik Dalibor Rohlik i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.
Tim povodom nagrađeni su Mile Novaković, Smilja Horvatin, Srđan Bojčić, Jasmina Trkulja, Persida Žutinić Larma, Gradski djevojački zbor “Lira” iz Gradiške pod vodstvom Svetlane Paunesku, voditelji KUD-a “Ravangrad” iz Sombora Milan Božina i Milanka Krstić te Lazo Šironja i Zoran Blanuša iz garešničke Prosvjete.
U folklornom dijelu nastupili su KUD “Bosiljak” Derventa, Pjevački zbor zajednice Mađara Daruvar, KUD “Moslavina” iz Garešnice, zbor “Lira”, “Ravangrad” i daruvarska “Prosvjeta”.
G. G.
Sv. Nikola letnji u Čukovcu
Nikad se više gostiju nije sleglo u selu Čukovec na proslavu Sv. Nikole letnjeg 15. juna, dana i krsne slave Vijeća srpske nacionalne manjine Varaždinske županije i grada Ludbrega, rekla je domaćica, predsjednica gradskog vijeća Milka Kučeković. Među 500 gostiju bili su predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, čelni ljudi županije i Ludbrega te gradova u kojima je jaka srpska zajednica, čelni ljudi srpskih i drugih manjinskih vijeća, kao i predstavnici ambasade Srbije i srpske manjinske samouprave iz Budimpešte.
Nakon njihova obraćanja slijedio je bogat kulturno umjetnički program. Osim domaćih mažoretkinja i KUD-a “Anka Ošpuh”, nastupili su i pododbori Prosvjete iz Kostajnice, Ogulina i Okučana, kao i KUD-ovi iz Matrijanca, Donje Dubrave u Međimurju i Velikog Poganca te pjevačka grupa “Kalinka” iz Čakovca. Posebno drag gost bio je i Ivan Hiti, koji je spašavao crkveno blago iz saborne crkve i eparhije u Pakracu.
N. J.
Održan Dječji kazališni festival u Belom Manastiru
Nadmašena očekivanja
Festival je lani kao pilot-projekt organiziralo Gradsko kazalište u suradnji s udrugama, a zbog velikog interesa odlučeno je da će se održavati svake godine
Završnica Drugog dječjeg kazališnog festivala, kojega je organiziralo Gradsko kazalište Beli Manastir i koji je trajao pet uzastopnih dana, bila je iznad očekivanja organizatora. Belomanastirska kinodvorana s 350 sjedećih mjesta nije bila dovoljno velika da primi oko 400 posjetilaca. Finale festivala u “velikom stilu” odradilo je Gradsko kazalište Beli Manastir premijerom predstave “Put po svijetu”, koja je tokom izvedbe doživjela ovacije i na kraju skandiranje na bis. U toj veseloj kazališnoj igri, koju je napisao Tode Nikoletić, a režirala i prilagodila Daniela Taslidžić Herman, glumili su Dunja Vlahek, Anamaria Embreuš i Matej Benak.
Prvoga dana festivala, kojega je službeno otvorio belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš, gostovalo je Bjelovarsko kazalište s predstavom “Dvije sretne sove”, potom Dramska družina “Hoću, mogu” iz Bizovca (“Pjer Tilja”), Kazališna družina “I. B. Mažuranić” iz Slavonskog Broda (“Kuki i Kvaka”) te Gradsko kazalište “Joza Ivakić” iz Vinkovaca (“Postolar i vrag”).
“Put po svijetu” avanturistička je priča za djecu i odrasle puna doživljaja tri mališana, koji na romobilu, sa svojim putujućim kazalištem, odlaze na put oko svijeta. Obilaskom raznih zemalja susreću se s Alibabom i Aladinom, indijanskim poglavicom Bikom Koji Stoji, Romeom i Julijom, karatašima, Billyjem Kidom… Mladi belomanastirski glumci u jednosatnoj predstavi su obišli sedam zemalja svijeta i promijenili 12 kostima i uloga, uz songove i svjetlosne efekte na koje su djeca uživala, aplaudirala, pjevala, smijala se, “navijala” i komunicirala s glumcima. Poruka predstave je da dječja mašta može pokrenuti brda i okrenuti svijet, a govori i o važnosti pravoga prijateljstva.
Festival je prošle godine kao pilot-projekt organiziralo Gradsko kazalište Beli Manastir u suradnji s Centrom za kulturu i Udrugom osoba s alergijama i problemima disanja “Alerga”. Zbog velikog interesa djece i roditelja odlučeno je da će se održavati svake godine u isto vrijeme i najmlađima besplatno nuditi pet predstava.
– Očekivali smo posjećenost, no da će nam kroz pet kazališnih dana kroz dvoranu “proći” oko 1500 posjetitelja, to je nadmašilo naša očekivanja i više smo nego sretni i zadovoljni – ističe glumica Anamaria Embreuš.
Iako stižu ljetni praznici, pauze u radu u Gradskom kazalištu neće biti. Čekaju ih gostovanja u Tuzli i Vitezu (BiH), Dramlju, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, potom provedba projekta “Prijatelj za 5!” u suradnji s Udrugom roditelja djece s posebnim potrebama “Baranjski leptirići” i pripreme za 4. Međunarodni festival kazališnog stvaralaštva, koji će tokom septembra ugostiti desetak najuspješnijih kazališnih predstava u Hrvatskoj i regiji.
Jovan Nedić
Srpski pisci u projektu razmjene posjetili Zagreb i Pulu
Pisci spajaju zemlje
U okviru projekta razmjene pisaca Srpskog književnog društva i Hrvatskog društva pisaca, Hrvatsku je posjetilo troje srpskih pisaca. Na književnim susretima, prvo u Zagrebu u Knjižnici “Bogdana Ogrizovića”, a potom i u Puli u Zadruzi “Praksa”, hrvatskoj publici predstavili su se srpski autori – Vladislava Vojnović, Mirko Demić i Đorđe Pisarev.
– Veoma je uspešna saradnja pisaca Srbije i Hrvatske kroz ova dva udruženja. Nama piscima mnogo znače ovakva druženja, na kojima razmenjujemo ideje i iskustava. Bitno je da održavamo komunikaciju na istom jeziku, na kojem pišemo i kojim svi baratamo, jer ako ona prestane, onda ćemo s vremenom izgubiti. Vraćamo ovim susretima i naviku da se radujemo dobroj knjizi na jeziku koji svi znamo i tu radost želimo podeliti sa drugima, sa ljudima koji vole čitati. Kao pisci na ovakav način želimo i olabaviti odnose dviju zemalja, koliko god je to u našoj moći. Zato se posjete organiziraju dva do tri puta godišnje, među kojima je i susret pisaca na sajmovima u Beogradu i Zagrebu – kaže prozaist i esejist Mirko Demić koji živi u Kragujevcu, a rođen je u Gornjem Klasniću kod Gline.
Vladislava Vojnović iz Beograda je dramaturginja, scenaristica, filmska kritičarka, prozaistica, pjesnikinja i prevoditeljica, a Đorđe Pisarev iz Novog Sada autor je 17 knjiga proze i eseja. Prvi put Ministarstvo kulture Srbije nije sudjelovalo u financiranju razmene pisaca, usprkos višegodišnjoj suradnji srpskog i hrvatskog udruženja pisaca i proklamiranoj državnoj politici o velikom značaju kulturne i druge suradnje zemalja regije. No usprkos tome saradnja ova dva društva se nastavlja te je iduće gostovanje ono hrvatskih pisaca, u septembru u Beogradu.
– Generalan problem je što je knjiga kao medij u velikoj stagnaciji, zahvaljujući drugim pristupačnijim medijima. Koliko ćemo je braniti i odbraniti to ovisi od nas pisaca. Čini mi se da je tome uzrok što državna administracija više polaže računa na nešto “zvučnije”, na čemu lakše zarađuju političke poene, a to za njih nisu knjige. S druge strane, novi mediji prevladavaju. Sada neki pisci i izbegavaju kontakte s publikom i književne večeri, čak više i ne šalju svoje tekstove časopisima – kaže Demić.
M. Jasić
Stogodnjak (168)
21. 6. – 28. 6. 1913: “Ne selite u Srbiju!” Pod tim naslovom zagrebački “Srbobran” objavljuje dopis iz Beograda i u njemu i ovo: “U poslednje vreme oseća se velika navala našega sveta raznog zanimanja u Srbiju, kamo dolaze radi dobivanja mesta u raznim granama državne službe (učitelji, železničari, poštari…) ili zbog privatne zarade (kao trgovački pomoćnici, radnici, zanatlije…) ili pak u cilju naseljavanja (ekonomi i seljaci). Osobito je veliki broj đaka koji dolaze bez ikakvih sredstava sa namerom da se školuju u Srbiji. Sva ta lica napuštaju svoja stara mesta ne obavestivši se prethodno o našim zakonima, o našim sadanjim prilikama… Sudbina svih tih lica je ista. Svi oni padaju na teret raznim ovdašnjim ustanovama, koji je potpuno nepotreban, a podnosi se sada u ratnim prilikama vrlo teško. Iz ovih razloga molimo da obavestite svet, da niko ni pod koju cenu ne napušta svoje mesto, a da se prethodno dobro ne obavesti da li može u Srbiji naći službe ili zarade. To vredi za vreme koje će nastati, a dotle ne treba niko ovamo ni da kreće…”
* željeznička katastrofa u Tounju, kad je u noći između 6. i 7. travnja 1913. u sudaru brzog vlaka Budimpešta-Rijeka i teretnog poštanskog vlaka koji se kretao u suprotnom smjeru, poginulo šest, a teško ozlijeđeno sedam osoba, dobila je epilog pred sudbenim vijećem u Ogulinu. Krivci za sudar – Eugen Tumbas, prometnik u stanici Tounj, i Ilija Višnjić, skretničar u istoj stanici, osuđeni su na zatvorske kazne – prvi na dvije godine teške tamnice, a drugi na deset mjeseci strogog zatvora. Oba optužena na sudu su se branila slično – Tumbas je kazao da je za nesreću krivo njegovo potpuno nepoznavanje srpskog ili hrvatskog jezika, a Višnjić da nije razumio ni riječ mađarskog kojim mu je Tumbas izdavao naredbe. Zanimljivo je da je na suđenju Višnjiću kao olakotna okolnost uzeta činjenica da je nakon nesreće Tumbasa spriječio da si oduzme život u šumi iza željezničke stanice.
* još 1. prosinca 1911. godine Stanko Rebrača, blagajnik Srpske trgovačko-obrtne zadruge u Glini i jedan od 53-jice optuženih u poznatom “veleizdajničkom procesu” u Zagrebu, napisao je u “Srbobranu” broj 248 nešto što se nikako nije svidjelo njegovu dotadašnjem glinskom prijatelju i suoptuženom u istom procesu, Gedeonu Ogrizoviću, inače poznatom glinskom nadšumaru. A napisao je, uz ostalo, i ovo: “O, puno godina imade, kako ja Vas poznajem, a i onaj Vaš kužni ja, Gedeone Ogrizoviću…” Zatim: “Držim tako od kako Vas poznajem, da ste tri puta već Vaš ja udešavali…” I na kraju: “O Vašem spekulativnom srbovanju ne treba govoriti! Zna se! Ako baš želite čuti, to ćemo početi od 1902. godine…” Godinu i pol kasnije sve je stiglo na naplatu, pa se Rebrača, pod prijetnjom sudskih sankcija, morao javno ispričati: “Ovo sam sve napisao u vrijeme žestoke izborne borbe, pa stoga žalim taj sastavak, koji faktičnim činjenicama ne odgovara, pa ga opozivam”, napisao je, uz ostalo, u svojoj skrušenoj isprici u istim novinama.
Đorđe Ličina