Ajatolasi mogu biti mirni

Ako je suditi po izvještajima medija, ni sami iranski birači nisu mogli vjerovati kada su nakon prošlotjednih predsjedničkih izbora saznali da je na njima pobijedio jedini kandidat kojega se smatra reformistom, 64-godišnji bivši glavni nuklearni pregovarač Hasan Rohani. Nakon objave da je Rohani pobijedio u prvom krugu sa 50,7 posto glasova uslijedilo je slavlje na ulicama Teherana, no u toj se teokraciji ništa ne događa slučajno, pa tako ni Rohanijev izbor nije mogao proći bez blagoslova Vijeća čuvara i Vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hameneija.

Nakon dva mandata Mahmuda Ahmadinedžada, čije su najvažnije odlike bile nepopustljiv stav prema nuklearnom programu i konstantne prijetnje usmjerene prema Izraelu, Iran je dobio iskusnog političara koji je živio i studirao u Europi, koji ima dara za diplomaciju i koji je s Europskom unijom pregovarao oko nuklearnog programa u vrijeme kada je predsjednik bio reformist Muhamed Katami. Osim što je u to vrijeme, između 1997. i 2005., zamrznut iranski nuklearni program, vlada je ponešto olabavila društvene restrikcije i promovirala dijalog sa zapadom, pa iz toga doba Rohani vuče pedigre reformista. Katami se na posljednjim izborima nije kandidirao, već je podržao još jednog reformističkog kandidata i također bivšeg predsjednika Akbara Hašemija Rafsandžanija, no kada je Vijeće čuvara zabranilo Rafsandžanijevu kandidaturu, on i Katami stali su iza Rohanija, a podršci su se iz kućnog pritvora pridružile i dvije ikone opozicijskog Zelenog pokreta, Mir Husein Musavi i Mehdi Karubi. Time je reformistički blok mobilizirao liberalne birače iza svog jedinog kandidata, a budući da je na izbore izašlo čak 70 posto birača i da je njih polovica glasala za Rohanija, klerikalna elita nije imala previše mjesta za postizborne manipulacije.

No zato si je dala truda prije izbora. Prvo su pažljivo pročešljali sve predsjedničke kandidate, njih čak 686, i odabrali šestoricu, sve konzervativce osim Rohanija, koji je pak klerik s iskustvom rada u vojsci, Vrhovnom nacionalnom sigurnosnom vijeću, ali i Vijeću stručnjaka, tijelu sastavljenom od teologa koji izabiru Vrhovnog vođu. Uoči izbora nevladine organizacije prijavile su porast kršenja ljudskih prava, a nakratko je uhapšen i sam Rohani. Nakon prošlih predsjedničkih izbora 2009., Zeleni je pokret prosvjedovao uvjeren da su izbori namješteni u korist Mahmuda Ahmadinedžada, pa je u Iranu nakratko zamirisalo na neku vrstu “iranskog proljeća”. No umjesto toga pokret je krvavo ugušen, a tisuće ljudi završile su u zatvorima, gdje su podvrgavani torturi i silovanjima. Uoči tih izbora, klerikalna elita bila je dozvolila javnu kampanju u kojoj su se, jedan na jedan, žestoko sukobljavali Ahmadinedžad i reformistički kandidati Musavi i Karubi, a debate su se gledale na trgovima i u parkovima. Ovoga puta Vijeće nije htjelo riskirati s takvim adrenalinom, pa su kampanje bile minimalne, a umjesto debata na televiziji su se održavali okrugli stolovi.

Jedino što nisu mogli napraviti bilo je odvratiti građane od izlaska na izbore, a budući da su njih čak dvije trećine mlađi od 30 godina, oni su glasali za jedinog reformističkog kandidata koji je govorio o nezaposlenosti, kritizirao moralnu policiju i restrikcije medija te najavljivao “kraj ekstremizma”. Nakon objave rezultata, Rohani je najavio da slijedi era “veće transparentnosti i pokazivanja da su akcije Islamske Republike Iran u skladu s međunarodnim okvirima”. Govorio je i o potrebi “promoviranja povjerenja”, te rekao da mu je glavni cilj “spriječiti da se Iranu nametnu nove sankcije, a zatim i da se postojeće ukinu”. Spomenuo je i rat u Siriji, čijeg predsjednika Bašara al-Asada iranska vlada podržava, rekavši da je odgovornost za završavanje toga rata “u rukama sirijskog naroda” i da se Iran “protivi stranoj intervenciji”.

Spomenute sankcije gorući su iranski problem jer su desetkovale ekonomiju. Njome dominira monopol kvazidržavnih organizacija, prije svega Revolucionarne garde, koja ima udjele u svim sektorima gospodarstva, od energije i transporta, preko građevinarstva i telekomunikacija, do vojno-industrijskog kompleksa. Kada su zapadne zemlje zbog razvoja nuklearnog programa nametnule Iranu ekonomske sankcije, ajatolah Hamenei prihvatio ih je kao neminovnost i stao zagovarati ekonomiju “otpora”, no proizvodnja nafte i plina pala je na najnižu razinu u povijesti, pa proračun sada gubi nekoliko milijardi dolara mjesečno. Inflacija iznosi 40 posto, cijena osnovnih namirnica učetverostručila se, a domaća valuta rial izgubila je 80 posto vrijednosti.

Upravo se zato diplomaciji sklon Rohani doživljava kao osoba koja bi mogla utjecati na popuštanje sankcija, a njegov izbor kao pobjeda srednje klase i reformista. No glavni razlog zbog kojega su Iranu nametnute sankcije, nuklearni program, ipak je područje na kojemu od Rohanija nitko ne očekuje revolucionarne promjene. Dapače, ovih dana često citirani govor koji je Rohani održao pred Vrhovnim kulturnim revolucionarnim vijećem krajem 2004., kada je bio glavni pregovarač za nuklearni program, svjedoči da je pregovarao s figom u džepu. U tom je govoru vidljivo da je Rohani s europskim zemljama vodio pregovore kojima je cilj bilo odugovlačenje, kako bi se za to vrijeme razvijala nuklearna tehnologija. “Dok smo s Europljanima pregovarali u Teheranu, instalirali smo opremu u postrojenju u Isfahanu”, kazao je tada Rohani. Rekao je i da Iran može pretvarati koncentrat uranijeve rude u spojeve za nuklearne reaktore, te da je u vrijeme pregovora broj centrifuga povećan sa 150 na 500. “Čim dostignemo razinu obogaćivanja od 3,5 posto, moći ćemo i 90 posto”, što je razina za nuklearno oružje, a “što se tiče atomske bombe, nikada nismo išli u tom smjeru i zato još nismo postigli puni ciklus obogaćivanja. No to je ujedno i naš glavni problem”, rekao je tada Rohani. U svom je govoru demonstrirao da Iran nuklearni program vidi kao političko oružje: “Ako jednog dana budemo sposobni napraviti puni ciklus i svijet vidi da nema izbora, situacija će biti drugačija. Svijet nije htio ni da Pakistan ima atomsku bombu, ni da Brazil obogaćuje uran, no i jedan i drugi sada to imaju, i svijet je počeo s njima surađivati”.

Osim ovog govora, kao i činjenice da o svim vjerskim i civilnim pitanjima odlučuju Vrhovni vođa i Vijeće čuvara, sumnje u Rohanijeve reformističke sposobnosti upotpunjuje to što dolazi iz klerikalnih struktura. Iran je sada ponovno na vlasti dobio teologa, nakon dva mandata s Ahmadinedžadom, prvim predsjednikom Islamske Republike koji nije bio klerikalac. Zbog toga neki autori, ma koliko čudno zvučalo, žale za Ahmadinedžadom, smatrajući ga zadnjom nadom da će netko razvlastiti klerikalni režim. U tekstu pod naslovom “Nostalgija za Mahmudom” objavljenom u magazinu “Foreign Policy”, Reza Aslan iz američke organizacije Council on Foreign Relations piše da u povijesti Islamske Republike nije bilo predsjednika koji je tako “otvoreno dovodio u pitanje vladajuću vjersku hijerarhiju i tako drsko pokušavao izbiti ovlasti iz ruku neizabranih klerikalnih tijela”. Opisujući Ahmadinedžadov promišljeni imidž laika, njegov stil odijevanja i upotrebu kolokvijalnog jezika, Aslan analizira kako je tekao proces Ahmadinedžadovog distanciranja od vjerske elite, do te mjere da je ajatolah Hamenei jedno vrijeme razmišljao i o ukidanju funkcije predsjednika.

Ahmadinedžad je u drugom mandatu to distanciranje zaoštrio nizom konkretnih i simboličkih poteza, od kritiziranja vjerskog morala, preko smanjenja donacija za vjerske institucije, pa do imenovanja suradnika koje Vijeće čuvara ne bio odobrilo na druge funkcije. Što je još važnije, piše Aslan, “dovodio je u pitanje same temelje Islamske Republike govoreći da upravljanje državom ne bi trebalo ostavljati klericima”. Njegove izjave da je on osobno “u direktnoj vezi s Mehdijem”, šijitskim mesijom u čijem odsustvu državom upravljaju njegovi poslanici, ajatolasi, nisu, piše Aslan, bile tek bulažnjenje vjerskog fanatika, već “javno negiranje sistema na kojem Republika počiva, jer ako laik može direktno komunicirati s Mehdijem, koja je svrha ajatolaha?”

Osim što su svojedobno izdali fetvu protiv tog Ahmadinedžadovog “devijantnog pokreta”, koji se temeljio na predislamskom, perzijskom nacionalizmu, ajatolasi su, kako javljaju mediji, Ahmadinedžadu spremili i sudski postupak zbog klevetanja predsjednika parlamenta. Uz takve demonstracije neokrznute svemoći vjerske elite, od Ahmadinedžadovog nasljednika Hasana Rohanija ne očekuje se da će pokušati preuzeti njegovu antiklerikalnu poziciju.