Boris Havel: Bliski istok destabilizira podrška teroristima

Foto: Jovica Drobnjak

Boris Havel diplomirao je međunarodne odnose i povijest u Švedskoj, a magistrirao je komparativnu religiju na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Sudski je tumač za engleski, hebrejski i švedski jezik. Razgovarali smo povodom izlaska njegove knjige, proširene doktorske disertacije, pod naslovom “Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest”.

– Knjiga počinje osvrtom na proglašenje Izraela 1948., jer su ta zbivanja bila krajnje neobična i neočekivana, a oblikovala su stavove mnogih aktera i promatrača o tome što jest i što bi u budućnosti mogla biti ta židovska država. Dan nakon proglašenja, oko 650.000 židovskih stanovnika napalo je pet arapskih armija: egipatska, jordanska, sirijska, libanonska i iračka, a pomagale su im i postrojbe iz drugih islamskih zemalja. Većina analitičara mislila je da će židovska država opstati tek nekoliko dana ili tjedana. Židovi su tada izgubili jedan posto populacije i više naselja, uključujući i židovsku četvrt u jeruzalemskom Starom gradu, no obranili su državu. Taj je uspjeh, po mnogima, bio veliko čudo, pa je dio promatrača promijenio svoj stav prema konceptu židovske državotvornosti. Britanci su primjerice bili puno skloniji Arapima nego Židovima. Židovi se nisu smjeli naoružavati, a arapske su države neometano uvozile oružje. Nadalje, među Židovima je bilo izbjeglica iz Europe koji su preživjeli holokaust: neki su bili zatočeni u nacističkim logorima, a drugi u britanskim sabirnim centrima na Cipru, jer im Englezi nisu dopuštali useljenje u Palestinu.

Različiti motivi

Tko je osnivanju Izraela davao podršku, a tko je i zašto bio protiv toga?

Arapi su bili glavni neprijatelji stvaranja izraelske države, ali ne svi; hašemitski vladari bili su skloni Židovima, kao i mnogi arapski kršćani, osobito u Libanonu. Među drugim protivnicima Izraela dominirale su dvije skupine: jedni su se željeli umiliti Arapima, a drugi su bili antisemiti. I među onima koji su podržavali Izrael motivi su bili različiti. Neki su Izrael podržavali iz humanističkih razloga, neki su smatrali da narod koji je u Europi umalo istrijebljen mora imati pravo na državu i samoobranu, neki su podržavali židovski povratak na Sion zbog biblijskih obećanja…

Kako se u svjetlu nove države razvijalo palestinsko pitanje? Palestinci su, smatra se, u 20. stoljeću prošli najmanje tri identitetska okvira: najprije je dominirao onaj arapski, pa su postali svjesni svojeg “palestinstva”, da bi danas dominirao vjerski, dakle islamski identitet?

Palestinski je identitet danas snažan, a javlja se šezdesetih godina, kao novi oblik delegitimizacije židovske države. Do sredine 20. stoljeća Palestincima su se nazivali svi stanovnici pokrajine Palestine, koja obuhvaća današnji Izrael i Kraljevinu Jordan, dakle i Židovi i Arapi. To nikad u povijesti nije bila posebna etnička skupina. Za Arape, koji su živjeli u mandatnoj Palestini, odvojeno je 75 posto teritorija predviđenoga za židovski “nacionalni dom” i ondje je osnovana država za koju su mnogi očekivali da će riješiti pitanje države palestinskih Arapa. To je današnji Jordan. No i jordanstvo je uskoro postalo zaseban i snažan identitet. Danas je islam za većinu bliskoistočnih Arapa muslimana važan čimbenik identiteta, a dojam je da postaje sve snažniji. Istodobno, među Arapima se šire i ideje sa Zapada, pa značajan dio njih preferira sekularnu državu i religiju odvojenu od politike. Što se tiče dominantnog identiteta među palestinskim Arapima, zabrinjava rezultat izbora u Gazi iz 2006. godine.

Nitko nije nedužan 

Tko je zapravo prvi započeo palestinsko-židovski sukob? I može li se to uopće tako postaviti?

Arapsko-židovski odnosi su kompleksni i nijedna strana nije nedužna u raspirivanju sukoba, kao što na obje strane ima onih koji su zagovarali mir i pridonosili smirivanju sukoba. No činjenica ostaje da su prvi nositelji nasilja, koje je započelo početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, bili Arapi, okuraženi britanskom potporom. Židovi u Palestini dugo su se držali načela suzdržanosti, poznatog kao havlaga. Kasnije, Židovi su prihvatili svaki prijedlog podjele i sporazuma, a Arapi su svaki odbili. Današnji problem nije u priznanju palestinske države, kako se to kod nas često percipira još od komunističkog režima. Problem je priznavanje izraelske države. Većina Izraelaca priznala bi 23. arapsku državu na Zapadnoj obali i u Gazi kad bi imali jamstva da će ta država priznati njih.

No krajnje su sporne izraelske mjere protiv Palestinaca: zid koji se podiže, kao i naselja za židovske doseljenike, načini obračuna s militantima (rušenje kuća, protjerivanje)…?

Glavna zapreka miru između Arapa i Židova je arapski terorizam. Mjere koje ste spomenuli zamišljene su kao zapreka terorizmu. Podijeljena su mišljenja o tome koliko su učinkovite. Živio sam u Izraelu od 2002. do konca 2004. i znam da sam se osjećao puno sigurnije nakon što je podignuta ograda između arapskih i izraelskih područja. Broj terorističkih napada je drastično smanjen, a jeruzalemski autobusi su postali sigurni. Svaki dan vozio sam se autobusom na fakultet i, vjerujte mi, nije mi bilo svejedno može li arapski terorist sa Zapadne obale ući u Jeruzalem ili ne. Ograda se uvijek može srušiti i ukloniti, izgubljeni ljudski životi izgubljeni su zauvijek.

Problematična je i pomoć Amerikanaca, koji vode manje-više jednostranu politiku u sukobima na Bliskom istoku: kako, u tom smislu, komentirate izjavu predsjednika SAD-a Baracka Obame da Palestinci zaslužuju vlastitu državu? Znači li to da se američka politika mijenja?

Podršku jedne demokratske države drugoj demokratskoj državi ne bih nazivao problematičnom, ona može biti legitiman predmet propitivanja i kritike, ali problematična nije. Problematična je podrška totalitarnih režima, kakav je iranski ili sirijski, terorističkim skupinama poput Hezbolaha i Hamasa. Ni Amerika ni Izrael, uza sve dvojbene poteze koji im se mogu pripisati, nisu glavni čimbenici destabilizacije Bliskog istoka.