Country u najboljem izdanju
Još od suradnje s Gramom Parsonsom, Emmylou Harris, možda najvažnija country pjevačica uopće, dokazivala je kako sjajno funkcionira pjevajući u duetu. Jedan od najboljih albuma koji je snimila je “Western Wall: The Tucson Sessions” s Lindom Ronstadt, radila je i s Markom Knopflerom (obje suradnje zabilježene su na albumima), a lista autora i grupa s kojima je surađivala zbilja je impresivna: Neil Young, Steve Earle, Guy Clark, Willie Nelson, Dolly Parton…
Na suradnju s Rodneyjem Crowellom, kažu, čekalo se četrdeset godina. Crowell nije dosegao mitski status Townesa Van Zandta za koji je, osim genijalnih pjesama, vjerojatno zaslužan i Van Zandtov odmetnički životni stil (iako iz bogate obitelji, živio je po kamp-kućicama). Rodney Crowell, međutim, marljivo je radio, čitao, punio akumulatore i onda od 1977. redao prilično zanimljive i sabrane albume, kakve ni u snu ne može napraviti neiživljeno stvorenje, tako da je od početaka radio mladalačku glazbu za odrasle. Poznanstvo im je prastaro, Crowell je svirao za Emmylou još tamo sedamdesetih, općenito je ta ekipa (Van Zandt, Guy Clark, Earle) imala dobru međusobnu suradnju, svirali su jedni drugima na albumima i pomagali se na sve moguće načine: Steve Earle konstantno ponavlja da je Van Zandt sto puta bolji kantautor od Dylana, i to nije prijateljsko pretjerivanje. Crowell je 2001. snimio “Houston Kid”, kojim je uspio doći do nešto šire publike, a Emmylou Harris stalno je bila negdje oko centra pozornosti. Lijepa, elegantna, s kristalnim sopranom i zavidnom glazbenom biografijom, nizala je albume koji su pokazivali što sve country može biti osim što može biti trećerazredna srcedrapateljna liga, zamka koju je uglavnom vješto izbjegavala. Daniel Lanois producirao je njen album “Wreckin Ball” i njega je dobro čuti ako se želi saznati što je svemirski country, bazična narodna glazba smještena u stratosferu. Album “Old Yellow Moon” igra na sigurno, Crowell i Harris izvode pjesme koje smo već čuli, nisu se pretrgli ništa specijalno im dodati, osim ako na njihovo izvođačko umijeće ne gledamo kao na specijalu. A kako su već radili zajedno (čak je Emmylou svoj prvi album otvorila Crowellovom pjesmom “Bluebird Wine”, koju su i ovdje izveli), očito da znaju kako se naštimati i zazvučati posve nepretenciozno i uvjerljivo.
Ovaj je album komad očekivanoga zvučnog zapisa za starije likove, što ne znači da u njemu neće moći uživati mladi s nešto većom kvotom životnog (slušačkog) iskustva. Svirači su iz pratećeg benda Emmylou Harris, The Hot Banda (u kojem je sedamdesetih gitaru i harmoniku prašio Crowell), to su stari mačori i svirka je besprijekorna, nenametljiva i emocionalno uvjerljiva. Što je važno, jer riječ je o pjesmama koje se dotiču bolnih prekida, životnih brodoloma, općenito onih situacija kakve ljudska bića razbijaju u paramparčad.
Album je to namijenjen ljubiteljima glazbe čiju su naklonost ovi izvođači već osvojili, sjetan, melankoličan i ziheraški, gotovo kao nekakav neobavezan session (recimo kao pretposljednji Youngov garažni album), posve dakle neambiciozan kada je u pitanju osvajanje tržišta ili približavanje novim generacijama slušatelja. Povremeno imate dojam kako sviraju najsporije što mogu i da im je žao što ovog popodneva ne mogu još sporije i još tužnije. Ali tako je to s countryjem… Jedna stara fora: što dobijete kada country ploču pustite naopako? Vrate vam se pas, djeca, žena, auto, kuća… No u ovom žanru jako je teško biti bolji od ovog dvojca, čak i kada su krmeljavi i sneni.