Dan Hind: Za pravo građana da uređuju medije

Dan Hind je londonski medijski istraživač i autor više knjiga o žurnalizmu. Trenutačno je koncentriran na ideju public commissioninga (javna nabava novinarskih radova), koja bi čitateljima dala bitno veće ovlasti pri biranju i nadgledanju tema koje se plasiraju u medijima. Autor je recentno izašle knjige “Povratak javnosti” na temu javne direktne participacije u uređivačkim poslovima u medijima. Ukratko, riječ bi bila o formiranju javnog fonda iz kojeg bi se pokrivali troškovi za istraživačko novinarstvo, ali pod budnim okom i svojevrsnom kolektivnom uređivačkom palicom aktivne čitalačke javnosti. S Hindom smo razgovarali za trajanja šestog Subversive Festivala u Zagrebu, na kojemu je bio participant.

 Za početak, recite nam nešto o ideologiji profesionalnog novinarstva. Kako se ono legitimira i kad je puklo između takvog tipa medija i javnosti?

Postoje dvije tradicije legitimiranja, dva načina opravdavanja sistema profesionalnog novinarstva o kojemu govorite. Jedna tradicija govori o tržištu kao onom mehanizmu koji determinira prirodu javnog interesa. Ta je ideja skopčana s idejom populizma, koja je u mojoj zemlji jednim dijelom povezana s Rupertom Murdochom. Novinarstvo shvaćeno na Murdochov način podešeno je prema popularnim sentimentima kao što su kultura selebritija, sport, skandali i slično. Iako u tom tipu medija postoji eksplicitnih političkih diskusija i političkog sadržaja, te teme ipak nisu one koje dominantno određuje odnos ponude i potražnje. Ključ je, dakako, u tržišnom uspjehu. Druga vrsta legitimiranja profesionalnog novinarstva podrazumijeva postojanje određenog pojma javnog interesa. Taj koncept pretpostavlja da postoje grupacije ljudi koje posjeduju neku posebnu kvalitetu rezoniranja. Oni su na pozicijama za koje se smatra da se s njih može vidjeti jasnije i dalje nego što to mogu oni koji nisu u toj grupi ili nisu eksperti. U partnerstvu s drugim javnim akterima, oni su odgovorni za situiranje, za pozicioniranje diskusije u zadanim granicama i za postizanje potrebne razine balansa u toj diskusiji. Ukratko, njihov bi posao bio otkriti javni interes. Novinari iz medija u javnom sektoru često kažu da upravo oni zaslužuju takav specijalni status, kako zbog svoje vještine tako i zbog iskustva koje drugi nemaju. Također, smatraju da upravo oni imaju onaj presudni uvid u ono što ljudi žele znati. Pojam javnog servisa vrlo je blizak konceptu profesionalizma i, ako baš hoćete, u Sjedinjenim Američkim Državama pojam javnog servisa zapravo je preformuliran u profesionalizam.

 Javnost plaća, pa neka i odlučuje

Dakle, imamo ta dva tipa legitimiranja medijskog sistema. Ideja javnog servisa čini mi se usko vezana uz ideju kejnzijanizma prema kojoj racionalni autoritet usmjerava opće i javno dobro. Ovakav pristup obično je kontrastiran prema neoliberalnom, hajekijanskom konceptu, u kojemu tržište određuje konačne ishode. Kao praktični urednik shvatio sam da u svakoj diskusiji o medijima nedostaje jedna grupa – publika. Sami konzumenti obično nemaju načina da se uključe u tu diskusiju, da kroz produkcijski proces izraze svoje preferencije, da dadu neke naznake što bi oni htjeli vidjeti u informacijskom polju. Dva se vladajuća pristupa na dva različita načina vrlo neprijateljski odnose prema ideji javne participacije u proizvodnji medija. S jedne strane, tzv. liberalni eksperti, oni koji profesionalno služe javnom interesu, smatraju da publika nikada ne može znati ono što je potrebno da bi uopće mogla sudjelovati u proizvodnji. Ona nikada nije spremna za tako nešto, zapravo prema tom stajalištu, nikada ni ne može biti spremna. Posao novinara u javnom sektoru jest posao koji se obavlja u ime javnosti, dakle novinari postavljaju pitanja jer javnost ne može doći u studio da ih sama postavi. Njihov zahtjev za priznanjem gore opisanog statusa sadržan je u ideji da su oni ti koji rade za i u ime javnosti. Stoga nije iznenađujuće da im se ne sviđa ideja da njihova uloga ubuduće bude neobvezujuća. Prema tržišnom tipu legitimiranja, ljudi sami slobodno biraju iz velikog dijapazona ponuđenih stvari. Nema potrebe da budu uključeni u uređivački proces jer je tržište to koje vrši alokaciju resursa na valjan način. Evo i primjera kako se te dvije ideje sukobljavaju. Naime, komercijalni novinar vrlo često u novinaru iz javnog sektora vidi običnog snoba, liberalnog elitista koji se pravi da sve zna bolje. S druge strane, javni novinar za komercijalnog kolegu smatra da podilazi najnižem ukusu, koristi ljudske slabosti da u medije plasira tračeve i skandale i sl. Bilo kako bilo, ovaj nas spor ne smije zaslijepiti da ne vidimo da obje strane publiku žele vidjeti izvan procesa proizvodnje sadržaja. Valja znati da taj izostanak same publike iz spomenutog procesa znači prebacivanje tereta odgovornosti i svakog drugog tipa pritiska na leđa novinarske klase. Bilo da govorimo o tržišno orijentiranim medijima, bilo o javno sufinanciranim medijima, u kriznim se situacijama obično susrećemo s medijskim prešućivanjem. Primjerice, prije napada na Irak 2003. većina britanskih medija nije uopće bila u stanju da točno pokrije i opiše same događaje, ali ne zato što je istina bila nedokučiva ili zato što su stručnjaci za rat pogriješili. To je bilo zato što su mediji, uslijed državne odluke da se ide u rat u koaliciji s Amerikom, bili nemoćni da odole pritisku da govore išta drugo osim onoga što država u tom trenutku zahtijeva od njih. Još jedan primjer. Prije krize bilo je zanemarivo malo javnih diskusija u medijima o stanju na financijskim tržištima, a ako ih je i bilo, sve su manje-više bile pozitivno intonirane, iako su sami ljudi koji su se time bavili već tada uviđali da problemi postoje, da je nešto krenulo po zlu. Dakle, jedini način da se odoli takvim pritiscima, odnosno da javnost počne donositi kvalificirane odluke, jest da se stvori takav mehanizam u kojemu ćemo svi imati određene mogućnosti da odredimo pravce kretanja u žurnalizmu i utječemo na novinarstvo. Valja reći i da nijedan medijski sistem ne može preživjeti bez javnih subvencija. Besmisleno je tvrditi da tržište dnevnih novina može preživjeti bez vrlo visokih subvencija. Tako je u Velikoj Britaniji, a tako je i u vas, to znam. Koliko god biznis tražio da se svaki oblik javnosti isključi iz medijskog odlučivanja, pa čak i da nema javnih medija, istovremeno taj medijski biznis zapravo nikada ne odustaje od subvencioniranja, na ovaj ili onaj način. Ni javni novinari ne mogu negirati državno sufinanciranje, ali onda to opravdavaju ili padom kvalitete novinarstva ili disfunkcionalnošću tržišta i sl. Dakako, nije nerazumno da javnost plaća za novinarstvo kroz poreze i licence, ali bilo bi fer da se toj istoj javnosti onda dopusti i da kaže kako da se taj novac utroši.

 Nije zahvaćeno srce problema

 Što se događa u Velikoj Britaniji u vezi reforme medija?

Debata koja se odvijala unazad dvije godine bila je pokrenuta skandalom u kojemu je sudjelovao Murdochov popularni tabloid “News of the World”. Između ostalog, bili su umiješani u ilegalno presretanje govornih poruka i prisluškivanje telefonskih poziva te još mnogo toga. Skandal je izbio u julu 2011. i vlada je pokrenula široku istragu. Debata je dobrim dijelom bila određena upravo tom istragom. Istražni su zaključci doveli do prijedloga da se pooštri regulacija u novinstvu, što je i bio cilj mnogih koji se već dugo zalažu za tako nešto. Međutim, sad bi neki da se s time nastavi dalje, jer da se novinarstvo ionako otelo kontroli, da nam ionako ne trebaju slobodni mediji i sl. Osobno, nemam nekih posebnih prigovora novoj regulativi. Ionako mislim da novinarska sloboda ne treba biti apsolutna i da se treba izbalansirati s drugim slobodama. Međutim, kako sam već ranije objasnio, mislim da regulacija nije usmjerena na pravu vrstu problema. Inače, cijela se stvar odnosi uglavnom na pisane medije, tako da nedostaje onaj dio rasprave koji bi se odnosio na velike promjene u medijima u ovo naše digitalno doba.

 Jeste li vi osobno uključeni u debatu?

Jesam, ovo ljeto radim na projektu openDemocracy, u sklopu kojeg istražujemo implikacije digitalne tehnologije u medijskom polju. Na tom se području ionako vrlo sporo napreduje jer smo i dalje pod dojmom uvriježenih priča velikih kompanija o velikim emancipacijskim potencijalima interneta i sl. Vrijeme je da prestanemo na to obraćati pažnju i biti fascinirani te da u cijelu stvar uđemo s novim eksplanatornim aparatom.

 Koji bi mogao biti konačan rezultat debate vezane uz Levesonovu reformu?

Formirano je novo regulatorno tijelo, a koliko će se ono razlikovati od staroga, nisam siguran. Samo sam siguran da se u ulasku medija u sferu ljudske intime otišlo predaleko. Vjerojatno će mediji sada biti nešto suzdržaniji, barem neko vrijeme. Ali, kako rekoh, reformom lorda Briana Levesona nismo ušli u srce problema.

 Protuteža pravu urednika

 Koji bi bio glavni cilj i namjera vaše ideje public commissioninga (javna nabava novinarskih radova) i je li ona primjenljiva u današnjim uvjetima u novinarstvu?

Ideja je da se promijene odnosi između urednika, vlasnika i javnosti. To, naravno, ne znači ukidanje pozicije urednika ili nepostojanje vlasnika. Ono što me zanima jest sistem u kojemu bi svatko od nas dobio eksplicitnu moć da oblikuje polje generalno prihvatljivih opisa situacije. U sistemu public commissioninga svaki bi građanin trebao dobiti jednako pravo glasa u odlučivanju kako da se distribuiraju javni resursi za žurnalizam. I dalje bi postojala podjela rada između izdavača, urednika i novinara. Ali ideja je da se ponudi izazov ili dopuna diskrecijskom pravu urednika i da se napravi pomak od sistema gdje su odluke bile isključivo rezultat birokratsko-uredničke hijerarhije. U ovom bi se sistemu novinari za podršku mogli obratiti samoj javnosti. Svi bismo mogli učestvovati u tome što se istražuje i kako rezultate istraživanja kasnije plasirati. Ukoliko ljudi odluče da se nešto treba istražiti detaljnije, onda se i to može zajednički iskombinirati i učiniti, a ako se u istrazi želi postići dodatna uvjerljivost, onda se u nju može uključiti širi auditorij. U svakom slučaju, posrijedi nije građansko novinarstvo, nego građansko uređivanje. Pritom valja imati na umu da ne sugeriram da s ovakvim konceptom treba krenuti, barem ne odmah, u komercijalnim ili javnim medijima.

 Znate li za neku primjenu tog koncepta?

Eksperiment u Hrvatskoj bio bi prvi koji bi do kraja godine implementirao neke od ovih ideja. Nešto slično postoji u Kanadi i Irskoj, ali u Hrvatskoj bi se prvi put ove ideje testirale u praksi.

 Što bi se dogodilo s novinarima u tom modelu? Bi li se nešto promijenilo po pitanju njihove prekarnosti?

Nema sumnje da ovaj koncept mijenja odnose u podjeli rada i da stvara određenu prijetnju klasičnoj poziciji novinara, pogotovo ako na to gledamo s obzirom na radne uvjete. Ali prekarnost je u tom sektoru ionako stvarnost. U Americi i Velikoj Britaniji brojni novinari masovno prelaze sa svojih novinarskih poslova na poslove odnosa s javnošću i sl. Posao je odavno postao nesiguran, što sve ima nemale implikacije po novinarsku nezavisnost i povjerenje javnosti u njihov rad. Ni o jednom od ovih problema ne može se diskutirati u trenutačno postojećim medijima. Nitko to ne želi. Jedino dokle diskusija doseže jest debata o novinarstvu kao javnom dobru. Međutim, ideja javne nabave novinarskih radova ne želi reći da je sve u današnjim medijima loše. Ona želi stvoriti takav mehanizam u sklopu kojeg bi se sve, uključujući i samu strukturu medija, moglo propitati. Uostalom, baš se na taj način, javnom debatom dakle, mogu propitati i uvjeti rada samih novinara i siguran sam da bi javnost prepoznala potrebu da se ti uvjeti poboljšaju, kao i novinarska infrastruktura, jer je u javnom interesu stabilno organizirano novinarstvo. Glavna stvar u javnoj kontroli novca i subvencija jest da se širi dijapazon tema koje treba prodiskutirati, ali problem prekarnosti ostaje. Koncept javne nabave zahvaća ipak manji dio novinarske prakse, on bi se trebao odnositi na polje potencijalno problematičnih pitanja, na područje u kojemu se informacije mogu potencijalno omesti, odnosi se na ono što se ponekad naziva istraživačkim novinarstvom. U svakom slučaju, to nije područje gdje nužno trebate imati identične radne uvjete kao na desku, u televizijskoj produkciji i slično.