Dino Pešut: Dramski tekstovi mogu pokrenuti društvo

Debitirali ste s predstavom “Pritisci moje generacije”, koja je recentno postavljena u splitskom HNK-u: o čemu je riječ?

Debi kao dramskom piscu dogodio mi se u režiji slovenskoga redatelja Sama M. Streleca. Riječ je o tekstu koji propitkuje određene, generacijski uvjetovane probleme. U središtu drame je mlada djevojka u iščekivanju posla, ljubavi i – same sebe. Preokupirana je odlukama i mogućnostima njihove realizacije, koje joj ne idu na ruku. Po drskoj kapitalističkoj logici, ona je kao osoba naprosto neostvariva.

Pisci trebaju pisati

Jedan ste od ovogodišnjih laureata Nagrade Marin Držić za najbolji dramski tekst. Možemo li uskoro očekivati i njegovo uprizorenje i kakve uopće imaju šanse mladi dramatičari da im tekst zaživi na sceni?

Nagradu sam osvojio za dramu “L.U.Z.E.R.I.” Nadam se da će biti postavljena, no na takve stvari ne mogu, pa i ne želim utjecati. Tekst je aktualan i drzak, likovi možda zaslužuju da ih se čuje, no smatram da se na njemu još može raditi: nastao je točno prije godinu dana i bio je u finalu Hartefaktovog natječaja u Beogradu, dobio Držića i bio pročitan u Londonu, pa su takve stvari teško predvidljive. Žao mi je što se ne postavlja više suvremenoga hrvatskog pa i regionalnog teksta, jer oko nas postoje uistinu zanimljivi mladi autori koji vješto artikuliraju duh vremena i čiji su dramski tekstovi potencijalno opasni. No da bi pokretali stvari u društvu, trebaju više šansi. Zato je nužno da ravnatelji kazališta shvate da su oni ti koji kreiraju kulturni identitet kazališta a, ovisno o uspjehu, možda i društva. Takve su strategije bitne ne samo za tekuću sezonu nego za nekoliko godina unaprijed. Upravljačke strukture kazališta imaju mogućnost i odgovornost za okupljanje, pomaganje i afirmiranje generacija mladih pisaca, koji tek time dobivaju mogućnost formirati se u zrele autore, koji jednoga dana mogu postati vrijednost za kuće koje su ih stvorile, scenu koja ih je odgojila, kulturu koja ih je podržala i društvo koje su obogatili. No neovisno o svemu tome, pisci moraju shvatiti da, naprosto i jednostavno, trebaju pisati.

 Ne vjerujem u natjecanje

 Realizirali ste neke svoje tekstove i u inozemstvu?

Po mom iskustvu, inozemstvo je nekako bolje u ideji nego u praksi. Izgleda da nemam tu japijevsku prilagodljivost prestiža radi, a moguće i da sam razmažen. S druge strane, nemam previše iskustva da bih donosio prestrog sud. U Beogradu sam s kolegicom sa zagrebačke Akademije Anom Letunić radio mali performans za of program BITEF-a, kao dio serije Unlisted, a sada pripremamo i nastavak. U Vizbadenu sam bio na Forumu mladih europskih dramatičara s “Pritiscima”, a sada sam u programu “Traverse 50” edinburškoga kazališta Traverse. Odgovara mi sve što ima faktor druženja i upoznavanja druge i drugačije perspektive, takve preokupacije svakako pomažu u razvoju. Istovremeno, čim se pojavi neko natjecanje, prestanem se osjećati ugodno. Ne vjerujem u natjecateljski aspekt umjetnosti, a čini se da, što se ide zapadnije, to postaje paradigmom. Ili je to tako za sada.

Po vašem mišljenju, koje zagrebačko kazalište ima najbolji, a koje najlošiji program?

Nisam siguran imam li kredibiliteta i analitičkih sposobnosti da odgovorim na ovo pitanje, ali mogu navesti što mi se osobno sviđa. Zagrebačka kazališta s najboljim, prije bih rekao najzanimljivijim programom, za mene su Zagrebačko kazalište mladih i Teatar ITD. ZKM uspješno kombinira i balansira između mejnstrima i eksperimenta i time odgovara mom kazališnom ukusu i sklonostima. Kultura promjene Studentskog centra, u sklopu koje je Teatar ITD s Natašom Rajković na čelu, jedno je od žarišta zagrebačke kulture i vjerojatno kazalište s najrazovrsnijim programom. I, neovisno o mojoj predstavi, splitski HNK pokazuje da su neke promjene na pomolu: sada nudi alternativu i ako se uspiju realizirati najavljene zamisli i planovi, mogao bi postati izuzetno zanimljivo kazalište.

Ali jednostavno je pričati o onome što nam se sviđa. Mogao bih reći da ne razumijem uvjerenje da je kanon školska lektira, pa se isključivo tim naslovima maltretira srednjoškolce koji, nezainteresirani i razočarani, nikada poslije ne odu u kazalište. Problem je kada se nema hrabrosti, pa se igra ziheraški cijelu sezonu. Pogrešnim mi se čini i nasilno aktualiziranje, kao i sveopći manjak konceptualiziranja repertoarne politike, što bi se moglo riješiti i zapošljavanjem dramaturga. Najgore su ipak poslovne, financijske i ine malverzacije, za koje u kazalištu ne bi trebalo biti mjesta, a ima ih. No to je uobičajena slika društva u kojemu živimo…