Direktna pljačka građana

Usprkos prosvjedima opozicije u Skupštini Srbije i dijela javnosti, ministar financija Mlađan Dinkić uspio je izgurati svoj set poreznih zakona u parlamentu. Pet zakona – bez javne rasprave – Skupštini je dostavljeno samo dan prije sjednice, što je demokrata Dragoljuba Mićunovića ponukalo da zastupnike podsjeti: “U 19. je veku bilo isto takvih pokušaja, pa je britanski parlament izglasao zakon o zaštiti naroda od vlade. Došao je trenutak da se i ovde jedan takav zakon izglasa.” No poslušna vladajuća mašinerija zakone je izglasala, da bi se iste noći upalile mašine “Službenog glasnika”, pa su zakoni na snagu stupili – odmah!

U najkraćem, radi se o izmjenama stopa doprinosa koji se izdvajaju iz plaća radnika: smanjena je stopa za socijalno osiguranje za dva posto, za koliko je pak podignuta stopa za mirovinsko, a podignuta je i osnovica za neoporezivi dio zarada, koje će se ubuduće oporezivati s deset umjesto 12 posto. Iza svega toga stoji manevar Mlađana Dinkića: izmjenama osnovice poreza na zarade i povećanjem doprinosa za mirovinsko osiguranje od općina se oduzima i seli u centralu države stotinjak milijardi dinara javnih prihoda, a sve kako bi se zakrpao budžetski manjak. Uz to, ukinuta je mogućnost paušalnog plaćanja poreza, osim – zahvaljujući amandmanu naprednjaka – advokatima, stomatolozima i liječnicima.

No porez koji je, pored poreza na dohodak, podigao najviše prašine jest porez na imovinu. Novim propisima izjednačene su porezne osnovice za pravne i fizičke osobe (dosad su firme baratale s knjigovodstvenom vrijednošću nekretnina). Osim toga, predmet oporezivanja je proširen na ukupnu površinu zemljišta – bez izuzetka – na deset ari. Kako su to objašnjavali nadležni, cilj izmjena je da se u porez na imovinu integrira naknada za korištenje građevinskog zemljišta (koja se ukida 1. siječnja 2014. godine), čiju će poreznu vrijednost procjenjivati lokalne samouprave. To je, ukratko, ono što je država ostavila općinama: “direktnu pljačku građana” koji će, ionako osiromašeni, platiti državnu pohlepu za novcem.

Badava Dinkićeva objašnjenja da se za građane, koji i dosad plaćaju porez na svoje stanove i kuće (za stan od 50 četvornih metara u Beogradu godišnji porez iznosi oko 50 eura), ništa neće promijeniti – to će ustanoviti tek iduće godine, kada im stignu nova porezna rješenja s “integriranom” naknadom za korištenje građevinskog zemljišta.

Uz to, prijedlog zakona je najprije podrazumijevao ukidanje amortizacije po starosti objekta, da bi ga na kraju, nakon mnogo muka, ipak vratili. No i tu ima začkoljica: amortizacija može biti od nula do jedan posto po godini starosti objekta (ali najviše 40 posto), s time da svaka lokalna samouprava sama odlučuje hoće li i koliko u tom rasponu amortizaciju priznati, nakon što također sama procijeni vrijednost nekretnine, stana, kuće, poslovnog prostora… Ministar Dinkić to je arogantno branio: ako se nekom ne sviđa porezna politika u njegovoj lokalnoj sredini, prodat će svoju kuću ili stan i preseliti se negdje gdje mu se više sviđa ili će smijeniti gradonačelnika ili predsjednika općine (usprkos iskustvu svoje nesmjenjivosti već više od deset godina!).

Ekonomski novinar Dimitrije Boarov u svemu tome vidi krupne i realne probleme: najjednostavnije, vlasnici nekretnina u najvećem broju slučajeva neće biti u stanju podnijeti povećano oporezivanje, pa će tržište nekretnina biti u dodatnom padu, a okolnost da neće moći prodati ono što ih opterećuje rastućim porezom, većim od prihoda na koje su računali i daleko većim od prihoda koje realno mogu ostvariti, frustrirat će najveći dio srednje klase.

Još je jedna mina u novim zakonima koja izravno pogađa građane: zastarijevanje tužbi i neuplaćenih doprinosa za socijalno i mirovinsko osiguranje. Naime, Vlada Srbije ima ovlasti da, na prijedlog nadležnog ministra, pojedinim poduzećima u procesu privatizacije ili restrukturiranja u cjelini ili djelomično otpiše ne samo porezna dugovanja, već i neuplaćene socijalne doprinose. Reagirao je na to i zaštitnik građana Saša Janković, koji smatra da je to ozakonjenje pravila da zakon, po diskrecionoj odluci Vlade, ne mora važiti jednako za sve.

“Posebno je pitanje gde je opravdanje za to da Vlada može da otpiše nečiji dug prema trećem pravnom licu – javnom fondu iz koga se ostvaruju prava građana”, naveo je Janković u svojoj izjavi dostavljenoj medijima, konstatirajući da je taj propis nož u leđa obespravljenim radnicima i šamar savjesnim poslodavcima.

Dodao je i to da je notorna činjenica da su nadležni državni organi godinama žmirili, i to selektivno, na činjenicu da pojedini poslodavci izbjegavaju zakonsku obvezu uplaćivanja doprinosa, te da se zna da su sudski postupci protiv takvih poslodavaca, kada su i bili pokrenuti, zavlačeni godinama i da su završavali papirom bez efekta. Ako se baš htjela podvući crta na te dugove, kaže Janković, istodobno se morao naći način kako bi se nadoknadio manjak zbog neuplaćenih doprinosa, koji su u odnosu na radnike morali biti proglašeni – kao plaćeni. Nepravda bi prema savjesnim poslodavcima ostala ista, ali barem građani ne bi snosili nenadoknadivu štetu zbog svojih nesavjesnih poslodavaca i samovoljne, neefikasne državne vlasti.

Zbog svega ovoga vjerojatno će biti još više predstavki građana Evropskom sudu za ljudska prava, koji je već donio priličan broj presuda kojima je državu Srbiju obvezao na plaćanje zaostalih dugovanja radnicima; uzgred, najveći dio presuda ni do danas nije izvršen, o čemu će se voditi računa i u evropskoj agendi pridruživanja Srbije EU-u.

Ima već i začetaka otpora bahatim vlastima, pa je tako prije nekoliko dana u Beogradu održan prvi Marš poreznih obveznika u Srbiji. Njih nekoliko stotina poručilo je da je jedini siguran zajednički interes građana – da obrane novčanik od državnog oporezivanja i potrošnje. Ili kako je to ispred zgrade Dinkićevog ministarstva rekao ekonomist Pavle Mihajlović: “Svakog radnog dana radimo do 13 sati za poreze i doprinose, do 14.30 sati za PDV, a do kraja radnog vremena za sebe.”