EU kao prepreka

Tko se od generacija u kojima su muškarci još masovno služili vojni rok ne sjeća legalističke mudrosti svakog vojnog stroja? A ona glasi: “Najprije izvrši naređenje, a onda se (eventualno) žali!” To prakticističko delanje bez ikakvog mišljenja, a kamoli teorije, to transgresivno Let’s do it!, svejedno o kakvom “proizvodu” takvog rada bila riječ, patikama, ratovima, štednji ili integriranju, danas je prvo svojstvo postvarene evropske politike. Zato i u, sada već lokalnim, dnevnim novinama možemo čitati ovakve zaključke o našem trenutnom evropskom položaju: “Javnost najmlađe članice tek će se morati oporaviti od šoka pregovora, potom procijeniti koristi i štete od članstva, pa se tek potom ravnopravno uključiti u raspravu o budućnosti svoje nove evropske kuće.”

A istina koju svi znaju glasi relativno naopako. Da će pregovori ići na štetu većine domaćeg stanovništva, to smo odavno znali i nitko više nema pravo time biti šokiran. Procjena koristi i šteta od članstva, čak i u tom postvarenom angloameričkom tipu cost-benefit analize, nikada neće biti ni obavljena izvan ekonomicističkih kriterija koje određuju oni vladajući. A to su rast i pad BDP-a, od kojih većina stanovništva ne mora imati izravne koristi i štete, pogodnosti i štete proizašle iz evropskim institucijama određenih mjera financijalizacije, što znači fiksni tečaj, liberalizacija i privatizacija svega postojećeg itd. i sl. Jer evropska depolitizirajuća institucionalna pamet brine se da političke alternative – socijalizam primjerice – unutar ovih institucija i njihovog javnog mnijenja ne budu ni mislive. A ravnopravno uključenje u raspravu o budućnosti prirode EU-a? Naravno da je ono načelno uvijek moguće. Ali ne za briselskim zajedničkim stolom, za kojim već sada Njemačka ne sluša ni Francusku, pa će onda valjda nas slušati, već u otporima odozdo protiv vladajućih elita. A za takve političke mobilizacije članstvo u Uniji zaista nije uvjet.

U Evropi kakva je sada, EU sve više postaje glavna zapreka svakom suvislom ekonomskom i društvenom razvoju, ali i, što je najopasnije, svakoj repolitizaciji društvenog života baziranoj na međusobnim borbama grupa, slojeva i klasa, što je određenje svake materijalistički definirane politike. Ono što se eufemistički naziva demokratskim deficitom tako je ustvari prepreka postavljena ulasku “nižih klasa”, dakle većine, pa barem potencijalno i demokratske većine, u evropsku politiku. U postupku izvjesne autokolonizacije, drugačije za zemlje centra negoli za nas na periferiji EU-a, države se podređuju administriranju od strane neslavne Trojke: Evropske centralne banke i Evropske komisije, uz vanjsku potporu Međunarodnog monetarnog fonda. Prijetnje ekonomskim sankcijama državama članicama koje ne ispoštuju za većinu zemalja destruktivne mastriške kriterije, po kojima budžetski deficit ne smije prelaziti tri posto, a nacionalni dug 60 posto BDP-a, lošom invencijom nadmašuju sve poteze ekonomsko-političke vlasti u najdekadentnijem zadnjem razdoblju Jugoslavije. I to onda evropski birokrati zovu svojim doprinosom jačanju nadnacionalne evropske konstrukcije, a sluganske političke klase, poput one u Sloveniji, stavljaju to kao “zlatno pravilo” u izmijenjeni Ustav.

Takvi potezi evropskih moćnika daleko su od pitanja “čiste ekonomije” (kakva, naravno, i ne postoji), te zadiru u politička pitanja institucionalno izrečene zabrane svake kejnzijanske, a kamoli socijalističke politike. Ili, promotreno s druge strane: što znači naoko radikalno-demokratska institucija konsenzusa u donošenju važnih odluka unutar tijela EU-a? Ona omogućuje da su šanse za izmjenu loših evropskih ugovora u boljem, progresivnijem smjeru, kroz redovan rad političkih institucija, uglavnom ravne nuli. Dovoljna je jedna desničarska vlada u jednoj zemlji članici pa da ih onemogući. A kandidata vlasti ornih za desničarenje, pa i u Bruxellesu – Ružo, moja Ružice – ima, naravno, i puno više. U takvoj situaciji proces donošenja odluka ide na ruku vladajućoj neoliberalnoj ideologiji, do mjere da možemo govoriti kako je ona sada već – barem od Lisabonskog ugovora, ali i ranije – konstituirana u vladajući ekonomski sistem EU-a. Jednom kada kažete da je slobodni protok kapitala ona osnovna vrijednost oko koje se moraju zasnovati svi ostali principi, onda je jasno kako će biti shvaćena konkurentnost među tržištima svega, pa i radne snage. Radno zakonodavstvo u svojim promjenama na štetu radnika – najočitije u masovnom uvođenju principa tzv. fleksibilne sigurnosti radnih mjesta – samo odražava promjenu u odnosima snaga između rada i kapitala. Ta promjena omogućava da se postojeća ekonomska kriza iskoristi za dodatni pritisak na vlade i cijele države članice da pritegnu vlastito stanovništvo, tako što će pogoršati radne odnose, konstantno smanjivati nadnice i činiti rezove u javnom sektoru ili će, ucijenjene, same morati bankrotirati. Zadatak za političku klasu periferije je dakle težak, ali na kratak rok ipak izvršiv: samo moraju nastaviti s političkom korupcijom i zatiranjem stvarnih političkih rasprava, a onda i prava, što je posao na kojem su, srećom po svoje svjetske gazde, i formirani.

Jer, pitamo se na kraju ono što treba da stoji na početku svake političke rasprave, pa i one o prirodi EU-a: gdje je tu sloboda? Sloboda građanina, pojedinca, individue – one političke osobnosti u ime koje se navodno krenulo spašavati mir u Evropi, pa onda i svijetu? Da bi sada ta ista EU postala “garant nemira” u vlastitoj kući. Mjesto neizdrživog zaoštravanja klasne borbe odozgo, i to bez velikih priča političkih ideologija liberalizma, socijalizma i fašizma, do granica ukidanja tripartitnog socijalnog dijaloga, o čemu već govori i Međunarodna organizacija rada. Evropski građanin, osim što se u ispitivanjima javnog mnijenja izjašnjava da mu se smjer događaja ne sviđa, o svemu tome danas, kao i puno puta u evropskoj povijesti, iako je često na ulici zbog svog ugroženog socijalnog standarda, politički radikalno šuti. U današnjim evropskim društvima mrava, kako su Evropu, u smislu nekadašnjeg političkog Zapada, već u navodno zlatnim godinama nakon Drugog svjetskog rata vidjeli predstavnici kritičke teorije društva, ljudi prihvaćaju suviše toga, a zahtijevaju premalo. I baš u tom smislu mi se uistinu vraćamo kući. Vraćamo se svojoj kmetskoj provincijalnoj prirodi, prije no što nas je iz nje probudio jugoslavenski komunistički pokret.

Iz centra su nas uvjerili da smo sami krivi za raspad jednog sistema, za koji oni tvrde da nije bio održiv. Sada nas već uvjeravaju da smo krivi i za raspadanje u novoj integraciji, jer da se – slušajući, eto, upravo baš svoje evropske gospodare – nismo pravilno razvijali. Loša beskonačnost ciklusa modernizacija, obnova i restrukturiranja, koja kao horor prati našu samoubilačku tranziciju do dna, već nas je prije više od tri desetljeća, kada je stvarno počela, mogla uvjeriti da na tom putu obećanja konzumerističkog raja, uz cijenu vladavine straha, opresije i autoritarnosti vlasti – a to je, uz fašistoidni interludij, prava skica opisa stanja buržoaske demokracije danas – za većinu ljudi nema sreće.

Da ponovno postanemo uvjerljivi subjekti sebi i drugima na evropskoj sceni, mi bismo morali “vratiti istisnutu pastu u tubu” i pokazati Evropi da najprije ovdje opet možemo zajedno. U smislu već više od jednom postavljene alternative “Socijalizam ili barbarstvo!” A tek onda, kada za to ponovno budemo spremni, da se eventualno okušamo i u nekim sasvim drugačijim širim integracijama. No od EU-a i njenih eksponenata među nama stižu glasovi kako to, provjereno, nije moguće.