EU nije partner radničkim borbama

Kada bi postojala neka radnička varijanta rubrike “Greatest Shits”, u njoj bi prva mjesta, bez lažne objektivnosti, sigurno zauzimali naši poslodavci. Domaći i strani. A ti poslodavci mogu biti privatne osobe, javne institucije, sama Vlada, pa i političke stranke. Dobro, razlikovanje civilnog društva i političke države liberalima je teorijski neukidivo, bez katastrofalnih posljedica, ali kada se javna vlast do kraja identificira s privrednim poduzetništvom, tvrdeći pritom da ga privatnici uspješnije obavljaju od nje (valjda po logici lakše je nasititi jednog gazdu nego garnituru; samo što danas ne dominira individualno vlasništvo, već dioničarstvo), teško je ne početi brkati sfere. Svatko tko je ikada ušao u zgradu SDP-a zna koliko se tamo zaposleni službenici moraju truditi da taj prostor simulira život u korporaciji. Sve je tu: kartice na ulazu, paneli s logom firme, šalice i majice kao suveniri, poznata galanterija koja se vuče oko proizvoda. Ili je na djelu samo logo? Sve je to, naravno, u izvedbi puno skromnije od primjerice prostora njemačko-mudrinićevskog T-Coma. Pa ipak, kada od reprezentativnih dvorana tog poslovnog carstva šef “našeg” ogranka te multinacionalne korporacije sa svojim sličnomišljenicima zasjedne u neki kutić i počne bistriti stanje u svijetu – tko može reći da i on i njegovi nisu političari? Pa oni imaju i Kominternu, doduše sa sjedištem u Berlinu. Nejasno je samo vrijediti li njihov glas u njoj više od onoga SDP-a u evropskom klubu socijaldemokratskih zastupnika.

I tko se još onda može čuditi – osim onih kojima je posao da umjetno napuhavaju zgroženost, a kapacitet za nju je uništen odmah na početku prevrata – da susreti poslodavaca i političara izgledaju kao loša inscenacija borbe mišljenja unutar kluba sličnomišljenika. Bio je to “nastavak jalovog prepucavanja”, ocjenjuju izvještači nastupe Ivice Mudrinića i Zorana Milanovića te ostalih na “jadnom skupu” Udruge poslodavaca u hotelu “Westin” (bolje ime od Nušićevog hotela “Evropa”). Napravili smo elite, napravili smo im i luksuznu inscenaciju, a oni su tako bezidejni, žale se mediji koji ne mogu prežaliti što su toliko truda godinama ulagali u pravljenje elita, njihov glamur i sve tako, a sada su, umjesto hvala, u predstečajnoj nagodbi. Te elite srozavaju se tako neglamurozno da novokapitalistički luksuz (uglavnom jeftine replike povijesno prošlih građanskih stilova), koji smo ontološki utemeljivali u biti kapitalističkog bitka, sam od sebe gubi sjaj.

Pa oni samo sipaju loše metafore. Te tko se, u ekonomskom smislu, vrti na kružnom toku, te tko nije u grabi (tko je odavno, o tome ništa) i sve tako. “Svi smo mi pali za istu domovinu. Ali ne u isti jarak”, sumirao je u zen koan događanje tzv. tranzicije pokojni slovenski pjesnik Ivan Volarič Feo. Propadajućim najamnicima medijske javnosti smeta što Vlada nije ozbiljnije ušla u “strukturne reforme”, smeta im gubljenje kreditnog rejtinga, smeta previše oslanjanja na državne investicije koje su izostale. Da, baš tim redom. Oni su, svi odreda, poslušno postrojeni u kolonu konzumenata trenutne evropske ideologije. Onu istu kolonu kojoj povjerenik Evropske komisije za proširenje Štefan Füle, odbrojavajući zajedno s “našom” elitom dane do njihove svečanosti, poručuje kako će se Hrvatska u EU-u bolje boriti s krizom, ali samo ako će i dalje provoditi “strukturne reforme”. Njih je pak naša medijska javnost isprva prevela izrazom bolni rezovi. No uplašila ga se i od njega odustala, možda kada je vidjela koliko paše uz smanjenja gledanosti, slušanosti i čitanosti nosilaca takvih vijesti. Konsenzus se još zahtijeva za strukturne prilagodbe, a to zavedeni, ako takvih još ima izvan dvorova, mogu shvatiti kao provođenje redistributivne pravde, iako je proces na djelu točno suprotan. Suprotan toliko da “lijevi” “Novi list” na naslovnicu stavlja “skandaloznu odredbu” uprave HEP-a (ta firma je na udaru “reformatora”, da bi se raspačala i privatizirala) da isplati svim radnicima jednokratnu godišnju nagradu od 3.550 kuna pošto su im ukinuti božićnica, regres i uskrsnica (nije bilo protesta Crkve na te protuvjerske čine vlasti).

Srećom, uvijek postoje iznimke koje čak i u mainstreamu politike i medija vide da stvari ne stoje onako kako ih ta glavna struja zainteresirano prikazuje. Pa tako u već spomenutim novinama još dozvoljavaju, makar skicozne, makroekonomske komentare Ive Jakovljevića, koji potpuno izvrću vladajući slijed događanja i ideologiju koja ga prati. Ovom autoru je jasno da naši ekonomski problemi nisu posljedica nedovoljnog slušanja želja iz centra EU-a i po zlu slavne Trojke – Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda – već baš obrnuto! Mi propadamo zato što suviše slušamo tu i takvu Evropu! Decidirano piše: “Budući da je na tom trijumfalnom putu (u EU) zapala u gotovo nerješivu depresiju, nije li logičan zaključak da je u spomenutu depresiju potonula baš zato što je ispunila sve, pa i najzahtjevnije uvjete Unije i niza njezinih najutjecajnijih članica?” Ako ovo i nije cijela istina našeg stanja, jer naša vrsta neoliberalizma sigurno ima i neka hrvatska (opet, ne posebno proizašla iz duha naroda) svojstva, a ono je glavni dio istine o stanju u kojem se nalazimo. Da, uništavanje je, pa i privredno, počelo naoko autonomno, iz vlastitog entuzijazma. Ali ta slika, baš kao i dogovorni ratovi, od početka zavarava i ne treba biti ljubiteljem teorija zavjere da bismo priznali kako je jugoslavenski model, posebno privredni, uz svu političku dekadenciju njegovog uništavanja – s radnikom koji nije samo socijalno osiguran, već nekako i sudjeluje u odlučivanju u svojoj radnoj organizaciji – bio neželjeno dijete Nove Evrope. “Samoupravljač nije otirač!”, ta popularno-kulturna ironija nije bila mišljena tako da uništi svoj objekt.

Zato radničke borbe danas moraju misliti na neku Evropu drukčiju od ovakve EU, po mjeri navodnih elita. Najdublja ekonomska kriza od Drugog rata, koja već pet godina hara Evropom, odavno je zahvatila i nas, ma koliko bili na poluperiferiji epicentra tog događanja. Sada se hvalimo da ćemo biti bliže centru, znate ono “za istim stolom”. Ali tko? Radnici možda? Čak ni na priredbama koje su pred nama, i u Zagrebu i u Bruxellesu, takvi stolovi nisu planirani. Kamoli u prozi svakodnevnog ekonomskog i političkog života. Zato je naivno i politički problematično vidjeti ovakvu EU kao partnera u radničkim borbama. Jer politike svih velikih evropskih sila, a recimo da se osim Njemačke još nekoliko zemalja u takve računa, danas su proturadničke. I to je glavni razlog zašto EU sama sebe dovodi u krizu. Kako u takvoj “postnacionalnoj” konstelaciji ujediniti lokalne radničke borbe do nivoa stare slave proleterskog internacionalizma (a mi bismo o tome nešto mogli reći Evropi), to je pravo pitanje današnjih radnica i radnika, koji svi odreda čitaju. Vjerojatno i više od samoproglašenih elita.