EU (ni)je (Y)U

Dirigirana javnost odbrojava dane do našeg ulaska u EU. Političari, na vlasti i u opoziciji, jednako, bit će do tog ponedjeljka, 1. srpnja, na svojim priredbama, za koje će sistem spektakla/debakla, kada prođu, svima gurati račune pod nos. Samo će poneki umjetnik iskoristiti simboliku trenutka za radikalnu društvenu kritiku, više ili manje ugodno smještenu u odavno sektorski neutraliziranoj estetskoj sferi. Nikakva teorija ovih dana neće narušavati idilu nemisaonog trenutka.

S ovjerenim pečatom Eurokaza i MSU-a, konceptualni umjetnik Dalibor Martinis na taj dan D preispitivat će “dihotomiju dvaju pogleda na isti rEUvolucionarni cilj”. Moći ćemo to činiti s posebno pripravljenom, ovaj put crvenom zastavom EU-a pred očima, s Internacionalom u ušima i chablisom ourchame 2006. na nepcu, cinično poziva umjetnik, koji vjeruje da “samo rEUvolucija može donijeti pravi užitak i ispunjenje, ali moramo biti askete da bismo ih dosegli”. Odluka će pasti na licu mjesta, na dan našeg evropskog rođenja, nastavlja, a do tada “primjenjivat ćemo Marxovu bespoštednu kritiku svega postojećeg, što je samo po sebi uzbudljivo jer, kako kaže Raoul Vaneigem (belgijski situacionist): Nudi nam se cijeli svijet užitaka, a izgubiti možemo samo dosadu“. Za razliku od takve institucionalne smještenosti, jedan drugi “situacionist”, Marko Brecelj, doživotni profesionalni omladinac s adresom u slovenskom mjestašcu Kopru, održat će bliskim Puljanima, na dan našeg formalno-stvarnog ulaska, predavanje o vlastitim višegodišnjim užicima iskustva života u EU-u.

Bilo kako bilo, jedno je jasno svima koji “slave bez euforije”, kako glasi od, sada već lokalnih, vlasti razglašeno poželjno ponašanje stanovništva u recentnoj situaciji. Ta naša evropska budućnost traje već jako dugo. Predugo. I svi smo od nje umorni. Naravno, ne koliko i tzv. samostalna i neovisna hrvatska država, kako bi htjeli oni kojima nova era započinje 1991., a sve ono prije ne računa se pod ozbiljno. Iako je situacija prije obrnuta!

Naša spram Zapadne Evrope orijentirana budućnost počela je – stavimo li u zagradu 1948., koja je bila vrijeme herojske samoće – barem već u doba privredne reforme sredinom 1960-ih, kako to u svom članku o kratkoj historiji evropskih integracija piše sociolog Andreja Živković, a objavit će “Aktiv”, prilog “Novosti” za teoriju prakse, u za nekoliko tjedana izlazećem posebnom broju, u cjelini posvećenom razmatranju ideje Evrope i naše ljevice.

Jedan drugi sociolog, Goran Musić, odgovarajući na isto pitanje o odnosu naše ljevice spram EU-a, poslužio se sljedećom usporedbom: “Kao što svatko ozbiljan mora razlikovati državu Južnih Slavena stvorenu kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svjetskog rata od države balkanskih radnika i seljaka nastale u Narodnooslobodilačkoj borbi, tako ćemo jednog dana razlikovati birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijom odozgo od nove Evrope, stvorene povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive.”

A ja sam zimus, u pripremi okruglog stola na temu očekivanja od “Novog starog svijeta”, dodao da naš zapleteni kontekst traži sada od nas nemoguće: da prihvatimo razaranje jedne federativne evropske socijalističke alternative – što je bila zadnja Jugoslavija – kao svršenu činjenicu, e da bismo se učlanili u jedan drugi panevropski naddržavni projekt, koji će propasti ne usvoji li barem nešto od tog, baš od nas napuštenog socijalističkog naslijeđa. Onog istog koje smo, uz malu pomoć euroatlantskih prijatelja, upravo razorili.

I još: nastavimo li od kraja – sadašnjeg stanja u koje smo nekritički zapali – jasno je kako je ideja Evrope u našoj recentnoj povijesti barem dvaput zloupotrebljena, uvijek u okviru kulturalističkih evazija politike u provincijalizam i fundamentalizam. Najprije 1980-ih kroz ideologem Srednje Evrope, a onda 1990-ih kao orijentalistička varijacija na temu opreke Evropa/Balkan. Obje ove zloupotrebe, kroz u biti rasističke institucije, i dalje žive i ritualno se ponavljaju u ovakvim “svečanim” prigodama.

Pa kada smo već spomenuli naše evropsko naslijeđe u koje, po umjetniku Martinisu, samo još nekoliko dana spada i kritika svega postojećeg, što ju je 1960-ih i 1970-ih razvijala grupa sociologa i filozofa okupljenih oko časopisa “Praxis”, recimo kako je Gajo Petrović u svom istoimenom eseju okarakterizirao tadašnju jugoslavensku kulturu. Za njega ona nije puki zbroj slučajno sakupljenih kultura, međusobno stranih naroda. Jer ti su narodi povezani: 1) jezično-etničkim porijeklom; 2) vjekovima ekonomsko-političkih i kulturnih uzajamnih utjecaja; 3) zajedničkom socijalističkom sadašnjicom.

To je bila situacija Jugoslavije na Balkanu, u Evropi i svijetu! A danas? Odustavši od točke 1) i naročito 3), razni junaci novog doba, svi odreda poslovni birokrati korporativnog tipa, uvjeravaju nas u perspektivu izolirane točke 2). Oni hoće, piše u današnjim novinama, “balkanski Benelux unutar EU-a”. Takvi plivaju i tove se, ali samo njih nekolicina, dok ih veće globalizacijske ribe ne progutaju, u situaciji jugozone na balkanskom rubu eurosfere. To je njima njihova borba dala.

Nama ostaju za sada samo djelomični odgovori na dva preteška pitanja. Prvo, kakav je odnos naše ljevice spram ideje Evrope? Postoji li on još uopće? Jer ipak je izvjesno da je dugo vremena postojao. Ili nas je zadanost situacije već pojela kao tek nekada glavne uloge u drami svoga života? I to baš sada, kada se navodno do kraja “integriramo” u euroatlantski svijet. I drugo, iz prvoga proisteklo, što je – još uopće ili sada tek – naša ljevica?

Ta pitanja neće silaziti s dnevnog reda ovdašnjeg društvenog i političkog života, ma što se u međuvremenu dogodilo s eurozonom, jugosferom, Zapadnim Balkanom, Jugoistočnom Evropom, balkanskom federacijom i drugim provizorijima našeg trenutno potpuno neizvjesnog, ne samo geopolitičkog, evropskog stanja.