Gladni smo. Razumijete li?

Foto: Jovica Drobnjak

Selo Strmica, uz granicu s BIH-om, bilo bi posve nalik drugima da u nekadašnjoj školskoj zgradi nije jedini preostali prihvatni centar za povratnike, koji smo u tjedan dana posjetili dvaput, prvi put samostalno, a drugi u sklopu obilaska koji je za medije u povodu Svjetskog dana izbjeglica organizirao UNHCR. Naizgled napuštena, neodržavana zgrada, izgrađena sedamdesetih samodoprinosom mještana, obavijena je sivilom i tišinom: u njoj 14 srpskih povratnika i jedna žena izbjegla iz Bosne dijele nagomilane i teško rješive probleme. Do prije kojeg mjeseca, za njih je bila nadležna Uprava za stambeno zbrinjavanje i statusna pitanja Ministarstva regionalnog razvoja i evropskih fondova, a sada je to Vladin Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Iako svaki stanovnik škole ima svoju životnu priču, sve obilježava nesreća zbog koje su u Strmicu i dospjeli. A dovezao ih je UNHCR, ispočetka tek na nekoliko mjeseci, dok se “stvar ne riješi”, no ostali su godinama. Kakav je život izvan Strmice, već su zaboravili. Mnogi su ovdje proveli posljednje dane života, ne dočekavši da ponovno vide svoj dom: sahranjeni su negdje u Lici ili u samoj Strmici.

Svakodnevnu monotoniju razbija im tek kombi kojim im se u 11 ujutro iz Knina dovozi hrana – doručak, ručak i večera, zajedno u jednoj vrećici; vikendom ni toliko, samo kruh. A da bi im život bio još nesnošljiviji, među malobrojnim stanovnicima škole napravljena je podjela, pa oni koji dobivaju po 550 kuna mjesečno na temelju povratničkog statusa nemaju pravo na puni obrok. Nadležni ističu da su takva pravila i kriteriji, ali dobro upućeni kažu da to i nije tako, da je prilikom revizije statusa došlo i do pogrešaka. Kako god, s toliko je novca nemoguće ovdje preživjeti cijeli mjesec: samo za prijevoz do najbliže trgovine, one u Kninu udaljenom 18 kilometara, treba 50 kuna…

Izoliranost se osjeća već u dvorištu, na pustom dječjem igralištu, odakle stepenice vode u veliko predvorje s telefonskom govornicom, jedinim spojem s civilizacijom. Hladni i pusti školski hodnici, koji već desetljećima nisu ni oličeni a kamoli što drugo, doimaju se kao da su napušteni uslijed kakve zarazne bolesti ili katastrofe. Skrećemo među neodržavane toalete i zapuštene pregrade koje dijele tuš-kabine iznad kojih se urušava strop: kako li se ovdje griju zimi, kada se s okolnih masiva Orlovice i Derala spusti bura, a strmičku kotlinu zamete snijeg?

Na prvom katu kucamo na prva vrata, iza kojih od osnutka kampa 2003. godine živi Đuro Graovac sa suprugom. Odbija i razgovor i fotografiranje, kaže da su već bili novinari i pisali ono što nije rekao.

– Đavo je odnio sve, nije mi više do razgovora – ogorčeno kaže i zatvara vrata.

Na sljedećima imamo više sreće, otvara ih mladi gorostas, koji za ovakvo stanje u Strmici krivi međunarodnu zajednicu, Srbiju i Hrvatsku, Evropu… U dvanaestak kvadrata njegove sobe stali su ormar, stol s nekoliko jabuka, krevet, televizor, noćni ormarić na kojem je Biblija i koferi, kao da će svakog časa na put.

– Jedva preživljavam. Daju mi nešto hrane a da ne radim po selu, umro bih od gladi. Sreća je što ne pijem i ne pušim… A radim što stignem, na crno – kaže nam 37-godišnji Dražen Matović, pokazujući žuljevite ruke.

– Još sam mlad, zasad i zdrav, no od ovakvog života čovjek mora puknuti – nastavlja, pitajući se čime bi nas mogao počastiti.

Rođen je u Dubrovniku, gdje je živio do 1992., kada s roditeljima odlazi u izbjeglištvo u Arilje, u Srbiji. Nakon očeve i majčine smrti, sam pokušava započeti novi život.

– Radio sam što nitko nije htio raditi, samo da dođem do posla. Imao sam i radnu knjižicu, ali gazda nije uplaćivao ni zdravstveno ni mirovinsko – govori Dražen.

Razočaran životom u Srbiji, nadao se boljem u rodnoj zemlji, no prve neugodnosti doživljava odmah po povratku, u dubrovačkoj policijskoj upravi. Kako su mu u tom gradu sva vrata ostala zatvorena, UNHCR ga prebacuje u Strmicu, gdje je već osam godina.

– Život mi ovdje prolazi. Imam snage i osjećam da još mogu nešto od života napraviti, ali ne znam kako. Zatočen sam među ovim zidovima. I ratni su zločinci već na slobodi, a ja se noću pitam zbog čega još služim kaznu. To moj mozak ne može da shvati: cijeli me život tlače, i to organizirano. Zgadile su mi se već i Hrvatska i Evropa, sa svojom demokracijom i ljudskim pravima. Što da ti kažem, strava i užas – kaže Matović, koji od dokumenata ima samo rodni list: imao je i izbjeglički karton iz Srbije, no njega mu je uzeo UNHCR kada se vratio u Hrvatsku. U policijskoj ga upravi čeka jedino osobna iskaznica za strance sa stalnim boravkom: hrvatsko državljanstvo nije uspio dobiti, pa se smatra apatridom.

– Tvrde da sam stranac u državi u kojoj sam se rodio, ja to ne mogu da prihvatim. Igrali su se sa mnom, jesi stranac – nisi stranac, i na kraju me na 40 dana otjerali u ludnicu. Što god da kažem, uzvrate da sam lud, a znam da samo jednim dekretom ljudima poput mene država može dati državljanstvo. Ali to ne želi. Bio sam glup i naivan što sam se vratio. Objesio bih se da sam znao gdje ću završiti. Žalim svaku kap svog znoja koja ostane ovdje. Bio sam u ludnici, ali i tamo je bolje nego ovdje. Već bi se za sve ove godine i za životinju zabrinuli, ali ne i za čovjeka… Mi smo političarima samo broj i ništa više. Sada trebamo ovdje umrijeti i tako će oni riješiti problem. To je taj održivi povratak o kojem svi pričaju – ogorčen je Dražen, kojem je još jedino preostao san o odlasku u neku prekomorsku zemlju.

Stižemo pred vrata tročlane porodice Mileusnić, 79-godišnje Milke i dvojice njezinih sinova, koja će uskoro, nakon šest godina, dočekati kraj prognaničke agonije, jer im je obnovljena kuća u Starom Selu kraj Otočca.

– Već imamo ključ, trebaju nam samo priključiti struju i vodu. Ako ih i ne priključe za nekoliko tjedana, svejedno idemo, bit će nam bolje nego ovdje – s tračkom osmijeha na izmučenom licu govori 47-godišnji Željko, dok nam na mobitelu pokazuje sliku dugo sanjanog doma.

– Samo da još jednu zimu ovdje ne dočekamo. Da sam znala što me čeka, poginula bih na svom kućnom pragu – dodaje Milka, kuhajući nam kavu na starom rešou s jednim kolom, jedinom aparatu za kuhanje u nekadašnjoj školskoj kancelariji.

Prva susjeda Mileusnića, smještena u razredu do njihovog, jest Gordana Čalak iz Mostara, koja je ovamo došla kao izbjeglica: najprije 1992. u prihvatni centar u Makarskoj, a potom 2007. u Strmicu.

– Nemam pojma koliko sam već ovdje, više ne brojim godine. Došla sam davno, rekli su mi da je to privremeno rješenje. Samo obećavaju i lažu. S proljeća na proljeće i ostah ja ovdje – kaže Gordana. Zimi je ipak najteže.

– Ovo je šupa, nije kamp. Teško je prostor zagrijati. Kada nestane struje, možeš biti jedino ispod deke. Zamislite kako je zimi ići preko velikog ledenog hodnika u hladni WC ili se tuširati, kao da si na Sjevernom polu – opisuje, držeći plišanog medu koji joj uveseljava život.

– Odsječeni smo od svijeta, hrvatske mobilne mreže ne pokrivaju Strmicu. Tek se na nekim točkama hvata signal. Htjeli su nas baciti u neke stanove u Erveniku, gdje nema ni sunca ni mjeseca. Izborili smo se da ostanemo ovdje, a onda su nam rekli da izmišljamo. Bojim se da oni nama neće ništa riješiti, tada ne bi imali više što raditi, izgubili bi posao – kaže Gordana, kojoj jedini izlazak iz strmičke bijede i jada predstavlja poneki izlet u Knin, kuda ode autostopom.

– Odem zbog doktora, i danas sam išla podići lijekove, ali ne mogu ih platiti sto kuna. Hranu nam bacaju k’o psima i mačkama. Evo, za sutra imam samo dvije hrenovke – pokazuje nam Gordana Čalak prazan frižider.

Prilikom drugog posjeta, u društvu predstavnika UNHCR-a, Ministarstva regionalnog razvoja, kninske gradonačelnice Josipe Rimac i novinara, strmička nam je tuga bila podjednako mučna i teška: ljudi zatvoreni u sebe, uglavnom odbijaju razgovor s novinarima, samo Gordana otvara dušu. Pred većim auditorijem njezina je priča zvučala samo mrvicu optimističnije, možda i stoga što je kamerama pokazala toliko žuđene hrvatske dokumente.

Okupljenima se na samom kraju posjeta obratila 46-godišnja Šehrizada Samouk iz Ličkog Petrovog Sela, koja u Strmici živi sa 27-godišnjom kćeri.

– Gladni smo. Razumijete li da mi danas nemamo što jesti? Dva mjeseca nismo primili ni kune, zar to nije sramota? Kao da je 550 kuna neki velik novac, pa se nema odakle isplatiti – opisala je Šehrizada problem strmičkih stanara, onih koji imaju pravo na novčanu naknadu, ali ne i na topli obrok.

Ivica Preskar iz Ministarstva regionalnog razvoja objašnjavao je da novac nije isplaćen jer je u tijeku reorganizacija i odvajanje Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje te da će uskoro stići.

– Ovo je surova i teška sramota ove države. Kažu uskoro, a nama je svaki dan dug. Svaka čast UNHCR-u i Crvenom križu, ali ovo je bezobrazluk. Izvinite, ja vam to moram reći. Ogorčena sam, ogorčena… – nastavila je Šehrizada.

– Šutjela sam devet godina, ali ne mogu više, poludjela sam. Dva mjeseca dobivamo samo kruh. Što da jedem uz kruh? I ovi koji dobivaju hranu, nije to dovoljno za preživjeti: dobiju žlicu krumpira, žlicu riže i jednu kobasicu… Mnogi su nas obilazili. Dođu, prošeću pet minuta po školi i odu, sve zaborave. A mi opet ostajemo sami – izjadala se žena kojoj je lani ovdje umrla majka, nakon čega ju je dočekala još jedna nevolja: na temelju Zakona o nasljeđivanju, terete je za neplaćanje poreza na 4.000 kuna sa štedne knjižice, koju je naslijedila od majke. I dok se drugima otpisuju mnogo veći dugovi, Šehrizadi je zbog ovog sitnog blokiran proces dobivanja državljanstva. Ta je prepreka za dobivanje statusa, istina, otklonjena na intervenciju UNHCR-a, ali joj država dug još nije oprostila…

Potreseni, Strmicu napuštamo uz radijske vijesti o povijesnom spektaklu povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, o zvučnim imenima koja će u tome sudjelovati i basnoslovnim sumama koje će se potrošiti. Za to vrijeme, šačica zaboravljenih ljudi i dalje će biti prepuštena nehumanim uvjetima, pitajući se hoće li danas imati što staviti na stol… Ostaje tek nada da će poneki političar, aktivist, novinar ili slučajni turist pokušati učiniti nešto da više ne zatvaramo oči pred ovakvim primjerima nevolje, danas na krajnjem rubu Hrvatske, a već sutra Evrope.