Goran Dević: Sisak je Hrvatska u malom

Foto: Jovica Drobnjak

Sisak je danas deindustrijalizirani grad kojem prijeti da prestane biti grad i da postane puki toponim, odnosno selo potpuno nesvjesno globalnih procesa koji utječu na život u njemu. Po tom pitanju, Sisak je vrlo filmična Hrvatska u malom – kaže Goran Dević, referirajući se na svoj dokumentarni film “Dvije peći za udarnika Josipa Trojka”. Naime, velika sisačka industrija željeza se raspada, a s njom i čuvena Siemens-Martinova peć, nekadašnje središte Željezare čiji su radnici nekoliko puta bili svjetski rekorder u proizvodnji željeza, a koja je danas spremna za rezanje, pa je sinovi nekadašnjih radnika polako demontiraju, tovareći dijelove na kamion što napušta tvornicu… Filmom autor odaje svojevrsnu posljednju počast tvornici koja je nekada zapošljavala četrnaest tisuća ljudi i bila ogledni primjer industrijalizacije na socijalistički način.

Goran Dević rođen je u Sisku 1971. Diplomirao je filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje radi kao asistent na diplomskom studiju režije dokumentarnog filma. Režirao je nagrađivane dokumentarce “Uvozne vrane”, “Nemam ti šta reć’ lijepo”, “Tri”, “Sretna zemlja”, “Don Juan: Oprostite, gospođice”, “Poplava”. Film “Crnci”, čiji je koautor sa Zvonimirom Jurićem, njegov je prvi dugometražni igrani uradak, a uskoro počinje snimati i novi, za koji scenarij radi zajedno s poznatim crnogorskim piscem i novinarom Andrejom Nikolaidisom.

 Bolje da su crni, nego da lažu

 Film “Dvije peći za Josipa Trojka” trebao je biti oda fizičkom i umnom radu ljudi koji su udružili snage da sagrade novu peć u sisačkoj Željezari. Što vas je privuklo toj temi?

Još kao student imao sam želju raditi film o Željezari. Sjećam se da su me tada jako zanimale filmične slike destrukcije i pretapanja u staro željezo dijelova nekad velike tvornice, koja je bila jedan od magneta oko kojega se oformio grad u kojem sam odrastao. Dobro se sjećam da sam tada, pod utjecajem dokumentarista 1960-ih i 1970-ih, tragao za filmskim pričama koje na razini cjeline mogu imati dodatni metaforički sloj. Mislio sam da vrijeme u kojem smo živjeli mogu dobro prikazati činjenicom da Željezara pravi cijevi od same sebe, no tada nisam dobio dozvolu za snimanje, pa je prvi val destrukcije ostao nesnimljenim. Film koji sam sada snimio ima drugačiju genezu. Na jednom manjoj retrospektivi u Linzu pogledao sam u kontinuitetu nekoliko svojih dokumentaraca i naprosto se zgrozio koliko su crni: nijedan mi se nije činio takvim dok sam ga snimao. Ili, točnije, nisam to radio svjesno… Ni ovaj nije trebao ispasti crn: činilo mi se puno subverzivnije pokušati napraviti nešto afirmativno. Jedina mi je redateljska koncepcija bila da gradnju nove, “kapitalističke” peći pokušamo snimiti onako kako bi ga snimila komunistička propaganda prve petoljetke, to mi se činilo dovoljno širokim okvirom za dobar film. Općenito, kad počinjem snimati dokumentarni film, nemam jako čvrsta očekivanja kakav bi u konačnici trebao biti; naprosto instinktivno slijedim osjećaj radi kojeg sam se i upustio u snimanje. No potkraj ovog snimanja pojavila se točno ona priča koju sam namjeravao snimiti desetak godina ranije, to da se stara peć reže i pretapa u novoj, tek sagrađenoj. Kako je i novi pogon odmah nakon gradnje ugasio proizvodnju, dobio sam još jedan crni film.

 U filmu je prikazano zlatno doba Željezare, ali i njezina propast. Pokazuje li to da smo u posljednjih dvadeset godina uspjeli uništiti sve ono što smo stvarali pedeset i više?

Najluđe je u cijeloj toj priči što, osim pedesetih, perspektiva Željezare nikad nije bila blistava: sav arhivski materijal koji sam imao na raspolaganju govori o krizi – i u vrijeme kad je ondje bilo zaposleno četrnaest tisuća ljudi, propast je bila negdje iza ugla. Želio sam stoga izbjeći idealizaciju prošlog vremena, to mi se činilo pogrešnim. Takva idealizacija, uostalom, služi samo kao alibi da ne djelujemo u sadašnjosti. U tom smislu, ne bih volio da moji filmovi služe kao analgetik ili antidepresiv: bolje da su crni, nego da lažu.

 Je li Sisak vaša filmska opsesija?

Nadam se da nije. Da sam iz Zagreba, nitko me to ne bi pitao, svima bi bilo normalno da se moji filmovi zbivaju u Zagrebu. Kako sam, eto, iz Siska, ispada da se stalno moram pravdati što su neki moji filmovi o tamošnjim temama. Čak mi neki ljudi, koji su mi dragi i zasigurno mi žele dobro, ozbiljno savjetuju da se u filmskom smislu maknem od Siska. I sam sam o tome dosta razmišljao. Moja trenutačna racionalizacija je sljedeća: imam osjećaj da se nikad nisam uklopio u sisačku sredinu kao, uostalom, ni u Zagreb sada. I to je možda pravi razlog što Sisku pristupam i kao kroničar i kao eksploatator: istodobno mu se i svetim i šaljem zakašnjele ljubavne izjave.

 Komocija ima svoju cijenu 

 Može li se za vaše filmove reći da su društveno angažirani?

Već je sama činjenica što radim film iznošenje političkog stava. To što u određenim društvenim okolnostima snimaš određeni film, izrazito je politično – ako snimiš i potpuno eskapistički film, snimio si ga u određenom društvenom kontekstu. Sjetimo se samo kakvu su političku propagandu forsirali fašisti: za Mussolinija su snimali frivolne drame koje se zbivaju u visokom društvu, a za Hitlera romantične planinarske filmove. Tako da su ti tzv. društveno neangažirani filmovi zapravo najgora propaganda. Svoje filmove ne smatram posebno društveno angažiranima: samo se trudim pričati priče koje smatram relevantnima i za koje mislim da imaju filmski potencijal, koje se daju ispričati na filmski interesantan način.

 Što vas zanima kad radite filmove?

Zanima me život. U privatnom životu oko sebe možda gradim previše zidova i čuvam se. Kad radim film, privremeno maknem te blokade i vrlo otvoreno pristupan vanjskom svijetu. Film je jedna od stvari preko kojih se nastojim malo više uklopiti u stvarnost. U najmanju ruku, snimanje filma je priznanje da ta stvarnost i bez mene uistinu postoji.

 Sudeći po filmu o sisačkoj Željezari, može se zaključiti da je velik broj proizvodnih zanimanja danas potpuno besmislen. Možda da se ljudi prekvalificiraju u Twitter-menadžere?

To je kao iz onog vica: Zašto američka radnička klasa nikad neće dići revoluciju? Zato što živi u Kini! No pustimo vic – američki radnici jesu u Americi, ali su nevidljivi. Zajedno s njima, nestao je i mit o tome da je moguće biti radnik i školovati svoju djecu za doktore. To je mit o socijalnoj mobilnosti koji je posebno potican u vrijeme Hladnog rata, kako bi mogao parirati sovjetskom mitu koji je mogao radnicima postati previše primamljiv. Danas, kad nema druge opcije, kapitalizam se ne pretvara da je humaniji nego što jest.

 Kako u tom smislu doživljavate svoju poziciju redatelja?

Kao redatelju, vrijeme u kojem živim donekle mi odgovara: s jedne je strane pojeftinila filmska tehnika i time se demokratizirao proces nastanka filma, a s druge ti nitko ne brani da napraviš film kakav želiš. U pravom kapitalizmu to bi ti branilo tržište, a u socijalizmu to ti je branila država. U tom mi je smislu pozicija redatelja komotna, no tu komociju plaćam time što medij kojim se bavim malo-pomalo postaje društveno irelevantan: filmske slike koje stvaraš teško mogu konkurirati proizvodima koje proizvodi filmska industrija zabave. Ako stvaraš autorske filmove, osuđen si na getoizirani svijet filmskih festivala. Mislim da je rješenje, makar u okvirima našega malog društva, tješnja suradnja s javnom televizijom. No bojim se da ćemo, dok se struka i javni servis ne dogovore, svi skupa biti u još većem getu nego što smo danas. Intimno, volio bih stvoriti filmove koji bi nekome drugome značili ono što je meni značilo objavljivanje nekih omiljenih albuma, knjiga ili filmova koji su mi, barem privremeno, davali osjećaj da nisam sam, da negdje izvan zidova unutar kojih živim postoje neki ljudi koje valja upoznati, da postoji svijet u kojem treba participirati.

 Sljedeći film možda bude crven

 Što mislite o hrvatskom filmu?

Mislim da će i vrijeme u kojem brak društva i filma nije uvijek bio najsretniji ostaviti sasvim pristojan broj filmova koji će se moći gledati i za dvadeset ili više godina, filmova koji govore i koji će govoriti o tome kako je bilo živjeti u naše doba. Jako mi je stalo da stabilan sistem proizvodnje filmova, koji se polako uspostavlja, bude dovoljno žilav da preživi i dočeka sjajne studente koji svake godine izlaze s Akademije: ili će ovo društvo samo producirati slike o sebi ili ćemo samo imati priliku gledati kako strani turisti o nama snimaju safari-filmove. Kad se dogodi dobar film, on nadilazi granice nacionalne kulture, koliko god lokalan bio, prestaje biti samo hrvatski i postaje zajedničko dobro.

 Uskoro počinjete snimati dugometražni film za koji scenarij, zajedno s vama, piše Andrej Nikolaidis. Možete li nam otkriti o čemu je riječ?

Nije baš da će to biti uskoro. Andrej i ja trenutačno se trudimo u filmsku priču uobličiti nešto što sam snimio u jednoj zagrebačkoj tvornici krajem prošle godine i neke utopističke elemente kojima nadograđujemo taj dokumentarni materijal. Jednostavnije rečeno, kako ga sada gradimo, film će koketirati i s igranim i s dokumentarnim. I da, kako sada stvari stoje, neće biti crn: zapravo, možda bude crven…