Haag ne nosi pravdu

Na osnovu dviju prošlotjednih prvostupanjskih haških presuda, u predmetima “Prlić i drugi” te “Stanišić i Simatović”, u beogradskim se medijima već počelo spekulirati o tome kako će se i Vojislav Šešelj nakon izricanja nepravomoćne presude 30. listopada ove godine naći na slobodi.

Spekulacija se temelji na činjenici da predsjednik sudskog vijeća u procesu šestorici političkih i vojnih čelnika tzv. Herceg-Bosne, francuski sudac Jean-Claude Antonetti, ne vjeruje u koncept udruženog zločinačkog pothvata (UZP). Stoga se zaključuje da su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni po tom vidu odgovornosti tako što je Antonetti bio preglasan od svojih kolega, sudaca Árpáda Prandlera i Stephana Trechsela. Ne samo da je Antonetti, koji je predsjedavajući i u Šešeljevom predmetu, već ranije u postupku htio osloboditi Šešelja tog vida odgovornosti, nego je i sada, navode srpski odvjetnici s haškim iskustvom, u slučaju funkcionara Državne bezbednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića, kojim je predsjedao nizozemski sudac Alphons Orie, odbačeno njihovo sudjelovanje u UZP-u u kojem je kao jedan od učesnika bio naveden i Šešelj.

Iako se ovakve spekulacije mogu pokazati tankima, one govore kako je od Haškog tribunala posljednjih godina postalo moguće očekivati bilo kakav ishod suđenja, bez obzira na težinu optužbi. Haška je pravda znala zbunjivati i ranije, primjerice prilikom smanjenja kazne Veselinu Šljivančaninu sa 17 na deset godina u žalbenom postupku, a postala je posebno zbunjujuća nakon oslobađanja Ante Gotovine i Mladena Markača koncem prošle godine te načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića početkom ove godine. Oni su u prvom stupnju bili osuđeni na visoke kazne, da bi u žalbenom postupku bili potpuno oslobođeni, ne zato što su se mijenjali utvrđene činjenice, nego zato što se promijenila pravna interpretacija sudaca, oko čega je u oba predmeta došlo i do žestokih podjela u žalbenom vijeću koje je vodio Theodor Meron, aktualni predsjednik Tribunala.

O tome da je u djelovanju Tribunala vidljiv neki novi pravac govorio je ovog ponedjeljka i glavni haški tužitelj Serge Brammertz, navodeći da ishodi spomenutih žalbenih postupaka bitno otežavaju mogućnost osude ratnih zapovjednika. Spomenuo je slučaj Gotovine i Markača, a u kontekstu oslobađajuće presude Stanišiću i Simatoviću i slučaj Momčila Perišića, u kojem je žalbeno vijeće uvelo novi element traženjem da se dokaže izravna veza između nadređenih i počinitelja zločina. U slučaju Perišića ono je zaključilo da se pomoć koju je Vojska Jugoslavije pružala operacijama srpskih postrojbi u susjednim zemljama ne može smatrati pomaganjem zločina koje su one počinile, nego samo pomaganjem njihovih općih ratnih napora.

“Sada je puno teže osuditi nekoga tko je pružao bitnu potporu onima za koje je znao da će počiniti zločine. Ako to nije dovoljno, onda je znatno otežano dokazivanje i skoro ga je nemoguće osuditi”, požalio se Brammertz.

Upravo ta stvar dogodila se u slučaju Stanišića i Simatovića, ali sada više nije trebalo čekati žalbeno vijeće – oni su oslobođeni već u prvom stupnju. Oslobođeni su iako je u postupku dokazano, i oko toga se svi suci slažu, da je Državna bezbednost Srbije (DB), kojoj je Stanišić bio na čelu a za koju je Simatović radio, oformila, organizirala, financirala, obučavala, naoružavala i koordinirala postrojbe koje su počinile niz zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njih dvojica pritom su direktno zapovijedala Jedinicom za posebne namjene DB-a, a svestrano su pomagala djelovanje policije SAO Krajine i paravojnih postrojbi poput Škorpiona i Arkanovaca.

Kako za “Novosti” kaže Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, koji intenzivno prati domaća i haška suđenja za ratne zločine, čini se da je Tribunal u početku manje vodio računa o tome da živimo u svijetu stalnih vojnih intervencija.

– Do 2010. Tribunal je sudio kao da se dugoročno krećemo prema delegitimiranju rata kao takvog. No u jednom trenutku kao da su sudska vijeća postala pragmatična, kao da su počela razmišljati što bi takve presude mogle značiti u drugim intervencijama – kaže Teršelič.

Vrsta intervencija koje su suci mogli imati na umu su intervencije Zapada od početka Arapskog proljeća, osobito ona u Libiji, ali i sadašnji način sudjelovanja zapadnih i drugih vlada putem “bezbednosnih” službi u sukobu u Siriji, u kojem obje strane pribjegavaju zločinima.

Zanimljivo je da je sudskim vijećem u slučaju Stanišića i Simatovića predsjedavao Orie, koji je ranije uložio toliko truda u izvođenje zaključka o odgovornosti Gotovine i Markača za UZP s ciljem protjerivanja hrvatskih Srba. Nakon što mu je Meronovo žalbeno vijeće srušilo tu presudu, doduše uz vrlo kontroverzno preglasavanje sudaca omjerom tri naprema dva, Orie je u ovom predmetu prešao na drugu stranu. On i sutkinja Elizabeth Gwaunza preglasali su kolegicu Michèle Picard, koja je presudi priložila svoje suprotno mišljenje, navodeći da su suci njome došli do “mračnog područja u međunarodnom pravu” gdje, prema davnim riječima američkog suca Roberta H. Jacksona, “zakon zastrašuje samo male ljude i uzima u obzir samo sitna nedjela”.

Kako je Orie zbog toga osjetio da svoj stav treba dodatno pojašnjavati, i on je presudi prikačio svoje mišljenje, pa se tu dogodila mala rasprava o primjeni UZP-a. Tu se vidi kako je njemu za osudu dvojice DB-ovaca nedostajalo nešto poput Brijunskih transkripata, neka dokumentirana ili posvjedočena izjava koja bi pokazivala da su Stanišić i Simatović, uza sve dokaze o zločinima koje su počinile postrojbe koje su pomagali, imali i namjeru da trajnim progonom nesrpskog stanovništva ostvare cilj UZP-a.

No takvih izjava nije bilo već zato što su oni djelovali u okviru tajne službe čiji je arhiv, k tome, na kraju rata bio uništen. Drugim riječima, po mišljenju Oriea, ako se netko nije negdje uvalio kakvom zločinačkom izjavom, ne može biti osuđen bez obzira na to što je svojim djelovanjem u stvarnosti pomogao da se etnički očisti neki teritorij. Orie tvrdi da se to ne može razumno zaključiti jer je moguće i alternativno objašnjenje njihova djelovanja, naime da im je cilj bio puko “uspostavljanje i održavanje srpske kontrole nad tim područjima”.

No sutkinja Picard drži da se ta kontrola uspostavljala upravo putem sistematičnog progona i drugih zločina, da je taj cilj etničkog čišćenja bio i ostvaren progonom između 80 i 100 tisuća Hrvata, da su Stanišić i Simatović pomagali spomenute postrojbe iako su one opetovano činile zločine i da je bilo dovoljno pogledati širu sliku kako bi se iz zatvorenog kruga dokaza zaključilo koja je bila njihova stvarna namjera.

Ono što povezuje predmet dvojca iz DB-a i predmet šestorke jesu intervencije u drugim državama. U prvom slučaju to je bila upletenost Srbije u ratove u Hrvatskoj i BiH, pa su kao učesnici njihova UZP-a bili navedeni i ljudi poput Slobodana Miloševića, Veljka Kadijevića, Ratka Mladića, Milana Martića, Gorana Hadžića, Milana Babića, Radovana Karadžića, Željka Ražnatovića Arkana, Šešelja i drugih. Isti sastav učesnika UZP-a spominje se i u procesima Šešelju, Karadžiću, Mladiću te ostalima kojima se sudi. Međutim, dok su lokalni vođe, poput Babića i Martića, po tom vidu odgovornosti već i osuđeni, Tribunal sada ne dopušta da osuda pređe državnu granicu, ostavljajući dojam, kao što kaže Vesna Teršelič, da su za rat krivi samo srpski vođe iz Hrvatske, iako bez politike Miloševića i podrške iz Srbije, koja je dokazana i ovom presudom, takav rat uopće ne bi bio moguć.

U slučaju šestorke taj njen zaključak može se primijeniti na Franju Tuđmana i podršku koju je Herceg-Bosna dobivala iz Zagreba. Presuda je kao učesnike UZP-a tu na prvom mjestu navela Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, a zatim Matu Bobana, osuđenu šestorku i ostale. Iako je za Tribunal prelazak državne granice u posljednje vrijeme postao izuzetno težak poduhvat, šestorka je ipak dobila visoke zatvorske kazne, ukupno 111 godina, i ta bi presuda još uvijek izgledala kao “haški klasik” da i u njoj ne nalazimo klicu “novohaške pravde”, u protivljenju predsjedavajućeg Jean-Claudea Antonettija da prihvati međunarodni karakter sukoba u BiH i odgovornost optuženih za UZP s ciljem progona muslimanskog stanovništva. Zanimljivo je da Antonettiju nije bilo sporno da oni jesu krivi, niti su mu bile sporne kazne koje su dobili. Tu je bio jednoglasan s kolegama. Strašni zločini počinjeni od strane snaga pod kontrolom šestorke za sva su tri suca nedvojbeno utvrđeni, no Antonetti smatra da oni nisu počinjeni u okviru cilja UZP-a. Znajući da je Meron već srušio nekoliko presuda s odgovornošću za UZP, ta klica otvara mogućnost da i presuda šestorki padne, ako već ne po krivnji, onda po tom vidu odgovornosti.

Zbunjujuća “novohaška” praksa doprinijela je tome da se prvostupanjske presude Tribunala više ne doživljavaju tako ozbiljno, jer čemu raditi dramu ako već dogodine sve može biti suprotno. No kao i u slučaju Gotovine i Markača, čak ni žalbeno vijeće neće dirati u utvrđene činjenice. Bez obzira na to što su Simatović i Stanišić zasad slobodni, u njihovom je procesu bez oklijevanja ijednog suca još jednom potvrđeno ogromno učešće političkog, vojnog i obavještajnog vrha Srbije u poticanju, pomaganju i organiziranju rata u Hrvatskoj i BiH. Jednako tako, bez obzira na sudbinu presude šestorki, njome su nedvojbeno utvrđeni zločini koje su hrvatske snage, pod utjecajem i uz operativnu pomoć politike vođene iz Zagreba, počinile u BiH.

Vodeći politički akteri ratnih zbivanja u oba slučaja već su dugo mrtvi, a bez obzira na to kako na suđenjima individualno prolaze oni koji su poživjeli da budu procesuirani, te utvrđene činjenice ostaju današnjim politikama da se s njima suoče.

Kako kaže Vesna Teršelič, “Tribunal se bavi individualnom odgovornošću, a osuda zločinačkih politika uvijek je bila na društvima i elitama pojedinih država”.

– Iznimno je važno da se u Srbiji dogodi distanciranje od Miloševićeve politike, a u Hrvatskoj od Tuđmanove. Proces distanciranja od politike koju je prema BiH vodio Tuđman, a koji je bio započet, definitivno treba nastaviti – kaže Teršelič.

Međutim, i u Srbiji i u Hrvatskoj vidimo kako je takvo distanciranje zastalo, a sada vidimo i kako haške presude, koje su bile važan poticaj za takvu vrstu suočavanja, gube uvjerljivost.

Srpski premijer i nekadašnji Miloševićev glasnogovornik Ivica Dačić pozdravio je oslobođenje Stanišića i Simatovića izjavljujući kako je ta presuda od velike važnosti za Srbiju. Potpuno je ignorirao činjenicu da je njome ipak dokazano učešće vrha Srbije u krvoproliću u susjedstvu. Dok u Hrvatskoj niču spomenici Tuđmanu, premijer Zoran Milanović nakon presude šestorki izjavljuje kako kvalifikacija o UZP-u ne odgovara stvarnosti i kako se nada da će u drugom stupnju pasti. Nije to tek osobna pozicija čovjeka koji se u vrijeme izbijanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba zaposlio u Tuđmanovoj diplomaciji, nego tipična SDP-ovska hipokrizija, kakvu je i njegov prethodnik Ivica Račan pokazivao kod nesuradnje s Tribunalom i donošenja Deklaracije o Domovinskom ratu.

Nakon bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, korak u distanciranju od Tuđmana napravio je na početku mandata i Ivo Josipović, izrazivši u parlamentu BiH žaljenje što je Hrvatska 1990-ih svojom politikom doprinijela stradanjima i podjelama u BiH. No već tada je objašnjavao da njegovo žaljenje nije ujedno i isprika, a sada je bio spreman reći samo da suosjeća sa žrtvama, ali da je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Hrvatska je u suočavanju s prošlošću nekako uspjela doći do toga da se postojanje zločina počinjenih od vlastitih snaga ipak priznaje. Toliko je sklona priznati i Srbija, ali kada je riječ o odgovornosti državnog vrha, obje su zapele u onom “mračnom području” sutkinje Picard, gdje to vrijedi samo za male ljude, neposredne počinioce i naredbodavce, a ne i za ključne kreatore državne politike.