Hrvatska radio-šagoljica

Dnevnik tri

Vladimir, Dugopolje, SMS: Damir Matković na HTV-u! Čovjeka uvijek iznenadi kada na HTV-u vidi neke novinare. Objašnjava da su islamski teroristi neuklopivi u tržište rada.

Ja: Vozač automobila-bombe, to mi se čini vrlo ozbiljno zanimanje. Zašto Matković frflja?

Vladimir: Možda je bio pijan. Da ljudi postaju teroristi jer su nekonkurentni. Onda je zavod za zapošljavanje regrutni centar terorista.

Ja: Možda mu je netko stavio joint u piće.

Vladimir: Mislim da bi trebao izbjegavati izlaganje zračenjima kamera.

Ja: Razborito zboriš, trezvenije ne bi ni Hesiod!

Haška presuda, HTV

Od početka izricanja presude bosanskoj šestorki do Trećeg dnevnika Hrvatska televizija nije dala nijedan disonantan ton, dosežući visoke standarde Sjeverne Koreje! Jutro na Četvrtom započeo je Zoltan Kabok s Krešimirom Krsnikom i Ivom Lučićem, potom se za podnevni Dnevnik na Prvom iz Haaga javio Branimir Farkaš, s nezaobilaznim šalom, udarajući takt cijeloj falangi političara i analitičara koji su cijeli bogovetni dan marširali ekranom s jednom jedinom formulom na ustima: “Da, ali…”; “Sućut žrtvama, međutim…”; “Bilo je svašta, no Hrvatska je spašavala…”, i tako dalje i tomu slično.

Ukratko, svi su se trudili reći kako su tu počinjeni neki zločini, ali je postojao i neki kontekst koji bitno relativizira, ako već ne opravdava stvar. Još prije mjesec dana, oko partizanskih zločina na Bleiburgu ista je škvadra pričala drugu priču: zločin je zločin, nije važno u kojim je uvjetima počinjen, kontekst ne opravdava. Uopće, kod nas se nitko živ ne drži načela ni koliko je crno pod noktom. Ako je zločin “naš”, onda je kontekst važan, presudan ili amnestirajući. Ako je zločin protiv nas, onda kontekst ne igra nikakvu ulogu – i to je tako kod svih naših naroda i narodnosti.

U sedam sati, na ekranima se ukazuje Branimir Bilić s Antom Nazorom i Višnjom Starešinom, što jamči kontinuitet prvorazrednog šagoljanja. U središnjem Dnevniku čujemo potom sud Jadranke Sloković, koja izražava nadu u prizivnu instancu, da bi u jednom trenutku neviđena modna kataklizma – kadrom se prošetala Vesna Alaburić, obučena u bijeli plastificirani kostim s velikim crnim krugovima, nalik na golemu bubu iz reklama za pesticide – sve priče bacila u drugi plan! Naspram ovog modnog zlodjela i Borna Rajić doimlje se kao Coco Chanel, pa je koncentracija na hercegbosansku priču u trenu nestala kao rukom odnesena.

Večer smo završili s Miroslavom Tuđmanom, čijeg su tatu oklevetali. HTV je, kao ilustraciju razloga osude Jadranka Prlića i družine, pokazao slike logora na kojima ćirilicom piše “логор” i Tuđman je trijumfalno objasnio da je, kao što vidimo, sve namještaljka, jer otkad se to u Heceg-Bosni rabi ćirilica?! Na kraju dana, zaključak je jasan: ono što je prije dvadeset godina izgledalo kao diktat njegova tate, danas se sasvim lijepo drži kao samostojeća društvena norma. Tuđman je umro, ali tuđmanizam je živahniji no što mu je rodonačelnik ikada bio.

Čak i klišeizirani hloverkijanski iskorak u pluralizam u srijedu bi na HRT-u značio doseg za Pulitzera (Hloverka je na pet-šest svojih istomišljenika zvala jednog za ritualnu disonancu), ali nitko se, avaj, nije dosjetio pozvati nekoga od usual suspects, Antu Nobila, Stjepana Mesića, Ivu Banca, Srđu Popovića ili napraviti priloge o Heliodromu, Dretelju i sličnim mjestima gdje su Bošnjaci imali, kako bi rekla Dijana Čuljak, pristojan smještaj. Nekoliko logoraša odrađeno je zato jer se to mora, i to je bilo to. Osim što nigdje nisu prikazane slike zločina, nitko se nije zapitao ni tko su osuđeni ljudi i kako je moguće da su prije rata uglavnom bili puki siromasi, da bi nakon rata postali milijunaši. Slobodan Praljak, recimo, teži šest milijuna eura, a Prlić još i više. Kako? Nisu li sve dali za domovinu?

Ukratko, profesor Smiljko Šagolj ne samo da ima dostojne nasljednike, već je očito postavio temelje dugosvirajućem domoljubnom žurnalizmu, kojemu nisu potrebni diktati da bi zvučalo kao izraz diktature. Jedine crtice koje su razlikovale naše junake bili su ti sitni modni detalji i ona nezaboravna pesticid-kabanica Vesne Alaburić.

Hrvatska uživo, Dnevnik tri

Dan kasnije, iz Haaga nova presuda – Frenki Simatović i Jovica Stanišić oslobođeni. Klišeji “Šok & nevjerica” postaju standard za najave haških presuda. Potpredsjednik srpske skupštine Žarko Korać citira Josepha Conrada: Frenki i Jovica bili su “srce tame”, šefovi tajne policije, zloglasne Državne bezbednosti, koja je postavila cijelu arhitektoniku rata, i to do daljnjeg ostaje meritum srpskog stava o presudi. Bi li neki od potpredsjednika Sabora takvo nešto rekao za kreatore Dretelja? Možda, no nismo čuli ništa osim nade u reviziju presude na drugom stupnju. Nakon izjave o srcu tame, uslijedili su kadrovi ljudi koji su bili žrtve zločina i zločinaca – Vukovar, Škabrnja, Srebrenica, baš kako treba. Navečer se u Dnevniku tri Nataša Kandić iščuđava kako sada pada ovakva presuda notornim kolovođama. Reakcija na mjestu, objašnjenje – nova, politički aranžirana revizija instituta zapovjedne odgovornosti – pije vodu, sve pet. Ukratko, sve je onako kako je trebalo napraviti i dan ranije, ali nije jer su novinari ustupili mjesto pripadnicima plemena, što je koža u kojoj se uglavnom osjećaju najudobnije.

Praščići i vuk

Neki minusinteligent dobio je od Ministarstva graditeljstva – takvi uvijek dobivaju! – zadatak izraditi reklamu za legalizaciju ilegalne gradnje. I što je dotični kreativni gigant učinio? Prikazao je Ministarstvo graditeljstva, u širem smislu državu, odnosno proračun, kao vuka (grabežljiva zvijer), dok je građane predstavio kao nesretne praščiće, na koje nadire vučina oboružana bagerom, sa smiješkom Freddyja Kruegera iz “Strave u Ulici brijestova”.

Odvratno, gnjusno i netalentirano, a što je najgore neizbježno, jer se reklama vrti svaki dan po stotinu puta. Bilo bi još točnije da je autor ovog nedjela vuka prikazao naoružanog torbom za novac jer je jedini smisao akcije “vuk” cijeđenje suhe drenovine, punjenje državne blagajne preostalim novcem građana. Država koja dva desetljeća nije sredila ni gruntovnicu ni katastar, koja ne zna koliko ima pokretne i nepokretne imovine, koja ne provodi nikakve reforme, koja ima pet puta više općina nego u vrijeme socijalizma, krenula je u novi masovni pljačkaški pohod na građane, a zahvaljujući odsustvu talenta autora propagandnog spota, ta je akcija prikazana točno onakvom kakva i jest: kao pohod agresivne divlje životinje na onu koja se naučila valjati u blatu.