Intrigator

Vodeći poduzetnici zagovaraju ekonomsku jugosferu

Kapitalistička Jugoslavija

Tuđmanova samica hrvatskog naroda bila je pogodna za to da se štogod početno obrne i privatizira. A kada je kapital toliko narastao da ju je prerastao, postala je, evo, i sama “neprirodna tvorevina”, štoviše “tamnica kapitala”

OK je ta Europska unija, ali dajte vi nama Jugoslaviju – poručuju ovih dana najkrupniji hrvatski kapitalisti. Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic grupe i prema rangiranjima drugi najbogatiji čovjek u državi, izjavio je na predstavljanju knjige “Pet poduzetnika” kako jugosfera – što je postao politički korektan naziv za Jugoslaviju – danas predstavlja minimum za gospodarski razvoj. Potom je u ponedjeljak u intervjuu “Jutarnjem listu” pojasnio kako je širenje u regiju logično “jer kompanije poznaju tržište i traže potrošače koji prepoznaju njihove robne marke, od Slovenije do Makedonije”. Uredništvo “Jutarnjeg”, koji izdaje najveća medijska korporacija u regiji, njegove je izjave još malčice osnažilo naslovom “Jugosfera nam svima može donijeti profit”.

U spomenutoj knjizi Novog Libera, koju čine intervjui s petoricom jugo-poduzetnika, svojevrsnu jugosferu zagovara i najveći hrvatski kapitalist, vlasnik Agrokora Ivica Todorić. Kod njega je, doduše, perspektiva nešto šira, pa obuhvaća područje od Italije do Ukrajine, no jezgra je poznata. “Mi moramo unutar EU-a početi raditi svoj mali Benelux… Sve je bolje od onoga što imamo sad”, kazao je Todorić, pa predložio da premijeri nekoliko susjednih država, poput Mađarske, Slovenije, Hrvatske i Srbije, zajedno dogovore strategiju suradnje.

Kako vidimo, ti premijeri u posljednje vrijeme na nečemu sličnom upravo i rade. Sve su intenzivniji susreti hrvatskog državnog vrha sa srpskim i slovenskim kolegama, a jača i razumijevanje da bratoubilačkim ratom pocijepana Bosna i Hercegovina sada nikako ne smije ostati izvan bratoljubilačkog procesa. Čujemo i kako hrvatski intelektualci trezveno geopolitički poručuju da bi, nakon što prestane zaokupljenost hrvatske administracije pristupanjem Uniji, novi fokus vanjske politike trebao biti u povezivanju u regiji. Okvir države koja je početkom 1990-ih razorena i otpisana kao “tamnica naroda” i “neprirodna tvorevina”, najednom se svima ispostavlja kao prirodno područje narodnog prosperiteta te svakovrsne suradnje i razvoja.

Ukratko, čini se da je rezultat pristupanja Hrvatske Europskoj uniji okretanje natrag Jugoslaviji, s tim da se ovog puta do ekonomskog bratstva i jedinstva ima doći zaobilazno, preko EU-a, i da jugo-integraciju više ne predvode komunisti, nego krupni kapitalisti. Doduše, Todorićev otac Ante Todorić nekoć je bio pri vrhu Saveza komunista Hrvatske i na čelu ovećih socijalističkih privrednih subjekata, pa tu ima neka veza, samo što je stariji Todorić tada radio u suprotnom pravcu. Za vrijeme Hrvatskog proljeća pridružio se partijskoj struji koja je zagovarala veću ekonomsku samostalnost Hrvatske, zbog čega je iz tvrtki kojima je upravljao izvlačio pare. Ili je bilo obrnuto, naime da je izvlačio pare, pa je zbog toga tražio veću ekonomsku samostalnost. U svakom slučaju, padom Hrvatskog proljeća osuđen je na četiri i pol godine zatvora zbog pronevjere šest milijuna maraka iz Agrokombinata.

Socijalistička Jugoslavija, očigledno, nije bila sasvim prikladan format za prvobitnu akumulaciju kapitala, unatoč svojoj tržišnoj privredi. Iako je mlađi Todorić u njoj uspio začeti svoj cvjećarski biznis, Tuđmanova Hrvatska, samica hrvatskog naroda u kojoj su procvjetale očeve proljećarske ideje i veze, bila je puno pogodnija da se štogod početno obrne i privatizira. A kada je kapital toliko narastao da ju je prerastao, postala je, evo, i sama “neprirodna tvorevina”; kada bi domaći krupni poduzetnik mogao otvoreno govoriti, zasigurno bi je nazvao “tamnicom kapitala”.

Kada se razlike u povijesnom trenutku stave u zagrade, vidimo kako otac i sin dosljedno provode istu politiku. Tražeći stvaranje “svog malog Beneluxa”, regionalnog bloka u okviru EU-a, poduzetnička generacija Todorića mlađeg čini isto što je činila i poduzetna generacija Todorića starijeg kada je poručivala “OK je ta Jugoslavija, ali dajte vi nama Hrvatsku” – zahtijeva politički format adekvatan svojem trenutačnom kapitalu.

Nikola Bajto

Kratko & jasno

Zvonko Šegvić, Nezavisni sindikat Brodosplita

Neka Debeljak opet snimi mozak

Suludo je komentirati njegove riječi, ali ću ga tužiti. Mislim da bi Debeljak, koji je prema vlastitom priznanju popušio džoint i išao na snimanje mozga, to trebao ponovno učiniti

 Najavili ste tužbu protiv Tomislava Debeljaka, novog vlasnika i predsjednika uprave Brodosplita, koji je u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” rekao kako ste u tom brodogradilištu smijenili svakoga tko nije bio korumpiran. Što je bit tog novog sukoba?

Suludo je komentirati njegove riječi zbog kojih sam ostao zapanjen, ali ću ga tužiti i to je točno. Žalosno je da pravosuđe tolerira takve insinuacije čovjeka koji javno priznaje da mu je ponuđena kupnja diplome za 6.500 maraka. Mislim da bi Debeljak, koji je prema vlastitom priznanju popušio džoint i išao na snimanje mozga, to trebao ponovno učiniti. Vidite, kada je kročio u škver, isti taj Debeljak kazao je kao su škverani, koje je ovom izjavom žestoko uvrijedio, obične vucibatine. Što dalje reći?

Vlasnik Brodosplita javno je, doduše nakon ponešto okolišanja, također kazao da nema ništa protiv sindikalnog udruživanja radnika. Kakva je situacija na tom planu?

On se ponaša apsolutno suprotno takvim izjavama, zbog čega ga je Državni inspektorat već prijavio. Kada je preuzeo Brodosplit, dao je pismeni dokument u kojem stoji da se oni koji su se učlanili u sindikat iz njega moraju iščlaniti. Dakle, ne poštuje kolektivni ugovor koji je također potpisan s Europskom komisijom. A ljudi šute od straha, jer svatko već danas može izgubiti posao.

Za ostanak radnika odgovornost je prebačena na poslovođe koji moraju evaluirati rad svakoga od njih. Ne vlada li u Brodosplitu maksima “zavadi pa vladaj”?

Točno je da u Brosdosplitu vlada strah za budućnost, pogotovo zato što nema novih opipljivijih poslova gradnje brodova. Dovršavaju se poslovi koje je prethodna uprava dogovorila. Što se tiče tih poslovođa koje spominjete, valja se prisjetiti da su to oni kojima ni sam Debeljak ne vjeruje.

Dragan Grozdanić

Pravomoćnom presudom potvrđeno da je Ivo Lučić bio maltretiran na poslu

Novinar Hine dokazao mobbing

Potvrđivanje prve presude za mobbing novinara pohvalili su šef HND-a Zdenko Duka i predsjednik Sindikata novinara Anton Filić, dok je Smiljanka Škugor-Hrnčević poručila da nema komentara

Dobivši pravomoćnu sudsku presudu da su ga nadređeni mobingirali, novinar Hine Ivo Lučić ovog je mjeseca završio osmogodišnje istjerivanje pravde i kao prvi hrvatski novinar dokazao da su ga na poslu uznemirivali i diskriminirali šefovi, u njegovom slučaju bivša ravnateljica Hine Smiljanka Škugor-Hrnčević i nadređeni urednik Marko Curać.

Epilog je to spora koji se u državnoj novinskoj agenciji vukao još od 2005., kada je Lučić tadašnjem ravnatelju Hine Mirku Bolfeku uputio pritužbu kojom je tražio zaštitu svog dostojanstva, odnosno zaštitu od uznemiravanja i diskriminacije za vrijeme obavljanja novinarskih poslova. U toj je pritužbi naveo da mu je još od 2003. onemogućavano objavljivanje tekstova i da mu se u njih značajno interveniralo. Osim toga, nepovoljnim rasporedom smjena i dežurstava te konstantnim pritiscima i stvaranjem psihoze onemogućavao mu se normalan rad s ciljem, kako je utvrdio sud, da zbog umora i iscrpljenosti odustane od članaka.

– Smiljanka Škugor-Hrnčević i Marko Curać sprečavali su me u radu i razvoju. Bio sam zaposlenik redakcije kulture u Hini, kao što sam i sada, s tim da sam imao želju više se baviti znanošću i ekologijom. Te 2005. napisao sam nešto što je Bolfek nazvao elaboratom, a što je bilo posljedica razgovora s njim o osnivanju znanstvene rubrike unutar Hine. Međutim, to je svakim danom bivalo sve dalje i dalje od ostvarenja. Jednog sam dana napisao predstavku u kojoj sam naveo kako rubrika kulture djeluje proizvoljno, voluntaristički, te da se ne daje podjednaka važnost svima, nego samo nekima, i to na temelju prijateljskih ili ideoloških kriterija. Naveo sam i konkretne primjere, koliko je puta nešto preneseno iz “Ferala”, a koliko iz “Glasa Koncila” – kaže Lučić i dodaje da su u tom razdoblju Smiljanka Škugor-Hrnčević i Curać počeli prema njemu iskazivati netrpeljivost i ismijavati ga nazivima “dr. Lučić”, “profesor Lučić”, “onaj ljevičar s bubama i šišmišima” i slično.

Nakon njegove pritužbe, bivši ravnatelj Bolfek ipak je pokrenuo postupak za zaštitu dostojanstva radnika te je odlukom od 12. svibnja 2005. odredio da Lučić do daljnjeg ne dolazi na posao, uz naknadu plaće. Uslijedio je arbitražni postupak u Hini, kojim je ustanovljeno da mobbinga nije bilo i da se Lučić mora vratiti na posao i ispričati. Jedino rješenje tada je vidio na sudu, koji je 2009. donio prvostupanjsku odluku da je bio zlostavljan, i to upravo na temelju izjava njegovih zlostavljača iz arbitražnog postupka.

Smiljanka Škugor-Hrnčević tada je ovako iskoristila njegovu internu zafrkanciju s kolegama: “Zaista se pitam kakav Lučić mora biti čovjek kada jedan dan u redakciju uđe s pozdravom ‘Bog i Hrvati’, drugi puta s pozdravom ‘Čuvajte mi Jugoslaviju’, a treći puta zapjeva ‘Ante, Ante, svi smo za te’. Netko bi o tome mogao napisati vrlo lijepu stručnu disertaciju… Psiholog bi je naslovio ‘Podvojena ličnost’, da je piše sociolog mogao bi je nasloviti ‘O provokatoru’, a medicinar ‘O bolesnom umu’. Kada bih je pisala ja, naslovila bih je ‘O neduhovitosti, gluposti i kretenizmu’.”

To je pisalo u njenoj izjavi, izdvojenoj i u sudskoj presudi. Sljedeća rečenica u presudi zaključak je suca: “Sud se u potpunosti uvjerio da je tužitelj uznemiravan od strane Smiljanke Škugor-Hrnčević.”

Potvrđivanje prve presude za mobbing novinara pohvalili su šef HND-a Zdenko Duka i predsjednik Sindikata novinara Anton Filić, dok je Smiljanka Škugor-Hrnčević poručila da nema komentara.

Miroslav Edvin Habek

Napadni biskupi

Katolička crkva u Hrvatskoj, i dan-danas frustrirana komunizmom, nastavlja s govorom mržnje. Ovog puta, na Dan antifašističke borbe, na udaru je bilo obilježavanje osnivanja Prvog partizanskog odreda u Brezovici kod Siska, o čemu je sisački biskup Vlado Košić kazao da “neki veliki antifašisti veličaju ubojice”, dok je kardinal Josip Bozanić na Dan državnosti govorio o vlasti koja “štiti zločince”.

– Najnevjerojatnija mi je izjava biskupa Košića kako hrvatska aktualna vlast zapravo ne predstavlja narod. Kao da je riječ o nametnutoj diktatorskoj vlasti, a ne onoj koja je izabrana na demokratskim izborima. No ako je vlada izabrana na demokratski način nenarodna, onda bi biskupu Košiću trebalo postaviti pitanje kakvi su to biskupi koje nisu birali katolici, nego su nametnuti iz Vatikana u kojemu, kako je nedavno priznao i sam papa Franjo, prste ima i gay lobi – kaže vjerski analitičar Hrvoje Cirkvenec.

Vrh Crkve zaboravlja na svoju pravu zadaću te se nerazborito i neznanstveno baca na obrade svjetovnih tema, ističući svoj subjektivan stav kojim potiče potpirivanje bijesa i mržnje. Kako Cirkvenec navodi, Katolička crkva ne može suditi ni donositi zakone, a njezina zadaća nije zadaća države, već zadaća da djeluje među svojim članovima.

I dok je Crkva deklarativno za ulazak Hrvatske u EU, najviše zbog snažnog poticanja Vatikana, ostaju individualni strahovi svećenstva. Govoreći na misi za Dan državnosti o ulasku u EU, kardinal Josip Bozanić naglasio je da se “ne smiju zaboraviti i zanijekati identitet, baština i svetinje”.

– Mnogi biskupi su, premda to ne bi trebali biti po katoličkom (univerzalnom) identitetu, veliki nacionalisti koji katoličanstvo prečesto gledaju samo s pridjevom “hrvatsko”. Uz to, biskupi imaju strah od EU-a zbog snažne europske usmjerenosti prema poštivanju ljudskih prava, uključujući i odnos prema ženama i homoseksualcima. A to su pitanja u kojima je Katolička crkva, kako u Hrvatskoj tako i na globalnoj razini, ostala daleko u prošlosti. Hrvatskim biskupima danas su veći problem gay brakovi nego broj siromašnih u zemlji i Europi – zaključuje Cirkvenec.

Mirna Jasić

Katran & perje

Ministarstvo obrazovanja naljutilo poslodavce

Nesretni tajkunčići

Davor Majetić osobno naglašava da je “Ministarstvo neopravdano nametnulo jednake kriterije javnim i privatnim školama”. Po njemu, radi se o čistoj diskriminaciji nesretnih imućnih obitelji

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, koje je pod neprekidnim optužbama da od obrazovanja nastoji napraviti dobro unovčenu robu, donijelo je jednu od rijetkih proegalitarnih odluka. Ove godine učenici će se u privatne srednje škole upisivati pod jednakim uvjetima kao u javne. Štoviše, morat će proći mučan i nehuman proces obijanja bodovnih pragova, pa njihovi tatice više neće moći samo-tako-iskeširati-pare kod školske tajnice i upisati potomke bez popratnih nevolja.

Ova boljševičko-revolucionarna odluka Ministarstva navodno bi trebala uroditi prestankom lijepe dugogodišnje prakse koja je bogatijoj djeci omogućavala privatno školovanje bez obzira na njihove ocjene iz osnovne škole, za razliku od njihovih siromašnijih vršnjaka koji bi pri upisu u državne gimnazije izvisili zbog svega nekoliko bodova.

Navedena odluka izazvala je posve opravdan gnjev, šok i nevjericu u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, na čelu s glavnim direktorom Davorom Majetićem. Naime, u samim temeljima moderne kapitalističke države, kao što je Hrvatska, zapišano je da svaki idiot koji ima dovoljno novca može i mora kupiti sve što je na prodaju. Jedan od osnovnih uvjeta za nastavak stjecanja obiteljskih bogatstava svakako su školske svjedodžbe i akademske titule. One, kao što znamo, ne moraju uvijek imati osobite veze sa samim znanjem, ali poželjno je da ih se djetetu osigura u što većem broju. Kada se uzme u obzir da tajkuni uglavnom uče djecu korisnijim stvarima nego što su bljezgarije iz povijesti i književnosti, ljutnja poslodavaca je posve razumljiva. Po Davoru Majetiću, radi se o čistoj diskriminaciji nesretnih imućnih obitelji.

“Ovo je u suprotnosti s temeljnom ustavnom odrednicom Hrvatske kao države tržišnog gospodarstva”, smatraju u HUP-u, dok Majetić osobno naglašava da je “Ministarstvo neopravdano nametnulo jednake kriterije javnim i privatnim školama”. “Inzistiranje Ministarstva smatramo neutemeljenim i neprimjerenim, štetnim za učenike i roditelje, kao i za razvoj obrazovanja”, zavapio je diskriminirani predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca.

Petar Glodić