Izazov za ostatak kinematografije

Najvažniji hrvatski nezavisni producent Jozo Patljak – zaslužan za niz bitnih filmova u rasponu od Nolinih “Samih” i Matanićevih “Finih mrtvih djevojaka” preko Ostojićeve “Te divne splitske noći” do Tomićeva “Jozefa” – odlučio je naposljetku i sam debitirati kao režiser dugometražnog igranog filma, ali ne bilo kakvog. Njegov “Slučajni prolaznik” prvi je cjelovečernji igrani 3D uradak s ovih prostora, čime je drugi put u dvije godine bacio rukavicu u lice dominantnom dijelu kinematografije na državnim jaslama: nakon što je bez državne potpore producirao epski povijesni film (spomenuti “Jozef”), godinu potom vlastitim je sredstvima proizveo i 3D ostvaraj, demonstrirajući kako se produkcijski zahtjevni zahvati mogu izvesti s daleko manje novca od (napuhanih) standarda koje su postavili državno dotirani producenti. Pritom, da stvar bude zanimljivija, “Slučajni prolaznik” ne ide u red filmova kod kojih se 3D najčešće primjenjuje – nije riječ o akcijskom i scenografskom vatrometu čiju spektakularnost iluzija trodimenzionalnosti pojačava, nego o drami s natruhama krimića.

Korištenje 3D tehnike u takvom žanrovskom odabiru raritetno je i u međunarodnim okvirima, a najbliže čega se potpisnik ovih redaka može sjetiti aktualna je Luhrmannova adaptacija Fitzgeraldova “Velikog Gatsbyja”. Razvikani Australac, čiji film kasni za Patljakovim skoro godinu dana, u svom je ostvarenju 3D međutim koristio za dodatnu spektakularizaciju glamuroznih ambijenata i glamurozne ljubavi, dok su Patljakovi ambijenti i središnji ljubavni odnos sve samo ne glamurozni, barem ne u konvencionalnom smislu. Naime, dvoje protagonista “Slučajnog prolaznika” – utjelovljuju ih neafirmirani Igor Hamer (epizodni nastup u “Jozefu”) i iskusna Elizabeta Kukić (“Ambasador”) – ljudi su sa samog ruba društva: on životari skupljajući i prodajući boce, a ona se vucara bez, kako bi to pjesnik rekao, severa i smera, pri čemu oboje gaje alternativni modni izraz, odnosno ikonografski nisu baš tipični za zagrebački polusvijet, što je prisnaženo i prostorom u kojem žive, a koji je nalik kakvom underground umjetničkom ambijentu. Očito, Patljak je odlučio spojiti naturalizam i naglašenu stilizaciju, pa se i (korektna) uporaba 3D tehnike u takvom kontekstu, kao nečeg što posjeduje potencijale hiperrealizma, ali najčešće funkcionira kao izrazita stilizacija, čini logičnom.

Osebujan svijet djela skladno je prožet minimalističkom dramaturgijom blagih varijacija dva-tri osnovna motiva koji vrlo lagano kreću prema kulminaciji, pri čemu su sadomazohistički tonovi u apartnom erotskom odnosu dvoje glavnih likova (ženski, stariji dio para, agresivno dominira submisivnim mlađim muškarcem) znatno zanimljiviji od kriminalističkih natruha priče, vezanih uz stanovito nasljedstvo zbog kojeg je naručeno (anti)junakovo ubojstvo.

Kritika je Patljakov redateljski debi jako naružila, bez ikakva osjećaja za ono intrigantno (bizarno) u njemu, bez ikakva feelinga za iznimnu ekspresivnost pojavnosti Elizabete Kukić koju je režiser u velikom stilu vratio na filmsku scenu i bez makar minimalnog osvrta na očaravajuće svjež epizodni nastup autorove mlade kćeri Josipe Patljak, koja svojom nevinom (retro) izvedbom u ulozi protagonističine kćeri kao da citira nezaboravan nastup tada još mlađe Jasenke Kodrnje u antologijskom debiju Fadila Hadžića “Abeceda straha” (Elizabeta Kukić supruga je pokojnog klasika kojem je Patljak producirao dva od tri posljednja filma u opusu). Uglavnom, Jozo Patljak polučio je film koji će sasvim sigurno doseći kultni status, a što o svemu tome misli sterilna hrvatska kritika ionako je malo važno.