Kako biti manjina

Pala je još jedna utvrđena kota netolerancije i mržnje. Tako su intonirani novinarski izvještaji s nedjeljnog Gay Pridea u Splitu, što ovom događaju daje prizvuk otprilike kao da je u nekadašnjoj do zuba naoružanoj fortici održana pitoreskna izložba cvijeća. Prije dvije godine ondje se dogodila masovna sačekuša za pripadnike različitih seksualnih manjina, koje su se svrstale pod kraticom LGBT, s hrpama unaprijed pripremljenog i dopremljenog kamenja, sve to uz otvoreno huškanje radikalno desnih stranaka i manje-više otvoreno asistiranje katoličkog klera. Nekoliko tisuća vojnički raspoređenih bijesnih demonstranata protiv bezazlenih homoseksualaca u Splitu poslalo je toliko jasnu poruku da je Nizozemska zatražila dodatni monitoring Hrvatske pred njeno učlanjenje u Evropsku uniju. A kada je godinu poslije Foreign Office ljutito osudio zabranu i otkazivanje gay parada u Moskvi i Kijevu, posebno se naglasilo da se to ne odnosi na Hrvatsku, jer je istodobno drugi Gay Pride u Splitu prošao mirno, doduše uz neviđenu policijsku zaštitu.

Na ovogodišnjem, trećem splitskom GP-u ni toga više nije bilo, ili je bilo znatno manje, a zanimljivo je da zasluge za hlađenje atmosfere svojata i homofobna desnica, važno ističući da je to zato što je ona poručila svojim pristašama da se suzdrže (najostrašćenijima je čak preporučeno da tog dana napuste grad). Ona očito ne shvaća da je to trpeljivo podnošenje drukčijih sve što se i inače od nje očekuje, dok se od službenih vlasti očekuje više, aktivna koegzistencija s njima, i to se sada prvi put i dogodilo. Novi gradonačelnik Splita Ivo Baldasar čak je stao na čelo GP-a, a premda ju je poslije sam ublažavao, iznimno je važna njegova izjava da je mržnja prema homoseksualcima “početak rasizma i samo korak do konclogora”. Time je jezgrovito izrečena suština homofobije da je diskriminiranje seksualnih manjina samo vanjski obod mete, čijim su koncentričnim krugovima obuhvaćene i druge manjine, a da je u srcu mete skupina koja je središnji, glavni motiv mržnje. U očima hrvatske ekstremne desnice to su svakako Srbi (u raznim varijacijama: srbokomunisti, srbočetnici itd.), što je, povijesno gledano, toliko nedvoznačno da čak ni Židovi, procentualno najveće žrtve tog ekstremizma, nisu bili u središtu mete, nego u prvom krugu do njega. Zapravo, mržnja prema Židovima bila je samo, ako je riječ “samo” ovdje dopušteno koristiti, metafora mržnje prema Srbima, što se može reći i tako da se Židove mrzilo i zatiralo zato da bi se Srbe moglo mrziti i zatirati još više.

Naravno da to pripada dovoljno dalekoj prošlosti da se ne može mehanički preslikati na sadašnje vrijeme, ali stjecajem okolnosti neki repovi toga vuku se sve do danas. Zbog vrlo rigoroznog monitoringa izvana, koji je uspostavljen u vrijeme kada je Tuđman morao mijenjati dijelove svojih “Bespuća” u kojima je pisao o navodnoj prijetvornosti i samoživosti židovskih logoraša u Jasenovcu, i danas je na snazi faktična zabrana javnog vrijeđanja i sotoniziranja Židova. Sa Srbima je drukčije. I za njih je uspostavljen takav međunarodni monitoring, ali ipak ne toliko strog, ili to barem nije u najnovije vrijeme, otkako je Karamarko zasjeo na čelo HDZ-a, dopustivši da se prvenstveno kroz kampanju protiv ćirilice dojučerašnja intaktnost Srba ukine.

Dakle, dovde smo identificirali dvije manjine koje se mogu smatrati ugroženima i potisnutima danas u Hrvatskoj, to su seksualna i srpska, a zanimljivo je da se za identificiranje treće pobrinuo ovdje hvaljeni Ivo Baldasar. Novinari su ga za vrijeme GP-a pitali da li bi se ovako solidarizirao i s radničkim prosvjedima, na što je odgovorio da svakako bi, ali ako bi se slagao s njihovim zahtjevima i ako ne bi bili instrumentalizirani. Drugim riječima, počeo je zamuckivati i hvatati se za štaku “ako”, koja SDP-ovcima u slučaju ćirilice i homoseksualaca nije trebala. Pa smo tako dobili i treću manjinu koju treba smatrati ugroženom i potisnutom. To su radnici, što je baš tih dana u Splitu postalo bjelodano nakon nečuvenog zahtjeva novog, privatnog vlasnika Brodosplita splitskim liječnicima da ne otvaraju bolovanja škveranima koji su pod otkazom.

Ove tri manjine, jasno, samo uvjetno spadaju u isti koš, jer se interesno, kulturalno i na tucet drugih načina razlikuju, ali im je zajedničko da se njihova nezaštićenost praktički i službeno priznaje, jer njihov formalni status u društvu još nije riješen. Najdalje se tu otišlo kada je riječ o Srbima, za koje je pisan i poseban Ustavni zakon (istina, uz naknadne redakture nametane izvana), manje u slučaju radnika, a najmanje homoseksualaca, za koje se zakoni tek pišu. Vjerojatno i zato u ovom zadnjem slučaju ima najviše lutanja. Kada slušate one koji prihvaćaju zahtjeve za legalizaciju istospolnih brakova, prvo što vam pada u oči je njihova gorljiva tvrdnja da gay brakovi nikako ne mogu ugroziti tradicionalnu bračnu zajednicu. Jer, vele, ona je ionako u dubokoj krizi, što se dokazuje rastom nasilja u obitelji, istim takvim rastom maloljetničke delikvencije, na kraju krajeva i eksponencijalnim porastom broja rastavljenih brakova. Jedino na što se tu ne daje objašnjenje je za kog se onda vraga homoseksualci guraju u tu bračnu ruševinu, zar ne vide da se time legitimiraju kao veći tradicionalisti nego što se predstavljaju? Ne bi li zato bilo pametnije da se, dok se ne relaksiraju i smire strasti u javnosti, zadovolje obiteljskom zajednicom kojoj će se privremeno dati drugo ime, a ne brak? Zašto, uostalom, vjeruju da bi samo novo ime donijelo suštinski napredak u njihovom položaju u društvu?

Tu bi manjine trebale imati otvorenije oči za iskustva drugih. Radnicima je devedesetih nametnut drveni naziv “djelatnici”, pa im je poslije vraćen stari, ali se time ništa nije promijenilo. Danas im je gore nego ikada. Na isti način, nema razloga da se Srbima u Hrvatskoj ne vrati status konstitutivnog naroda – nema ni političkih ni povijesnih razloga da se oni statusno ne izjednače sa Srbima i Hrvatima u BiH – ali to nije nikakvo jamstvo da im se ne bi dogodilo ovo s ćirilicom.

Manjine tek traže ladicu u koju će se smjestiti. Jasno je da se trebaju integrirati u hrvatsko društvo, ali ne na način kako čine homoseksualci u spomenutom primjeru braka, da praktički pristanu na stav većine da “svi moramo biti isti” (kako s tim ide zastava duginih boja?!). Naravno da ne moramo, tu opasnu besmislicu imaju interesa širiti samo oni koji ne žele vidjeti da bez rješenja statusa spomenutih triju manjina ova država jednostavno nema smisla.