Laki humor o teškim temama

Gogoljev Revizor u beogradskom Ateljeu 212

Uvijek je na svijetu bilo sitnih duša, ljudi lošega karaktera i pokvarenih do srži. Ipak, ovo podneblje, koje je posljednjih decenija vidjelo tako dramatičan sunovrat mnogih vrijednosti i ideala, nakraju je na površinu izbacilo čitavu kastu onih koji su od moralnih principa napravili mračnu lakrdiju, a od pristojnog života najgoru noćnu moru. Kada se u kazalištu želi govoriti o takvom stanju stvari, gotovo nema boljeg polazišta od Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, koji je u carskoj Rusiji tako briljantno secirao ljudske karaktere i društvene situacije koje gledamo i danas. Kako kaže Mereškovski, “Gogolj je prvi vidio Đavola bez maske, vidio je njegovo pravo lice koje nije strašno zbog svoje neobičnosti nego zbog svoje prosječnosti; on je prvi shvatio da Đavolovo lice nije ni daleko, ni tuđe, ni čudno, ni fantastično, već je to lice prisno, poznato, stvarno – isuviše ljudsko lice”.

Upravo takav komad, svima poznati “Revizor”, nedavno je premijerno izveden u beogradskom Ateljeu 212. Komad govori o običnim ljudima – upravniku pošte i njegovim službenicima, predsjedniku općine i njegovoj ženi, trgovcima i lokalnim intelektualcima, koji se svi kupaju u sitnoj korupciji, međusobnom ogovaranju i bespoštednoj borbi za svoj mali komadić pod suncem. Kada se u malom gradu, kakvih je bilo na desetine u ondašnjoj Rusiji i kakvih je danas sijaset na Balkanu, pojavi stranac za kojeg svi pomisle da je revizor, poslan s vrha da prekontrolira lokalne poslove, nastaje panika: svi ga pokušavaju podmititi na sve moguće načine, gradonačelnik mu je spreman dati i kćer za ženu, novac pljušti na sve strane, a prostituiranje i otrovna optuživanja dosežu vrhunac. Nakraju se ispostavlja da stranac nije nikakav revizor, nego bjelosvjetski prevarant koji je pobjegao s džepovima punim para, a da pravi revizor tek treba stići…

U Srbiji, koja je davno izgubila korak s modernim svijetom (kao i većina država nastalih na razvalinama Jugoslavije) i u kojoj je došlo do parohijalizacije i sunovrata odnosa na mnogim područjima, “Revizor” pogađa u samo središte takvoga zagušljivog provincijalizma. Ili kako kaže redateljica predstave Iva Milošević: “Živimo u državi, u društvu koje je zbir nehaja, nemara, lijenosti, odsustva odgovornosti i savjesti… mi smo manji ili veći dijelovi tog mehanizma i zato želim da kroz ovu predstavu zapitam kako dolazi do toga da na to pristajemo.” S takvim redateljskim motivom, uz dobru dramatizaciju Jelene Mijović i uvijek spreman glumački ansambl, “Revizor” Ateljea 212 izgleda kao da se radnja zbiva u današnjem Nišu ili Kruševcu, a ne u nekakvoj nedođiji carske Rusije. U predstavi svoju ulogu imaju i dječja kolica, bicikl poni, umjetničke slike na rubu kiča i mikrofoni iz dvorana za važne sastanke, s kojima defiliraju svi ti nevažni ljudi, pa se doima kao jedna od stotinu musavih zgoda iz javnog života, kakve gledamo svaki dan.

Gogoljev “Revizor” svakako spada u zonu političkog kazališta, kao i kazališta apsurda. Ali kada se igra danas, apsurd se čini normalnim stanjem: da liječnici loše obavljaju svoj posao, da su učitelji koji rade s djecom aljkavi i neodgovorni, da službenici kradu i da političari lažu… U tom smislu – to je i najveći prigovor predstavi – s obzirom na današnju shizoidnu stvarnost nedostaje joj još više ludila i nadrealne estetike, umjesto već uobičajenih gegova i Ateljeovog lakog humora o teškim temama. Sve u svemu, Ateljeov “Revizor” uspio je utoliko što je (ipak!) povezao Gogoljevu priču o korupciji s današnjim (srpskim) društvom, duboko potonulim u moralnu žabokrečinu.