Majstor nijemog filma

 Spektar

Nabildan, nakvarcan & nadobudan, novi voditelj “Spektra” Petar Vlahov na temu dati ili ne autoceste u koncesiju ugošćava dvojicu sugovornika, Ljubu Jurčića i Željka Marušića. Oni o predmetu spora iznose široku skalu mišljenja. Dok Jurčić tvrdi da ceste ne treba dati u koncesiju jer bi to bilo glupo, Marušić smatra kako bi bila glupost dati ceste u koncesiju, pa to ne treba činiti. Jurčić vjeruje da bi bilo dobro ostaviti ceste u državnom vlasništvu ali njima pametno upravljati, dok je Marušić mišljenja da bi pametno upravljanje cestama bilo u strateškom interesu Hrvatske, no to može biti samo ako ostanu u vlasništvu države koja će za taj poslić naći sposobne ljude.

Tamo gdje dva čovjeka jednako misle, jedan obično ne misli ništa, veli poslovica. To ovdje nije slučaj, obojica gostiju su misleći ljudi, ali emisiji je trebao i netko tko misli različito. U ovoj kakofoniji monizma nismo stoga čuli ništa o tome zašto HAC na kilometar autoceste zapošljava četiri puta više radnika nego talijanske autoceste – a Talijani baš i nisu racionalni, škrti sjevernjaci – niti smo saznali tko će plaćati goleme kredite za izgradnju cesta. Nismo čuli ni tko će i kako racionalizirati poslovanje HAC-a, jer do sada nismo vidjeli nijedno naše javno poduzeće čije bi se poslovanje moglo smatrati uzornim, a HAC je i u tom klubu očajnika među najgorima. Naprotiv, javna su poduzeća legla nepotizma, korupcije, javašluka, klijentelizma, partitokratskog uhljebljivanja i profesionalnog diletantizma. Vlada nam dosad nije dala nijedan dokaz da s javnim tvrtkama zna bolje. Davanjem autocesta u koncesiju, prodajom Croatia osiguranja i HPB-a namaknut će dovoljno sredstava da pokrije deficite do kraja mandata, što će, nažalost, omogućiti očuvanje statusa quo u državnoj administraciji, javim tvrtkama i lokalnoj samoupravi – to je hegelovska “loša beskonačnost” – a onda ćemo, poput Slovenaca koji sada Todoriću prodaju Mercator za duplo manje para nego lani, ići u novi ciklus rasprodaja, samo pod puno gorim uvjetima. Tako će sav profit curiti van iz zemlje, jer ga nismo sami znali stvarati.

Petar Vlahov vjerojatno bi, da citiramo kolegicu Branku Valentić, bolje vodio teretanu nego “Spektar”.

 Izrael, dokumentarni film, HTV 1

Emir Kusturica smatra da svaki film mora sadržati tri “š” ako želi biti dobar: ševu, šegu i šoru. Miri Brankoviću trebaju tri “d”: Dragan Ruljančić, dobar turistički vodič i dobar sponzor. Novim uratkom, “Izrael – država na tri mora”, naš se junak kandidirao za najljepši nijemi film ove sezone. Dovoljno je bilo vidjeti prvih desetak kadrova da bismo shvatili kako bi Branković prešao ne samo Izrael, nego i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika ili Kanadu a da u kadru ne prikaže ni jednog jedinog sugovornika! Njegov autorski moto kao da je posuđen od Kristine iz “Maratonaca”: “Serem vam se u ton-film!”

Miro Branković prešao je Izrael od sjevera do juga, prikazavši nekoliko lijepih gradova – u pravilu s bazarom, plažom i bogomoljom, citiravši nekoliko lokalnih mudrolija (dio smo već čuli u “Putevima Marka Pola”) – pa sve to prikazao u sjajnoj slici Dragana Ruljančića, i to je to, “dokumentarac”. Tako bi i baba Lončaruša radila filmove, da joj netko plati kartu. Smontiraj sliku i zakelji neki off, tek da se nešto divani.

Nakon filma ostaje nekoliko pitanja: Je li Branković sramežljiv pa lokalne ljude ne želi ništa pitati ili ne zna jezike pa ne umije? Kako je moguće napraviti dokumentarac o državi koja od pustinje radi milijune, ne zapitavši baš nikoga ništa o tomu, što bi bila sjajna pouka državi koja milijune pretvara u pustinju?

Na kraju filma, kakvi su se nekad snimali super osmicom a danas integriranom kamerom, sve se te dvojbe najednom razrješavaju: na odjavnoj špici čitamo da je rad na filmu pomoglo Ministarstvo turizma Izraela. E sad, zašto se ta turistička razglednica naziva dokumentarnim filmom, misterija je, no ona postaje mrvicu razumljivija kad se sjetimo da se stvar mora emitirati u nekim okvirima, budući da bi propagandni program bio preskup, pa se na Brankovićevu vinjeticu s putovanje bezbolno nalijepi etiketa “dokumentarni program”, a to je isto kao i kad na tarabi piše…

 Imam pjesmu za tebe, HTV 3

Repriza sjajnog koncerta Rade Šerbedžije, Miroslava Tadića i Livio Morosin banda iz 2008. pobijedila je filmski maraton na Prvom, Petera Bogdanovicha na Drugom i slikovani radio na Četvrtom. Kao recitator, pjevač i glumac, one man band, Šerbedžija je još uvijek numero uno. Sentimentalan do patosa, intelektualno erotičan po mjeri starih vremena, i dalje je magnet za najšire gledateljstvo. Tko to kaže da je Treći program utočište za malobrojne ezoterike koji ljube Maxa Emanuela Cenčića i slične frikove?

U historijskom smislu, Šerbedžija je egzemplar osobe koja je postala žrtvom vlastite veličine, koju okolina – prije svega kolege – nije mogla istrpjeti. Sedam ili osam puta zaredom dobio je u bivšoj državi nagradu Jelen, koju je publika tjednika “Studio” dodjeljivala najpopularnijem glumcu u zemlji. Dobio je čak i sličnu nagradu Katoličke crkve. U bivšoj državi bio je neka vrsta poluboga, nalik na Midu, koji je sve što je doticao pretvarao u zlato. Matan u “Prosjacima i sinovima”, Krležin libling, najbolji interpret Arsena Dedića, tumač Tita u “Bombaškom procesu”, recitator ljubavne lirike čije su rukoveti obožavali milijuni studentica i studenata, Šerbedžija je bio nepodnošljiv svim osrednjim glumcima, kojima vrvi svaka provincija. Oni su mu se 1991. ljuto osvetili, debelo namirivši račune koristeći njegovu tada slabu točku – etničku pripadnost. Iako je zbog privatnih razloga napustio Zagreb davno prije rata, opisivali su ga kao bjegunca; iako je u beogradskom NIN-u negdje 1989. dao intervju pod naslovom “Ja sam Srbin koji je čisti Hrvat” (to je u Beogradu tih godina bila užasna hereza), napadan je kao velikosrbin, i tako dalje i tomu slično. Na njegovu se slučaju jasno vidjelo da je takozvani šovinizam zapravo samo loše prikrivena zavist, volja za grabež, ljubomora, Salijerijev sindrom, što su svi naši ratovi jasno dokazali. Nikad mu nisu oprostili veličinu, pa to neće ni danas. U kazalištu “Kerempuh” 1993. godine u “Spikom na spiku” sva su satirička ismijavanja javnih likova dočekana smijehom osim parodije Šerbedžije: publika je, kako je sjajno zapazio Igor Mandić, instinktivno osjetila tragediju i nedoličnost tog čina…

Rade Šerbedžija je svoje prokletstvo, ostracizam, snagom svojih talenata pretvorio u dar, napravivši u Hollywoodu sjajnu karijeru, impozantnu prema američkim standardima. Ipak, samo mi koji smo ga voljeli sedamdesetih, i osamdesetih, i devedesetih… u staroj domovini, znamo što je bio u naponu snage. Koncert na Trećem bila je sjajna prilika da opet uživamo dijelom u Radi Šerbedžiji, dijelom u mislima na vremena koja se više nikad, nikad neće vratiti.