Mirko Tepavac: I ovoj kontrarevoluciji štošta će se osvetiti

Nedavno je u izdanju zagrebačkog nakladnika Razlog objavljena knjiga autobiografskih zapisa Mirka Tepavca “Moj Drugi svetski rat i mir”, u čijem je predgovoru novinar i suradnik ovog tjednika Tomislav Jakić napisao da bi mladima danas bila dovoljna da nauče – a trebali bi to – kakva je bila Narodnooslobodilačka borba, kakvi su bili ljudi koji su je vodili, njihov moral i motivacija te okolnosti u kojima se odvijala. Uistinu, predratni zemunski komunistički ilegalac, zatim partizanski oficir i poslijeratni visoki državni funkcionar, Tepavac je ispisao jedinstvene retke o svojim doživljajima, počevši od mučenja što ga je podnio u ustaškim zatvorima po Srijemu, preko bijega u partizane, do oslobođenja i daljnjih životnih te političkih peripetija. Glavnina je knjige nastala još početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad je Tepavac, u 50. godini života, silom novonastale političke nemilosti otišao u penziju, zajedno s Markom Nikezićem. Inače, upravo njegovu sigurnost, identitet i skrovište je štitio i zaštitio u vrijeme kad su mu ćeliju posjećivali neki od glasovitih ustaških zločinaca, na koncu samo da vide toga mladog komunista kojega nitko nije uspio natjerati da progovori i oda drugove i pokret, a svima je pritom bilo jasno da bi imao o čemu pričati.

Kad je riječ o mučenju koje ste preživjeli, namjerno izbjegavam pridjev “nevjerojatno”. Baš činjenicu što je to zaista gotovo nevjerojatno zloupotrijebili su neki naši nedobronamjerni drugovi nakon rata, da vas proglase za sumnjivca i mogućeg ustaškog konfidenta. Ali utisak je da bez tog podmetanja ne biste ni napisali ovu knjigu?

Nisam je pisao sa namerom da se odbranim od neverice svojih drugova, jer su već posle “nalaza” komisije Centralnog komiteta Partije 1952. godine povučene sve sumnje u pogledu moga držanja u ustaškom zatvoru, pismenom odlukom da se vratim na dužnost u rukovodstvo pokrajinskog komiteta Vojvodine, da budem odmah izabran za delegata na neposredno predstojećem VI kongresu Partije u Zagrebu, na bilo kojoj izbornoj konferenciji koja još nije održana. “Izabran” sam čak negde u Slavoniji, jer su u Vojvodini sve već bile održane. Nisam prigovarao što je bilo neverice – moj “slučaj” je zaista bio vrlo neobičan – nego što je, kako sam tek tada saznao, pre partijske istrage obavljena obimna, nedobronamerna policijska, Udbina istraga, koja je pobudila Partiju da formira komisiju i pored tada još brojnih živih svedoka iz zemunskog ilegalnog pokreta i sapatnika iz zatvora. I neke od njih su, doduše, pitali, ali tek kad sam ja bio doveden pred komisiju i već bio faktički uhapšen.

 Vreme poverenja u Partiju

Druga, a vječito zapanjujuća – opet uvelike nevjerojatna – pojava u ovom kontekstu jest motivacija koja je pokretala komunistički pokret do rata i u njemu, kao i organizacija istog, razvijena još u predratnoj ilegali. Kako je to uopće danas moguće pojmiti, tu razinu odanosti i solidarnosti?

 U pravu ste, danas je to teže pojmljivo. U Partiji, koja je bila na čelu antifašističkog pokreta, vladao je partizanski, vojnički moral, a u domenu partizanskog uticaja – “ratni komunizam”. Bila su stroga merila požrtvovnosti i lične hrabrosti, rigidne discipline preuzete iz iskustva doratne ilegale. Na vrhu te skale vrednosti bilo je “držanje pred neprijateljem”. Sve po cenu života. Surovo, ali da tako nije bilo, teško da bismo pobedili. Kad sam 1952. godine bio pozvan pred partijsku komisiju, bio sam neprijatno iznenađen, ali nisam bio uvređen. Bio sam spreman da objasnim sve što im je izgledalo nejasno. Imao sam u to vreme još mnogo razumevanja za (pre)strogu budnost Partije i policije, u uslovima stvarne opasnosti od oružane intervencije sovjetskog lagera, imajući u vidu tada još nedovoljno uverljivu podršku Zapada nezavisnosti “komunističke Jugoslavije”. Iskreno sam verovao da niko ne može imati interesa da izmišlja neprijatelje pored tolikih, stvarno postojećih. Bilo je to vreme kad se, doduše, nije proklamovalo, ali jeste praktično primenjivalo prostaljinističko geslo da je bolje nepravedno uhapsiti stotinu nevinih nego neoprezno propustiti i jednog krivog. Lakše su, uostalom, u tadašnjim prilikama “sumnjivi” stizali na Goli otok nego pred neku partijsku komisiju.

Nedavno sam vidio jedan novi, jako zanimljiv ulični natpis (grafit) na Svačićevom trgu u Zagrebu: “Ustaše i četnici, zajedno ste bježali”. Očito se moramo iznova podsjećati na originalno, zapravo suštinsko stanje tih odnosa, dok nas jedni i drugi pokušavaju uvjeriti da je bilo sasvim drukčije?

Pa i istina je, zajedno su bežali. Zajedničko im je celo vreme rata bilo to da su se obračunavali sa partizanima. Ne pamti se, u toku celog rata, niti jedan značajniji oružani sukob ustaša i četnika. Zajednički im je uvek bio antikomunizam, iako je on, kao što je rekao umni Adam Mihnik, jedino gori od komunizma. Ustvari, zajednički protivnik bio im je i ostao – antifašizam!

Gdje su, međutim, nestali partizani? Misleći to u političkom, ideološkom smislu, jasno. Ustaše i četnici nisu nestali, kao što znamo, nego su se još omasovili. A lijeva alternativa kao da je posljednjih desetljeća uglavnom iščezla. Tragično je to saznanje nakon onakve povijesti.

Nije najzanimljivije šta je nestalo, nego šta je nastalo. Antikomunizam živi od neoprostivih neuspeha ne samo sovjetskog realsocijalizma, nego i od našeg socijalizma sa ljudskim licem koji, iako nesavršen, nikada nije bio nalik sovjetskom uzoru. Nije bio demokratski, bio je autoritaran, ali nije bio ni tamnica naroda, pa čak ni tamnica građana. Nije čudo što se i danas nemali broj ljudi seća tog vremena bez mržnje.

Impresivan je i vaš profinjeni literarni pristup sjećanjima na partizansko vojevanje. O toj je temi ispisano već puno knjiga i mnoge su uzbudljive same po sebi, no mislim da vi pažnju čitatelja vezujete bez obzira na to, upravo zbog visokog pripovjedačkog umijeća.

Ako ima pripovedačkog umeća koje mi tako velikodušno priznajete, ono, da budem neskroman, proizilazi iz istinitosti mojih svedočenja. Nisam pisao za knjigu, nego za moje sinove i unuke. Da nije bilo gospođe Mire Šuvar i gospodina Tomislava Jakića, koji su sticajem prilika pročitali moje zapise i predložili da se objave kao knjiga, za šta sam im sada zahvalan, sve bi ostalo u porodičnom krugu.

 Obračun sa liberalima 1972.

Antifašizma je još i ostalo do danas, no posebno je pitanje gdje je nestala socijalistička revolucija, njezine društvene i nadasve ekonomsko-političke tekovine? Evo, i Srbiji danas prijeti opća privatizacija, dakle totalna kontrarevolucija, a Hrvatska je to već prošla?

Jugoslovenski “demokratski socijalizam” zasluženo je kapitulirao jer nije pokazao spremnost i sposobnost da se reformiše. A režimi u republikama koje su ga nasledile nisu imali sposobnost da, osuđujući komunističke promašaje, sačuvaju i nastave neke značajnije tekovine koje je on za sobom ostavio. Mislim na socijalnu pravdu, brigu za radne slojeve, besplatno lečenje i školovanje, nacionalnu i versku toleranciju, kosmopolitsku spoljnu politiku, besprekorne odnose sa susedima… Ali pravde radi, treba priznati da smo i mi, nakon pobede revolucije, nemilosrdno odbacivali sve i svakoga što je ličilo na pobeđeni monarhistički kapitalizam. Osvetiće se i pobedničkoj “kontrarevoluciji” mnogo toga što se još i sada tako spektakularno sveti pokojnoj revoluciji.

Recite nam za ovu priliku nešto o 1972. u Srbiji, barem ukratko. Tada ste napustili politički život, a u sklopu režimskog obračuna s tzv. liberalima. Što se događalo u vašoj neposrednoj blizini, kako je to izgledalo?

Obračun sa tzv. liberalima 1972. bio je odbacivanje već uveliko sazrele potrebe za demokratskim reformama samoupravnog socijalizma Jugoslavije. Bilo je to vreme kad su ojačale tendencije nacionalne državnosti republika i postojao je strah od slabljenja državnog centralizma. Titu je uspešno servirano da zahtevi liberala dovode u pitanje njegov predsednički autoritet. Liberali su sumnjičeni i da su pomirljivi prema kritici federalnog centralizma i zahtevima za slabljenje kom-partijskog monopola. Prigovarano im je i što ne žele da osude hrvatski maspok, iako nije nepoznato da nisu imali razumevanja ni za pomirljiv odnos maspokovaca prema podršci koju su rado prihvatali od proustaških elemenata iz zemlje, a naročito iz inostranstva.

Nakon što smo podneli ostavke, dogovorili smo se Marko Nikezić, Latinka Perović i ja da odlazimo zauvek, da nećemo prihvatati nikakve nove dužnosti. Nikezić i ja odlazimo u prvoboračku prevremenu penziju, na koju smo imali pravo, a Latinka je odmah vredno počela svoju doktorsku disertaciju. Našli smo se tako u strogoj izolaciji, koja je uskoro postala naročito neprijatna, kad je štampa pisala o frakcionaškoj antititovskoj grupi, što je slutilo i na administrativne mere protiv nas. Družili smo se po našim stanovima sa Kočom Popovićem, koji je takođe podneo ostavku iz solidarnosti sa smenjenim liberalima, i još nekolicinom najbližih istomišljenika. Ipak, najgore je prošao Mirko Čanadanović, kome su vojvođanski “boljševici” uskratili pasoš kad je morao na operaciju srca, kakva se tada još nije izvodila u Jugoslaviji. Rečeno mu je otvoren antititovcima nećemo dati pravo da idu u inostranstvo.

Tomislav Jakić dobro primjećuje: zanimala bi nas i vaša poratna sjećanja, jer se u bitnom tu dotičete samo istrage provedene nad vama 1952. Ali još ste dva desetljeća aktivno sudjelovali u vrhu unutarnje i vanjske politike FNRJ/SFRJ. Ima li šanse da Jakiću i nama ostalima ispunite želju?

Gospodin Jakić misli, pre svega, na razdoblje posle 1952, kad sam 12 godina bio u vrhu ili na čelu jugoslovenske diplomatije. O tom razdoblju ne bih mogao pisati samo po sećanju, a nisam mogao imati pristup ni arhivi mog ministarstva. Nisam raspolagao čak ni sopstvenim rukopisima iz tog perioda, jer iz razumljivih razloga nisam mogao da ih ponesem sa sobom kad sam na onakav način napuštao svoju kancelariju. Žao mi je, jer su neki moji kolege poneli sa sobom i kopije državnih strogo poverljivih dokumenata i na osnovu njih kasnije napisali neke zanimljive knjige. Na kraju knjige dodao sam prilog o partijskoj istrazi 1952. jer je to epilog događaja koji se odnose na moj boravak u ustaškom zatvoru i smrtnu presudu prekog suda u Sremskoj Mitrovici.