Moć i osjećaji
Zloglasni otmičar, silovatelj i ubojica predpubertetskih djevojčica i tinejdžerki, Belgijanac Marc Dutroux, bio je mogući orijentir Austrijancu Wolfgangu Přiklopilu za otmicu i utamničenje Natasche Kampusch. Godine 1996. otkrilo se da je Dutroux u podrumu jedne od svojih kuća sagradio dobro kamufliranu minijaturnu ćeliju u kojoj je držao zatočenice, te da je jednoj od njih lagao kako je žrtva bande koja traži otkupninu, ali da njezini roditelji tu otkupninu ne žele platiti; također, preuzeo je djevojčino pismo roditeljima, ali ga nikad nije poslao. Samo dvije godine kasnije, 1998., Přiklopil je oteo desetogodišnju Nataschu Kampusch, zatočio je u malu, odlično kamufliranu ćeliju u podrumu svoje garaže, te joj kazao da roditelji ne žele platiti otkupninu za nju, na što im je ona napisala pismo koje on nikad nije poslao.
Za razliku od Dutrouxa koji je bio serijski otmičar i zlostavljač, a i prije strašnih otkrića o njegovim zločinima evidentiran je kao kriminalac, Přiklopil je vodio uredan samački život bez tragova u policijskim kartotekama, a zanimala ga je samo jedna jedina djevojčica – upravo ta koju je oteo. Zvučat će u najmanju ruku ironično, ali Přiklopil je, za razliku od brutalnog Dutrouxa, bio svojevrsni (ultrapomaknuti) romantik: odabrao je predpubertetsku djevojčicu, u najstrožoj tajnosti izgradio posebnu “sobu” samo za nju (veličine “čak” pet četvornih metara naspram upola manje ćelije koju je izgradio Dutroux), te je odlučio, recimo tako, uzgajati da živi samo za njega (kao u nekovrsnoj parafrazi znamenitog hita Miše Kovača “Odvest ću te na vjenčanje”).
Punih osam godina Přiklopil i Natascha živjeli su zajedno u očito vrlo specifičnoj vrsti odnosa, ona je kroz to vrijeme prošla kroz najosjetljivije životno razdoblje – od predpubertetske djevojčice preko puberteta do navršene punoljetnosti – a svoju varijantu nametnute joj interakcije opisala je u knjizi “3096 dana”. Njezine se adaptacije prihvatio najmoćniji njemački producent (i scenarist) Bernd Eichinger (“Hitler – konačni pad”, “Parfem”), međutim umro je prije dovršenja projekta.
Film je redateljski realizirala međunarodno ne naročito istaknuta njemačka sineastica američkog porijekla Sherry Hormann, fotografiju je potpisao njezin 25 godina stariji suprug, glasoviti Michael Ballhaus, a rezultat njihove suradnje uradak je atraktivne vizualnosti i dobrog ritma, no koji ne nudi ono ključno – slojevitost i nijansiranost odnosa svojih protagonista. U prvom dijelu filma, dok je Natascha još bucmasta, vrlo inteligentna djevojčica (odlično je tumači mala debitantica Amelia Pidgeon), obećavajuće je započelo građenje interakcije onog koji ima moć i one koja shvaća da tu moć mora amortizirati u svoju korist, rabeći vlastite potencijale za složenu igru. Međutim kad se montažnim rezom prebacimo na Nataschin teen period (sad je utjelovljuje apartna Antonia Campbell-Hughes), odjednom se sav odnos između nje i Přiklopila (Thure Lindhardt tumači ga na tragu Willema Dafoea iz psihopatskih rola) svodi na mehaničku izmjenu stanja po principu toplo-hladno. Pritom Přiklopil ima ultimativnu moć, a Natascha je svedena na ustrašeno, radikalno pothranjeno biće (asocijacija na konclogore je jasna, no kako je glumica u svojoj androginoj “anoreksičnosti” vrlo atraktivna, umjesto šoka stvara se osebujna inačica gotovo glamuroznog erotizma), sposobno tek vrebati rijetke prilike za bijeg.
Očito, autori su se uplašili pristupa koji bi hrabrije zagrabio u kompleksnu dinamiku moći i osjećaja, pa smo dobili film koji ispod dojmljivog vizualnog pokrova premalo toga nudi.