Mračna strana Slovenije
Nova predstava Olivera Frljića na dramatičan način pokazuje da je i više od 20 godina nakon raspada Jugoslavije mnogo toga ostalo neispričano o katastrofi koja se dogodila u Sloveniji: većina je usvojila prilično površan stav po kojem se ta republika jedina elegantno izvukla iz ratova, koncentrirana ponajviše na marljivo približavanje pristojnom društvu evropskih država. Komad “25.671”, nastao u produkciji Prešernova gledališča iz Kranja, koji se bavi tolikim brojem slovenskih građana što su 1991. ostali bez državljanstva i osnovnih socijalnih prava samo zato što nisu bili etnički Slovenci, govori da se u pozadine te nacifrane predodžbe krije puno malograđanske plijesni i primitivne mržnje. Na gotovo dokumentaran način, Frljić pokazuje da se početkom 1990-ih slovenski javni prostor nadimao od patriotskog ponosa, iza kojeg se krio ešalon bijesnih nacionalista koji su vrištali protiv “južnjaka”, “Bosanaca” i “Cigana”.
Predstava izgleda, kako to već Frljić radi, kao školska priredba u kojoj su poludjeli i učenici i nastavnici: slovenske domoljubne pjesme smjenjuju se s oštrim vojničkim psovkama protiv “stranaca”, ljuti govori dežurnih političara miješaju se s animozitetom običnih građana prema neslovencima, da bi tek ponegdje, iz prikrajka, i oni progovorili o tome kako su nakon tolikih godina odjednom postali “smrdljivi Cigani” kojima susjedi isključuju vodu i struju. Iskazi koje je Frljić prikupio od autentičnih žrtava doimaju se kao da je riječ o Njemačkoj početkom 1930-ih i time što pokazuju da je lice etno-nacionalizma (s ratom ili bez njega) na svim jugoslavenskim prostorima bilo isto, djeluju itekako edukativno.
Frljić u predstavi kombinira dokumentarne činjenice, scenske provokacije, brze i šokantne fleševe i dijalog s publikom: na ulazu u dvoranu glumci stroga izraza, u slovenskoj domobranskoj uniformi, zahtijevaju od gledatelja da ostave svoje osobne iskaznice koje će im, nakon provjere, na kraju predstave biti vraćene. Tijekom izvedbe, od publike se traže dobrovoljni prilozi za “izbrisane”, jer slovenska država, nakon presuda svih mogućih međunarodnih sudova, svakome od njih može isplatiti svega 30 eura odštete. Da bi se pokazalo na kakve su sve načine “južnjaci” bili maltretirani, traži se i dodatna solidarnost publike, pa glumci-vojnici na licu mjesta, po pristanku gledatelja (ili “dobrovoljnom zahtjevu”) uništavaju njihove osobne iskaznice: tako je na zagrebačkoj izvedbi škarama prerezano sedam iskaznica te prikupljeno 1.800 kuna i 200 dinara.
Na kraju, kada većina gledatelja osjeća popriličnu knedlu u grlu a mučna atmosfera doseže vrhunac, glumci na scenu dovode preostale članove stvarne tročlane obitelji “izbrisanih”, u kojoj se 16-godišnji dječak objesio jer nije mogao izdržati pritisak devedesetih. Potom glumci ostavljaju prikupljene osobne iskaznice i odlaze sa scene: na njoj ostaje obitelj bosanskog radnika koja šuti i tiho plače, dok publika oko njih traži svoje dokumente…
Tipičan postjugoslavenski apsurd predstavlja činjenica što je ova tragična predstava prikazana na zagrebačkim Danima satire, pa se postavlja pitanje što je uopće danas ovdje tužno, a što smiješno. Kao da je riječ o posebnoj vrsti shizofrenije: mnogi teatri zaziru od angažiranog kazališta zato što su stare mržnje još vrele, ali ima i onih koji ga pripuštaju na svoje scene što zbog naknadne savjesti, a što zato jer su se leševi žrtava odavno ohladili.