Muke po mozaiku
Film Odjel za maloljetnike redateljice Maïwenn
Maïwenn Le Besco, koja se od svoje šesnaeste godine (a do tada je nastupila u desetak filmova i TV serija) umjetnički potpisuje kao Maïwenn, dugo je bila najpoznatija kao maloljetna supruga sedamnaest godina starijeg Luca Bessona (upoznali su se kad je njoj bilo samo dvanaest), u čijem je “Petom elementu” nezaboravno utjelovila egzotičnu opernu divu Plavu Lagunu. Nakon razvoda od Bessona razvijala je ne odveć uspješnu glumačku karijeru, u kojoj se najviše pamti uloga otete lezbijske djevojke u kultnom hororu Alexandrea Aje “Krvava romansa”. Godinu poslije, 2004., startala je kao redateljica autobiografskim kratkišem “Ja sam glumica”, o djevojčici koju majka želi pretvoriti u zvijezdu, da bi 2006. polučila dugometražni debi “Oprostite”, ponovno autobiografsko intonirano djelo (o odnosu trudne djevojke i njezina oca zlostavljača), koje joj je donijelo nominacije za Césara u prestižnim kategorijama redateljice i glumice koja najviše obećava. Sljedeći dugometražni redateljski projekt “Bal glumica” iz 2009. slabije je zapažen, a prodor u prvu ligu francuskih sineasta Maïwenn napokon postiže 2011. ostvarenjem “Odjel za maloljetnike”, kojim u Cannesu osvaja, otprilike treću po važnosti, nagradu žirija.
“Odjel za maloljetnike” mozaično je komponiran film dokumentarističkog ugođaja, koji prati niz likova iz naslovne pariške policijske jedinice. Laskavo uspoređivan s kultnom TV serijom “Žica”, a možda bi se mogla dodati i jedna ranija, “Odjel za umorstva”, uz naravno načelne asocijacije na “oca mozaične dramaturgije” Roberta Altmana, “Odjel za maloljetnike” gotovo cijelo vrijeme trajanja ostavlja dojam filma koji kaska za svojim uzorima. Mozaična dramaturgija, naime, vrlo je osjetljiva stvar. U fragmentiranju prostora likova i perspektiva valja postići balans malog prostora-vremena i punoće ili barem ekspresivnosti karaktera, pri čemu je velik rizik da u nizu likova i njihovih (inter)akcija neki ispadnu viškom, odnosno da se njihova kompozicijska linija pretvori u slijepu ulicu. Iz sugestije stvarnog života koji podrazumijeva nepriređenost i slučajnost lako je pogubiti konce i skliznuti u neplanirani strukturalni kaos. Maïwenn niti svog tkanja nije posve ispustila iz ruku, međutim barem jedan od odnosa, onaj mladog policajca i zatrudnjele policajke, odnos diskretne međusobne naklonosti koja bi se puno više trebala “osjećati u zraku” nego verbalizirati, nije umješno toniran – umjesto diskrecije dobili smo interakciju koja se jedva zamjećuje.
Ni glumci nisu bili u najboljoj situaciji: usmjereni na puno vike i brbljanja kojima se željelo postići životan ugođaj, ali istovremeno i prikriti nedostatak pravih ideja u kreiranju likova, većina ih u svojim izvedbama djeluje pomalo nategnuto. U prilog filmu ne idu ni politički korektna patetična scena kojom se objašnjava da u Kuranu nema temelja za konzervativnu rigidnost, kao ni ona, također patetična, ali i tipično liberalno samozadovoljna, u kojoj imigrantska djeca odvojena od svojih roditelja, koji ih iskorištavaju kao prosjake i džepare, od radosti plešu i pjevaju u policijskom autobusu. Protuteža je moćan prizor odvajanja očajnog sinčića od majke imigrantice koja ga je dovela na policiju jer više ne može brinuti o njemu, no to je, nažalost, jedina impresivna scena u filmu.
Nesumnjivo, Maïwenn se prihvatila zahtjevnog zadatka i kad se podvuče crta, odradila ga je korektno, jer je uz sve prigovore postigla nužnu dozu ritmičnosti i izražajnosti, međutim s obzirom na reputaciju s kojom je film stigao do nas, očekivalo se više.