Nikola Radeljković: Kroz otvorena vrata život će ući sam

Foto: Jovica Drobnjak

Prostor bivše Tvornice željezničkih vagona Janko Gredelj, koji se na 130 tisuća četvornih metara prostire u središtu Zagreba, nedavno je bio programiran festivalskim izdanjem. Dio kompleksa industrijske arhitekture ima status zaštićenog spomenika i ondje se odvijao glavni dio programa “Dana D”, četvrtog međunarodnog festivala dizajnerske produkcije (produkt dizajn Hrvatske i regije), studentskih radova, dizajnerskih inicijativa, radionica i panela. Tema festivala “Dizajn i grad” vezana je i uz najavljenu revitalizaciju dijela Gredelja projektom “Kreativni klaster” kojim Zagrebački holding namjerava stvoriti centar kreativnih industrija (i ugostiteljskih sadržaja) na mjestu gradske industrijske arhitekture. S Nikolom Radeljkovićem, dizajnerom vrlo uspješnog i nagrađivanog kolektiva Numen/For Use i programskim direktorom “Dana D”, razgovarali smo o domaćem dizajnu i njegovoj primjeni u konkretnoj arhitekturi hodajući kroz nekadašnje tvorničke hale u očajnom, raspadnutom stanju. S radnom rukavicom na ruci, Radeljković govori na peronu bez tračnica, pod krovom bez crjepova, na terenu čije korištenje, kako doznajemo, podružnica Holdinga namjerava masno naplatiti organizatorima, kao da su komercijalni korisnici: ništa nije džabe!

Podsjećamo kronološki, sudbina Gredelja nikako nije bila džabe, ali je mnogo što ostalo mutno. Godine 2006. Grad Zagreb od TŽV-a Gredelj kupuje zemljište za 88 milijuna eura, da bi ga 2007. Zagrebački holding od Grada kupio ili “kupio” za isti iznos: stvar je formalne dinamike poslovanja dvaju blisko povezanih subjekata, kako je te godine zaključio Milan Bandić. Ulaskom u EU Holdingu se konačno pruža mogućnost da “riješi” zapušteno i skupo područje “Gredelja” projektom “Kreativni klaster” vrijednim 16,5 milijuna eura, po kojemu bi nositelj projekta morao financirati minimalno 15 posto troškova. Vrijednost projektne dokumentacije procijenjena je na oko 800 tisuća eura, a aktualno pitanje tko će tu biti nositelj projekta, Grad ili Holding, nije bezveze.

Obnova industrijske baštine

Dani dizajna su pokazna vježba programiranja prostora. Kako vidite revitalizaciju Gredelja?

Prostor koji je u centru grada, sto metara od Glavnog kolodvora, ne vidim kao monokulturu nego kao integrirani prostor različitih sadržaja. Neophodna je rekontekstualizacija ili obnova zaštićene industrijske baštine parkovnim povezivanjem Donjeg grada s Trnjem, racionalnijim rješenjem povezivanja sjevera i juga pješačkom ili biciklističkom komunikacijom. Prelazak preko pruge Zagrebu je jako važan, važan je pješaku. Zato ideja profesora Nenada Fabijanića o ukopavanju pruge ima smisla, ali treba vidjeti koliko je izvediva. U ovakvoj ekonomskoj situaciji ideja manjih interpolacija i intervencija problem bi riješila brže. Povezivanje Branimirove, Gredelja i Vukovarske ulice, uz minimalne investicije, otvorilo bi ovaj prostor.

Koji bi bio prvi korak prema logici prenamjene (industrijske) arhitekture?

Ono što je presudno u promišljanju urbane arhitekture, a moralo bi doći s vrha političke piramide u gradu, jest odluka da se prostori poput Gredelja, Hipodroma, Velesajma i Paromlina konzerviraju do granice upotrebljivosti i zatim otvore za komunikaciju. Otvorite vrata tih prostora i život će sam ući: kroz kapilarne programe i povoljan najam obrtnicima ili ugostiteljima, svejedno. Treba urediti parkovnu strukturu, a hortikulturna organizacija unutar Gredelja već postoji, da ne spominjemo Velesajam. Kao stanovnik Novog Zagreba posebno sam vezan uz pitanje upotrebe Velesajma, otvaranje Velesajma bio bi kapitalan projekt. Treba samo srušiti zidove, ništa više!

Izgleda da će se dogoditi Kreativni klaster u Gredelju, kao prvi korak obnove.

Izgleda. Ali ne treba izmišljati toplu vodu, nego preuzeti recept europskih politika obnove i razvoja takve arhitekture. Zabavna je ipak činjenica da je ideja prenamjene Gredelja inicirana fondovima EU-a, a nije inherentna razmišljanju gradskih struktura. Vijest bi bila da je obrnuto.

Kakav je društveni status domaćeg dizajna?

Recimo da je još uvijek primjeren ovoj situaciji u Gredelju. Dizajn u pravom smislu još uvijek parazitira kao aktivnost koja može poboljšati komunikaciju neke poruke i estetizaciju određenog proizvoda: kako u političkom marketingu tako i kod produkt dizajna. Tek mali dio poduzetnika spreman je prihvatiti dizajnera kao ravnopravnog, strateškog partnera.

Elita i dizajn su nespojivi

Vaš dizajnerski kolektiv Numen/For Use (za korištenje) ima ideološku i klasnu premisu: za koga je domaći dizajn? Proizvodi domaće tvrtke Kvadra s kojom radite skupi su prosječnom građaninu.

Kvadra se integrirala u srednju klasu društva. Nažalost ili nasreću, moramo biti svjesni da dizajnerski proizvod u Hrvatskoj ne može biti jeftin. Paradigmu dostupnosti svima odmah možemo zaboraviti. U situaciji u kojoj se BDP u Hrvatskoj približava zemljama u EU-u, ne možemo biti jeftini. Ako austrijski proizvod ne može biti jeftin, ne može niti hrvatski, to je realnost. Ali naš je zadatak da se okrenemo stvaranju kvalitetnijih i dugotrajnih proizvoda, što nije samo ekonomska i društvena, nego i duboko ekološka obaveza. Jer kontinuirana potrošnja stvari niske kvalitete i cijene dovodi do srozavanja kvalitete života, najprije u ekološkom smislu. Gledajući vrijednost strateških odluka u Hrvatskoj, trebalo bi ići u tom smjeru. Elita i dizajn su nespojivi, radi se samo o tome da se stvori racionalan proizvod, u omjeru cijene i kvalitete.

Zagreb je u arhitektonsko-dizajnerskom smislu imao visoki modernizam, ali se njegov utjecaj u dizajnu uglavnom izgubio. Kod Numena ga prepoznajemo.

Modernizam je živ, a mi smo svi, na neki način, njegova djeca. Nacionalizam, naravno, nikad nije podnosio i ne podnosi modernizam, jer je u temeljima lijevo orijentiran. Zbog nacionalističke politike zato smo ga jedno vrijeme morali potiskivati i diviti se čudu hrvatske naive. Nasreću, naivna umjetnost nije jedini autentični doprinos hrvatskoj umjetnosti, a modernizam nasljeđujemo kao kvalitetu koju treba prepoznati i artikulirati, ne nasjedajući na sentiment svega što je bilo u socijalizmu pa je, navodno, vrijednost po sebi. Ako nam je cilj izgraditi moderni identitet, to možemo jedino na temeljima baštinjenog moderniteta.