Od anđela do klopke

Neobičan je filmski put prošao Ivan Ramljak. Prvi put se za njega čulo prije desetak godina, kad je s Mariom Kovačem realizirao dva dugometražna trash filma o Bori Leeju, da bi se nekoliko godina poslije udružio s Markom Škobaljem. Ta su dvojica entuzijasta 2009. polučila svoj prvi profesionalni kratki igrani film “Najpametnije naselje u državi”, kao dio omnibusa “Zagrebačke priče”. Pritom se Ramljakova i Škobaljeva razigrana satira o novozagrebačkom kvartu Sigetu istaknula kao jedan od boljih segmenata i jedan od rijetkih koji je imao eksplicitne veze s naslovnim prostorom radnje. Malo tko je tada mogao očekivati drastičan zaokret u poetici Ivana Ramljaka, no još iste godine on i Škobalj u okviru projekta “Sarajevo City of Film” ostvaruju “Oslobođenje u 26 slika”, igrani kratkiš koji dugim i sporim kadrovima bez ijedne izgovorene riječi gotovo dokumentarno prati svakodnevnicu bivšeg ilegalca, da bi se iz nedogađajnosti te svakodnevice, zahvaljujući starčevoj navadi da dalekozorom promatra stanove u zgradi s druge strane ulice, postupno počela graditi priča koja u konačnici zadobiva humorni ton.

Neobičan spoj egzistencijalne praznine i tjeskobe s komikom odjeknuo je vrlo dobro i film je dobio nagradu za najbolji rad projekta u sklopu kojeg je nastao, da bi sljedeće godine autorski dvojac novim uratkom “In utero” ušao u program možda najprestižnijeg međunarodnog festivala eksperimentalnog filma u tzv. regiji, zagrebačkog 25FPS-a. Koncipiran kao diptih, “In utero” je kroz dva vrlo duga frontalna krupnoplana kadra mlade žene snimana statičnom kamerom konstruirao i dekonstruirao fikciju – film počinje kao igrani prikaz intenzivnog emotivnog stanja jedne osobe, da bi se potom metatekstualno ogolio kao snimanje glumačkog napora da se kroz proživljavanja putem sjećanja dosegnu tražene emocije.

Naposljetku, dolazimo do najambicioznijeg dosadašnjeg rada Ramljaka i Škobalja, kratkog igranog filma “Trapula” koji je prošlog tjedna imao splitsku i zagrebačku premijeru. Dugi, vizualno pomno oblikovani kadrovi u kojima likovi ne govore, povezani u niz sporog tempa i ovaj su put zaštitni znak autorskog tandema; kao i u “Oslobođenju u 26 slika” veliko značenje imaju subjektivni kadrovi, odnosno međuodnos subjektivnih i autorskim ulogom snažno obilježenih objektivnih kadrova, međutim mjesto radnje je more i morska obala, a prostor za humor je uskraćen. Dok je prethodni film – naspram erotiziranih mladaca i mladice iz Zafranovićeve “Okupacije u 26 slika” koju naslovom invertira – u središte radnje postavio starce u svojevrsnom erotskom trokutu, “Trapula” kao uvjetno glavni lik promovira fit muškarca zrelih godina koji je dobar dio filma obnažen, čime se, što se rijetko viđa ne samo u domaćoj produkciji, afirmira erotizam zrele muževnosti. Uopće, film je izrazito tjelesan (modno alternativno postavljena mlađa žena čiji toples otkriva dojmljive grudi na vitkoj figuri), a naspram troje odraslih protagonista u narativu opet obilježenom diptihnom kompozicijom (po principu preludij – tema, preludij – tema, s tim da na kraju dobivamo varijantu tzv. vremenske petlje) posebnu ulogu igra mala djevojčica, uz koju je vezan najimpresivniji kadar filma, onaj kad njoj u prvom planu na moru desno, u dalekoj pozadini na kopnu lijevo ostaju dvoje odraslih od čije napete interakcije bježi.

Svojevrsna elegija o obitelji koja nije utočište nego mjesto traume, te moguće o usamljenosti koja vodi u smrt, “Trapula” je vrstan primjerak hrvatskog mediteransko-meditativnog filma metafizičke sugestije, kakav nismo imali još od Zafranovićeva “Ujeda anđela”.