Optika moći i umjetničkih vizija

Trodnevnu vernisažu ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala obilježili su kiša, nacionalni paviljoni Velike Britanije i Njemačke, centralna izložba “Enciklopedijska palača” te pobjeda Angole, zemlje koja je prvi put sudjelovala na svjetskoj smotri umjetnosti. I dok smo uživali u miru za VIP-dana, kada se parkom Giardini i Arsenalom šeću uglavnom samo “veoma važne osobe”, nismo ni slutili da će već sutra, s dolaskom brojne novinarske armije, sve postati poput mravinjaka; svejedno, uspjeli smo uočiti Orlan, francusku umjetnicu koja je lani izlagala u zagrebačkom MSU-u, glumicu Salmu Hayek, sir Nicholasa Serotu, direktora londonskog muzeja Tate…

Kada je paviljon Velike Britanije, čiji je sadržaj do posljednjeg trenutka čuvan u najstrožoj tajnosti, napokon otvoren, na najluksuznijoj svjetskoj izložbi, koja je ove godine koštala čak 18 milijuna eura, predstavljen je rad Jeremyja Dellera, umjetnika poznatog po antitotalitarističkom i antidržavnom stavu. Naime, Bijenale je svojevrsna worldovizija suvremene umjetnosti, na kojoj se po razmještaju paviljona i produkcijskim budžetima vidi i geopolitička podjela svijeta. Britanci su tako bili uz Francuze i Nijemce, dok su Sjedinjene Američke Države ostale malo po strani, pored Izraela, a unutar parka Giardini nije bilo ni Kine. Smotra od politike nikada nije bježala, pa ni u vrijeme kada se njome upravljalo iz Mussolinijeve kancelarije, no o tome se ne govori, koliko god bilo jasno tko ima novca za ulaganja u kulturu, a tko baš i nema… Primjerice, dok naši umjetnici svake godine gataju hoće li biti para za Veneciju ili neće, Austrijanci su se ovaj put isprsili s čak milijun eura, premda mnogima nije bilo jasno u što i za što je njihov predstavnik Mathias Poledna to utrošio.

Vratimo se Britancima: Dellerova “Engleska magija”, producirana specijalno za Bijenale, žestoka je kritika neoliberalizma, za koju su korištene instalacije, fotografije, crteži i film, čime je stvoren zanimljiv narativ. Uzbudljivo djelo čine David Bowie, radnički štrajkovi, orlovi, automobili marke “Land Rover”, Tony Blair, čekići izrađeni prije 4.000 godina, sve to začinjeno engleskim čajem…

Svojevrsna zvijezda Bijenala je i Richard Mosse, fotograf koji je na začudan način, koristeći stari vojni film za nadzor, snimio zaboravljeni rat u Kongu i dobio svjetske pohvale.

Pretjeranu pažnju, kao i uvijek kada se negdje pojavi, privukao je kineski disident Ai Weiwei, koji je ove godine s čak tri rada nastupio za Njemačku. Njegova se popularnost zasniva na obračunu protiv kineskih komunističkih vlasti: za neke je sveti mučenik koji se bori za slobodu, za druge sveprisutni manipulator u službi Zapada. Ako ništa drugo, barem je hiperproduktivan, pa se u Veneciji predstavio radovima “Bang” (sačinjenim od stotina drvenih stolica), “Straight” (koji se referira na potres u pokrajini Sečuan) i “Sacred” (u kojem posjetitelji, u šest metalnih kutija, mogu vidjeti umjetnikovo iskustvo iz kineskog kazamata). Uvijek u malom prostoru, s čuvarima ili bez njih…

Kustos glavnog postava, “Enciklopedijske palače” u centralnom paviljonu, bio je Massimiliano Gioni, a ove je godine u njemu sudjelovalo 150 umjetnika iz 38 država. Gioni je ideju pronašao u modelu utopijskog sna američkog umjetnika Marina Auritija, koji je pod istim nazivom 1955. u SAD-u patentirao ideju muzeja u kojem bi bilo pohranjeno sve svjetsko znanje. Središnja bijenalska izložba propituje ljudsku želju za gledanjem i znanjem, povlači liniju između profesionalnih umjetnika i amatera, onih koji su unutra i onih koji su vani; pokazuje nam i antropološko-studijski pristup, pitajući koje su sve funkcije imaginacije. Kustosi često kažu da prvo djelo na nekoj izložbi kontekstualizira cijelu priču. U ovom je slučaju to “Crvena knjiga” Carla Gustava Junga, ilustrirani spis koji je slavni psihoanalitičar stvarao šesnaest godina, a u kojem su bilješke njegovih samoinduciranih vizija. Jungova je knjiga prvi put bila dijelom nekoga umjetničkog postava. U sklopu istog postava predstavila se i ikona suvremene američke umjetničke scene Cindy Sherman s kustoskim projektom imaginarnog muzeja u kojem igračke kohabitiraju s fotografijama, skulpturama i crtežima zatvorenika, formirajući tako teatar koji propituje ulogu slike u prezentaciji i reprezentaciji vlastitog “ja”; riječ “slika” za nju je povezana sa smrtnošću.

Zlatnog lava za najboljeg umjetnika na centralnoj izložbi dobio je Tino Sehgal iz Velike Britanije, a najboljim paviljonom proglašen je angolski, u kojem se svojim radom “Luanda, enciklopedijski grad” predstavio Edson Chagas. Pobjeda Angole svojevrsno je iznenađenje, no žiri se očito rukovodio i time koliko su djela usklađena s ovogodišnjom centralnom temom.

Privilegirani svijet umjetnosti, uglavnom nedostupan običnom puku, napuštamo prisjećajući se crteža Williama Morrisa kojim uništava superluksuznu jahtu ruskog tajkuna Romana Abramoviča, jednog od najvećih svjetskih kolekcionara. Bili smo pomalo nalik Delleru: sudjelovali smo, iako imamo svoje mišljenje o suvremenoj elitnoj umjetnosti…

Na okupu cijela bivša Jugoslavija

Prvi put na Bijenalu, među 88 država svijeta, predstavljena je suvremena umjetnost svih nekadašnjih republika Jugoslavije, kao i Kosova koje je nastupilo samostalno, s radom Petrita Halilaja. Jedino je srpski paviljon, naslijeđe bivše države, u parku Giardini, a u njemu su se ove godine, radom “Nema ničega između nas”, predstavili Vladimir Perić i Miloš Tomić. Bosna i Hercegovina preskočila je međunacionalne prepreke, pa ju je uspješno predstavljao mladi banjolučki umjetnik Mladen Miljanović sa svojim “Vrtom uživanja”. Najlošije kritike dobila je makedonska predstavnica Elpida Hadži-Vasileva, čiji je rad s kožama albino štakora i živim štakorima jedan kritičar proglasio grotesknim. Hrvatsku je predstavljala Kata Mijatović s radom “Između neba i zemlje” kojim objedinjuje svoje instalacije i videosnimke performansa iz posljednjih dvadeset godina.