Perfektni za nas?

Mjeseci što su pred nama bit će presudni da se biračima ponude volja i hrabre vizije, počevši od obaveza koje će biti prihvaćene već ovog lipnja – iako citirana rečenica nije proizvod hrvatskog političkog i medijskog uma, već je naša štampa prenosi iz ovdašnjem mainstreamu sada kolegijalnih evropskih medija, pa tako i talijanskog “Corriere della Sera”, ona nam zvuči jako poznato. Pa mi smo na povijesnom raskršću – zavisno od škole mišljenja – od pet godina do pet stoljeća, ovdašnjeg ne samo političkog, već navodno i civilizacijskog života. I u tom smislu, da postoji imalo prave samosvijesti u ovdašnjih, bilo direktno iz te EU poteklih vlasnika ili domaćih sluganskih medija, mogli bismo cinički toj EU u koju se “integriramo” reći: vi sada govorite da ste u krizi i da vam je budućnost, nastave li se stvari ovako nepovoljno po većinu odvijati, neizvjesna, a mi smo u krizi od stoljeća sedmog! Samo što bi to značilo na prvu prihvatiti kolonizatorski pogled. On sada priznaje da je i sam u krizi. Ali za nas, on se još uvijek nudi kao predstavnik stabilizacije. Poput naslova svojedobnog hita Grace Jones, u kojem ona otvoreno ponižava svoju “običnu” publiku, “I’m Not Perfect But I’m Perfect for You!”

A rascijepljenost našeg, kao uostalom i cijelog evropskog i svjetskog društva, zahvaćenog procesom neoliberalne globalizacije – koja se reklamira kao nužda bez alternative, iako to nije – između daljnje revolucionarne izmjene ili odustajanja i reakcionarne stabilizacije postojećeg, krajnje nepravednog društvenog stanja, uistinu, ni u tjednima predvidljivog spektakla/debakla formalnog ulaska u EU, neće nikakvim začaravanjem odjednom prestati postojati. Tu se rascijepljenost u Hrvatskoj dalo pročitati – recimo to ponovno u ovom svečanom času pukog betoniranja posljedica – još davne 1971. godine, kada su neke sile u Hrvatskoj umislile da je i najgori kapitalistički zapad za ovu zemlju bolji od najboljeg jugoslavenskog socijalizma. Stvari, naravno, nisu ovako manihejski jednostavne, jer nikada nije postojao neki socijalizam bez kapitalizma, a obrnuto isto već dugo, usprkos proglašenju pobjede jedne strane u sporu društvenih uređenja, nije slučaj. No to ne znači da bazična dihotomija nije ispravna, da više nije aktualan ne samo poklič, već i cijeli program realiziranog barbarstva, nauštrb potiskivanja socijalističke i komunističke alternative u vremenski i prostorno neodređenu, pa dakle u lošem smislu apstraktnu, utopiju.

Ali za naše trenutne, tako zamjenljive političke, društvene i privredne vođe, to su nebeske visine, koje njihov “politički realizam” kojim se ponose ne samo da ne dohvaća, već i drugima, kada može, brani dohvatiti. Naš i formalni ulazak u EU tako je za predsjednika Ivu Josipovića “zasigurno povijesni događaj, ali ne treba očekivati čuda”. To obećanje povratka povijesnosti u zemlje “izvan povijesnog događanja”, koje će se zbiti bez čuda – čitaj socijalnog osvještavanja masa o svom povijesnom položaju – prvi je dan nove ere za Hrvatsku, tvrdi njezin trenutni predsjednik. Treba li reći da istina nikada nije bila dalja od te vladajuće ideologije lokalnih dvorova, u koju ni oni pametniji na njima ne vjeruju?

Mi koji želimo i nešto misliti o političkoj prošlosti ove zemlje, kao dijela jedne veće, ne zato što smo željni gledanja unatrag već stoga što, poput Benjaminovog anđela povijesti, ne možemo odvojiti pogled od nedavnih katastrofa bez pomoći “vjetra iz raja”, koji sigurno nije porijeklom iz EU-a, znamo da katastrofa nije počela 2008. i zadnjom krizom kapitalističkog ekonomskog ciklusa. Naša kriza – a u borbi protiv nje odolijevali smo dulje od evropskog centra, gdje je ona na osovini SAD-Velika Britanija i zamišljena – počela je kada su Tito i SKJ, aparati socijalističke države i društvenog samoupravljanja prestajali biti centri osmišljavanja našeg društvenog razvoja, postajući statistima i glumcima u nadiranju navodno bolje povijesne predstave. Dok su dotadašnji glumci i statisti svjetske povijesti, otjelovljeni u likovima američkog predsjednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher, odjednom promovirani u vizonare političkog (čitaj antikomunističkog) i privrednog (čitaj neoliberalna mistifikacija tzv. slobodnog tržišta) života.

Moj ulazak u EU, ako u vlastitoj kolumni smijem na trenutak biti i osoban, zbio se još krajem 1970-ih ili početkom 1980-ih kada sam, čitajući kao pravi socijalistički omladinac britansku rock štampu “New Musical Express” i “Melody Maker”, naišao na izvještaj s koncerta punk benda koji se nazvao po Titu, “posljednjem evropskom diktatoru” i odmah shvatio, i bez kulturalnih studija koji tada još nisu postojali, da se radi u najmanju ruku o velikom povijesnom kratkom spoju, koji nastupa zato da nas zauvijek prekrije svojom beskonačnom revizijom. Ne samo povijesnih znanosti, lako bismo za to, iako danas ne možemo izboriti ni “manjinske dodatke” na nacionalne mitologije, koje se podučavaju kao znanost u institucijama koje su se nekada dičile imenom prosvjete. Već revizija povijesti same, naših građanskih, (kontra)revolucionarnih, ali i sasvim osobnih života koji su, ako ste u krivo vrijeme bili na krivom mjestu s krivim pripisanim identitetom, mogli nasilno skončati. To je nama naša Evropa dala! Sada hoće da tu nasilnu kontrarevoluciju normaliziramo, ozakonimo, da stupimo u taj brak, koji ne mora biti zajednica muškarca i žene, jer žena, kao masovne društvene subjektivacije, u tim muškim politikama moći, osim kao žrtava, ovdje uglavnom i nema.

Hrvatska vlada već je šest mjeseci na pravom putu, tvrdi sada u ime bankarskih dvora s Banskim dvorima (koliko je samo evropske simbolike u vraćanju ovih replika baroknih dvorova kući) pomiren guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. Samo treba ubrzati tzv. strukturne reforme, ne oslanjati se pretjerano (sic!) na ulaganja u javni sektor, te požuriti s “restrukturiranjem” (čitaj uništavanjem za privatno preuzimanje) Hrvatskih željeznica i Croatia Airlinesa. Treba ubrzati izmjene Zakona o radu, valjda dok ne dobije svoje pravo ime – Zakon o kapitalu usmjerenom protiv rada. Treba usvojiti Zakon o strateškim ulaganjima – strategije za koje domaće i strane slojeve i klase, to ovaj jezik evropske pseudoopćenitosti ne govori. I to je stanje lokalnog uma, na dane naših evropskih svečanosti! Lako je uvidjeti da u naše tzv. lokalne elite, kada je na nivou, nema više ničeg posebno lokalnog. Ona je sva, bezostatno, euroatlantski integrirana. A to će nam ovih dana besramno otvoreno i pokazivati.

Za domorodačke mase, u što baš vlasti pretvaraju građane, štiteći nas onda od naše “primitivnosti”, nudi se zaborav spektakla/debakla kao dovoljan. Radnice i radnike nitko ni ne zove na predstojeće “skromne priredbe” i ne očekuje se njihova radost. Ali pošto je toliko građana nezaposleno, pauperizirano i obespravljeno na nebrojene načine mikrofizike vlasti, a oni s redovnim zaposlenjem morali bi se osjećati privilegiranima, jesu li u ovoj zemlji sretniji radnici ili građani? Tu očito postoje preklapanja koja liberalna misao ne može ni načeti a da ne dovede u pitanje odvojenost “sfera” kao regulatorni oblik svoje vladavine.