Povratak mračnih likova

Nakon kadroviranja u domaćim institucijama, privredi i kulturi, koja su nerijetko izazivala podsmijeh (bilo je tu estradnih menadžera, dojučerašnjih vlasnika pečenjara, turbofolk pjevačica…), na red su došli ambasadori, pa svakih nekoliko dana osvane vijest da je netko koga je “postavio bivši režim” povučen, premda još nije isteklo vrijeme na koje je imenovan. Tako je Uglješa Zvekić, ambasador pri Misiji UN-a u Ženevi, povučen – otkazom bez obrazloženja! – nekoliko mjeseci prije kraja mandata, usprkos tome što je kao predstavnik Srbije izabran na još dvije važne međunarodne funkcije, onu predsjednika Generalne skupštine Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) i predsjedavajućega Regionalne ekonomske komisije UN-a za Evropu (UNECE). Badava su bile i molbe predstavnika tih organizacija da mu se omogući da završi predsjedanje, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije na njih se jednostavno oglušilo. Valja reći i to da je ambasador Zvekić nestranačka ličnost, pa bi barem u njegovu slučaju trebalo isključiti pojam “bivšeg režima”.

S druge strane, na djelu je vraćanje ljudi iz onog predbivšeg režima, crveno-crne koalicije (socijalističko-radikalske), pa je tako za ambasadora u Bugarskoj imenovan Vladimir Ćurgus, čovjek koji je bio blizak omraženoj Jugoslavenskoj ljevici (JUL) Mirjane Marković i koji je sve do 2003. bio zadužen za susjedne zemlje, pa je tako od 1999. do 2001. bio na funkciji otpravnika poslova u Zagrebu, a potom do 2003. ministar-savjetnik u toj ambasadi. Kasnije je službovao u Turskoj, da bi ga bivši ministar diplomacije Vuk Jeremić postavio na funkciju generalnog sekretara Ministarstva spoljnih poslova.

Ćurgus je ipak ostao u sjeni imenovanog ambasadora u Ukrajini Radeta Bulatovića, koga prate silne mrlje iz bliže i dalje prošlosti. Bio je, naime, savjetnik Vojislava Koštunice u vrijeme dok je ovaj bio predsjednik SR Jugoslavije, a kasnije – kada je Koštunica postao premijer – šef sigurnosne službe BIA. U biografiji mu stoji i da je otpušten nakon petooktobarskih promjena 2000. (tada su neki tvrdili da je i član JUL-a, no on to nikada nije ni potvrdio ni demantirao), ali ga je Koštunica aktivirao u svom kabinetu, te da je nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića 2003. godine tri mjeseca proveo u pritvoru zbog optužbi da se, uz šefa vojne službe sigurnosti Acu Tomića, tajno kao zavjerenik sastajao sa šefovima “zemunskog klana” i Miloradom Ulemekom Legijom; postupak protiv njega proglašen je službenom tajnom, optužnica nije podignuta, a svoj je tromjesečni pritvor debelo naplatio od države. Dok je Bulatović bio u pritvoru, Koštunica je izjavio: “Rade Bulatović je politički zatvorenik i to ne jedini. Nažalost, opet smo u našoj zemlji oživeli pojam političkog zatvorenika.”

Još se nekoliko velikih skandala veže uz Bulatovića. Najprije, tu je ubojstvo bivšeg operativca Državne sigurnosti Momira Gavrilovića. On je 2001. primljen u Koštuničin kabinet, navodno da bi s Bulatovićem i Gradimirom Nalićem (još jednim savjetnikom) razgovarao o organiziranom kriminalu, no istog je dana ubijen, što je, po mnogima, bio najvažniji okidač za početak sukoba Koštunice i ostatka DOS-a, predvođenog premijerom Đinđićem, koji je i doveo do atentata. Tu je i spektakularno hapšenje bivšeg potpredsjednika Vlade Momčila Perišića u restoranu motela “Šarić” na Ibarskoj magistrali 15. ožujka 2002. General Nebojša Pavković, tada načelnik Generalštaba, poslije je tvrdio da je Bulatović samostalno koordinirao hapšenje, mimoilazeći pritom službene vojne kanale, a sam Bulatović kasnije je izjavio da je hapšenje Perišića “uspjeh jedinstvenog sistema sigurnosti zemlje”.

Vrijedi spomenuti i aferu zvanu “četverožilni kabel”, kada je u junu 2002. Bulatović, uz kolegu savjetnika Gradimira Nalića i šeficu Koštuničina kabineta Ljiljanu Nedeljković, bio inicijator pokušaja da specijalne jedinice Vojske Jugoslavije upadnu u Biro za komunikacije Vlade Srbije zbog navodnog prisluškivanja Koštunice iz tog tijela. Svašta se o tome pričalo, u Skupštini Srbije formiran je i anketni odbor, no afera nikada dokraja nije rasvijetljena, ali je uvelike pridonijela tadašnjoj uzavreloj političkoj atmosferi. Sporno je i vrijeme koje je Bulatović proveo na čelu BIA-e: optuživalo ga se da je arhiv službe prekopirao i dao CIA-i prilikom jednog posjeta Americi, kao i da se, u najmanju ruku, nije pretrgao u potrazi za haškim optuženikom Ratkom Mladićem. I sam je jednom izjavio da je tada neuspješna potraga rezultat nedostatka političke volje koje, sasvim očito, godinama nije bilo. Biografiju mu određuje i afera za službovanja u Rimu devedesetih, kada je iz automobila u kojem su osim njega bili i vozač i računopolagač ukradena torba s oko 50.000 dolara: stala gospoda da popiju kavu i predahnu od puta, što je nikada pronađenom lopovu bilo dovoljno da se domogne plijena! Nakon toga su sva trojica vraćena u Beograd, ali nitko nikada nije pozvan na odgovornost zbog nestanka novca.

“Sramna je odluka vlasti da za novog ambasadora Srbije u Ukrajini imenuje Radeta Bulatovića, čoveka koji je hapšen u policijskoj akciji Sablja, u kojoj su privedene ubice premijera Zorana Đinđića”, reagirala je Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića, koja kaže da je “vladajuća koalicija takvom odlukom još jednom pokazala svoj pravi karakter, nastavljajući da u javni život vraća najmračnije i opskurne likove iz režima Vojislava Koštunice”. Ostatak političke scene uglavnom šuti, tek se povremeno čuje nečije zgražanje kadrovskom politikom naprednjaka Aleksandra Vučića i socijalista Ivice Dačića. Tiha je i javnost, zaokupljena elementarnim preživljavanjem i svakodnevnim aferama koje fabriciraju domaći tabloidi. A nastavak kadroviranja zasigurno slijedi.