Povratak u gromoglasnoj tišini

Ovih dana u Srbiji nema vike na Haški tribunal kao nedavno, kad su oslobođeni hrvatski generali. Naprotiv, jedini od zvaničnika koji je komentirao da je oslobađajuća presuda Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću “dobra za Srbiju” bio je svemoćni potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić, koji ništa više nije htio dodati; neće da se petlja u sudska posla.

Iako je Vlada u Hag poslala svoj avion, dvojicu oslobođenih u Beogradu nitko iz vlasti nije dočekao, a sami su izbjegli susret s novinarima i prijateljima, među kojima je bio i košarkaš Predrag Danilović, koji je dan-dva ranije otpušten iz bolnice nakon što ga je u tradicionalnoj “srpskoj prijateljskoj svađi” nožem izbo kavanski prijatelj. Činjenica da je on bio u neformalnom “odboru za doček” izazvala je više komentara u javnosti nego bilo što drugo vezano uz povratak haških optuženika. Stanišić se uputio u svoju vikendicu, a Simatović neznano gdje i dosad su se oglasili tek izjavama da su zadovoljni presudom i da je sud pravedno prepoznao njihovu nevinost.

U najkraćem, Tribunal je presudio da Stanišić i Simatović nisu odgovorni za usmjeravanje, organiziranje, opremanje, obučavanje, naoružavanje i financiranje jedinica državne sigurnosti Srbije koje su, kako se navodi u optužnici, ubijale, progonile i deportirale civile Hrvate, Bošnjake, bosanske Hrvate i druge nesrbe iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske od 1991. do 1995. godine.

Usprkos presudi, javnosti u Srbiji poznate su činjenice da je Jovica Stanišić godinama bio svemoćni šef tajne policije, pouzdani čovjek Slobodana Miloševića, sve dok se tko zna čime nije zamjerio Miloševićevoj supruzi Mirjani Marković. Nikada nije dao niti jedan intervju ili izjavu, osim one “Maj nejm iz Jovica” iz 1995. godine, kad je posredovao u oslobađanju talaca u Bosni i Hercegovini, i to je jedini trenutak kad je javnost čula njegov glas. I još jednom se oglasio: kad je smijenjen, pa je objavljeno njegovo priopćenje. Do danas nisu ni demantirane ni potvrđene glasine da mu je, osim Miloševića, gazda bila i CIA, pa se ponovo mogu čuti teorije zavjere da je upravo zato oslobođen na Haškom tribunalu.

Frenki Simatović bio je pak Stanišićev najbliži suradnik i glavni operativac. U hrvatska događanja uključuje se već 1990. godine, pod lažnim imenom, upravo da bi pomogao oružanu pobunu. Znalci kažu da je on kontrolirao Knin, Liku, Kordun i Baniju, dok je Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem “dužio” Radovan Badža Stojičić, ubijen u proljeće 1997. (počinitelj nepoznat do danas), s kojim je bio povezan Željko Ražnatović Arkan, također ubijen (2002).

Uz Simatovića i Stanišića veže se i osnivanje tzv. Crvenih beretki, kasnije Jedinice za specijalne operacije. Jedinica je, kao formacija Službe državne sigurnosti MUP-a Srbije, osnovana u svibnju 1991. na Fruškoj gori, usprkos tome što propisi nisu predviđali takvu mogućnost. Od početnog broja od 57 ljudi Jedinica je stalno rasla, da bi joj nakon 1995. pridružili i pripadnike Arkanove Srpske garde, te sve skupa legalizirali 1996. godine.

Jedinica – raspuštena nakon svog posljednjeg velikog zločina, ubojstva premijera Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. godine – ostavila je krvav trag svuda gdje je “ratovala”, po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i konačno na Kosovu 1999. godine. Njenim pripadnicima bilo je dozvoljeno apsolutno sve, što se dobro vidjelo na svim suđenjima za ratne zločine koja su dosad vođena na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, kao i njihov odnos prema nesrbima, pa se tako mogao vidjeti i snimak na kojem Milorad Ulemek Legija, zapovjednik JSO-a (iako ne i formalno), sve do njenog kraja sa svojima sjedi na vrhu nekog bosanskog brda i čeka da se približe muslimanski civili, koje naziva “paketima”.

Bilo je tu još svega: šverca, od benzina, cigareta i droge (600 kila heroina nađeno je nakon 2000. godine u sefu Službe državne sigurnosti u Komercijalnoj banci), ali i brojnih “domaćih” likvidacija – od spomenutog Badže do Ivana Stambolića, čiji su ostaci nađeni 2003. na Fruškoj gori – o čemu bi Jovica Stanišić sasvim sigurno svašta mogao ispričati.

Nevjericu zbog oslobađajuće presude izrazili su rijetki: očekivano, Nataša Kandić i Sonja Biserko, kao i Dragoljub Todorović koji je u velikom broju domaćih procesa za ratne zločine zastupao žrtve, među kojima su i oni kojima su rat instalirali upravo Stanišić, Simatović i njima slični. Stručnjak za međunarodno pravo, profesor Tibor Varadi, naglašava da posljednje presude Haškog tribunala – kako ova, tako i presuda hrvatskim generalima – održavaju, u usporedbi s ranije donesenima, drukčiji način viđenja i ocjenjivanja stvarnosti.

– Nije bez presedana da se jedan okrivljeni osudi na tešku kaznu, a da se potom u žalbenom postupku oslobodi. Takve žalbene odluke se, međutim, najčešće oslanjaju na novoutvrđeno činjenično stanje (recimo, utvrdi se da netko ipak nije počinio ubistvo, pa se zbog toga oslobodi). U slučaju Gotovine, pa i u nekim drugim slučajevima, dramatično drugačija žalbena odluka nije se oslanjala na bitno drugačije činjenice, već na drugačije viđenje uglavnom istih činjenica. Koliko vidim, ta promjena percepcije, posebno u pogledu odgovornosti onih koji nisu neposredni počinioci, uticala je i na odluke o oslobađanju Stanišića i Simatovića – kaže Varadi, te dodaje da misli da bi bilo iznimno važno izvršiti temeljitu analizu i tih odluka i cjelokupnog rada Haškog suda, ne samo zbog građana bivše Jugoslavije, već i zbog međunarodnog prava u cjelini.

– Vidjet ćemo da li će prijeko potreban uzor donijeti praksa Haškog tribunala ili pak kritika te prakse – zaključuje Varadi.

U svakom slučaju, tužilaštva Hrvatske i Srbije gotovo su istovremeno najavila da će od Haškog tribunala zatražiti dokumente iz spisa Stanišić-Simatović, koji će im eventualno pomoći u procesima koji se vode pred domaćim sudovima, što znači da će uloga tog dvojca još biti razmatrana pred sudovima, iako tek valja sačekati drugostupanjsku presudu, budući da će se Haško tužiteljstvo – kako je već najavio vrlo nezadovoljni Serž Bramerc – na oslobađajuću presudu žaliti.