Pusti nordijski snovi

Prošlog tjedna u švedskim gradovima šest su se dana događali najveći ulični neredi u novijoj povijesti te zemlje. Zapaljene su stotine automobila, oštećene policijske stanice, škole, knjižnice, restorani i kulturni centri. Sve je počelo u Husbyju, većinski imigrantskom predgrađu Stockholma, šest dana nakon što je policija ubila 69-godišnjeg doseljenika portugalskog porijekla u njegovom stanu, navodno u samoobrani, što se kasnije ispostavilo netočnim. Kada su se vijesti o postupcima i zataškavanjima policije proširile naseljem, započeli su spontani neredi koji su se uskoro proširili i na druge švedske gradove, poput Malmöa, Göteborga i Örebroa. Iako policija nije koristila sva dopuštena sredstva u smirivanju nereda, očevici su se novinarima požalili na policijsku brutalnost i vrijeđanje na rasnoj i etničkoj osnovi.

Kada su se neredi smirili, u javnosti je započela rasprava o njihovim uzrocima, pri čemu ih je vlada nazvala običnim huliganizmom, ljevica objasnila socijalnim i ekonomskim razlozima, a desnica kao posljedicu pretjerano velikodušne imigrantske politike koju već desetljećima provode sve švedske vlade. Drugi dan nereda na web-stranici vlade osvanuo je tekst u kojemu piše da je švedski model “izdržao test vremena” i da ga “treba izvoziti”, pa su neki komentatori nerede doživjeli kao dokaz promašenosti tog vladinog stava, kao i često isticane teze da je Švedska gotovo pa postala “društvo jedne klase”.

U analizama se spominju i “strukturni rasizam”, “neuspjesi multikulturalizma”, pa i “propast nordijskog mita”, dok je ministrica pravosuđa Beatrice Ask izjavila da je vlada “svjesna da je socijalna isključenost ozbiljan uzrok mnogih problema”. U medijima se moglo pročitati da su uzroci nezadovoljstva nezaposlenost, neadekvatno stanovanje, ponižavajuće ponašanje policije, ali i izjave poput one 13-godišnje djevojčice somalskog porijekla koja je britanskom “The Independentu” rekla da su izgrednici djeca njezine dobi koja “ne znaju ništa o nezaposlenosti”. Neki od izgrednika pozvali su političare da “dođu s njima razgovarati”, na što je premijer Fredrik Reinfeldt odgovorio da nema namjeru to učiniti. Objasnio je da sudionike smatra “skupinom mladih muškaraca koji misle da nasiljem mogu promijeniti društvo” i ponovio da je “Švedska zemlja koja prihvaća velike skupine ljudi iz drugih zemalja”, na što je “ponosan”.

Neredi u Švedskoj slični su onima koji su se 2007. dogodili u Parizu i četiri godine kasnije u Londonu utoliko što je svima okidač bio neki postupak policije koji je rezultirao smrću, što se u svim slučajevima radilo o siromašnijim kvartovima i što su protagonisti nasilne reakcije bile manjinske skupine. No nasilje u Stockholmu bilo je i znatno manje u smislu materijalne štete i broja ozlijeđenih, nitko nije poginuo niti su napadnuti policajci. Osim toga, za razliku od pariških predgrađa, ovo štokholmsko uređeno je naselje kvalitetnih sedmerokatnica koje je vlada izgradila 1970-ih kao dio politike osiguravanja stambenog prostora za sve građane. U naselju postoje kafići, dućani, fontane i brižljivo njegovani parkovi s cvijećem, no socijalna slika ipak je drukčija od centra švedske prijestolnice.

Prema službenim podacima, Husby je početkom 1990-ih imao 10.000 stanovnika, ravnomjerno podijeljenih na etničke Šveđane i imigrante. Dvadeset godina kasnije, naselje ima 2.000 ljudi više, no samo 3.000 stanovnika švedskog je porijekla. Dok je opća nezaposlenost u zemlji osam posto, među imigrantima ona iznosi 16 posto, a među mladima 26 posto, iz čega se može zaključiti da je velik dio stanovništva Husbyja nezaposlen.

O situaciji u Švedskoj razgovarali smo s tamošnjim novinarom i književnikom Richardom Swartzom, dugogodišnjim dopisnikom iz Istočne Europe, a sada kolumnistom dnevnika “Dagens Nyheter”, koji nam je rekao da je Husby oduvijek bio segregiran.

– Stockholm je već desetljećima za imigrante otvoren grad, no oni uvijek završavaju u predgrađima jer im državne subvencije koje dobivaju, iako iznimno izdašne, nisu dovoljne za život u bogatijem užem dijelu grada – kaže za “Novosti” Swartz.

Prema njegovom mišljenju, problem se dogodio jer je Švedska, u kojoj stranci čine 1,8 od ukupno 9,6 milijuna stanovnika, “u vrlo kratkom vremenu od gotovo potpuno homogenog društva postala zemlja sa 15 posto imigrantske populacije, što je stavlja u sam europski vrh.

– Iako Švedska ima dugu povijest imigracije, od kraja Drugog svjetskog rata, u posljednjem desetljeću ona je eksplodirala. Prvi val bio je iz susjedne Finske, zatim su došli Talijani, Grci i Jugoslaveni kao ekonomska emigracija, zatim disidenti iz Poljske, Mađarske i Čehoslovačke. Kod većine tih imigranata radilo se o dobro obrazovanim ljudima koji su se brzo integrirali, što više nije slučaj. Sada se radi mahom o azilantima, ljudima iz ratnih područja koji ne znaju jezik, nemaju potrebna znanja i vještine, pa zato ne mogu dobiti posao jer je u Švedskoj sve manje poslova za nekvalificirane radnike – govori Swartz.

I prema mišljenju Ujedinjenih naroda, problem nezaposlenosti u Švedskoj nije ekonomske, već obrazovne prirode, s obzirom na to da se radi o zemlji u kojoj se smanjuje broj tipičnih imigrantskih radnih mjesta. S druge strane, Švedska je četvrta među 44 razvijene zemlje po apsolutnom broju tražitelja azila i druga u odnosu na broj stanovnika, pa su primjerice prošle godine od ukupno 130.000 ljudi koji su došli u zemlju, njih polovica bili azilanti iz Sirije, Afganistana i Somalije. Time se Švedska svrstala na prvo mjesto svih zemalja u svijetu po broju dodijeljenih azila, no za razliku od kontrolirane ekonomske imigracije, ovakva vrsta masovnog doseljavanja sa sobom donosi raznolikije stanovništvo, čemu doprinosi činjenica da Švedska ne provjerava kvalifikacije niti dolazak uvjetuje poznavanjem jezika, a ne ograničava ni spajanje obitelji.

Opći je stav da je švedska otvorenost motivirana humanitarnim razlozima, s obzirom na to da zemlja nema ni kolonijalnu povijest. Od početka je izbjegavala “njemački model” gostujućih radnika i odlučila se za pristup što snažnije integracije, no prema Swartzovom mišljenju, u tom isključivo humanitarnom pristupu krije se dio sadašnjih problema.

– Šveđani su velikodušni i pomalo naivni, ali na jedan način i arogantni jer su vjerovali da će baš oni lako riješiti probleme koji dolaze s useljavanjem. Za razliku od tradicionalno useljeničkih zemalja koje vrlo pažljivo biraju kada useljavaju, iako o tome šute, Šveđani primaju iz humanitarnih razloga, ali i zato jer smatraju da očekivati nešto zauzvrat nije dovoljno plemenito. Iz istog razloga velike političke stranke nikada nisu dozvoljavale debatu o imigraciji, što je bilo licemjerno i ispostavilo se kao greška, ne samo zato što se pojavio problem, već i zato što su im Švedski demokrati, stranka krajnje desnice, ukrali tu temu i počeli govoriti o potrebi postavljanja granica i traženja nečeg zauzvrat. Takvim su stavovima puno bliži biračima i zato mislim da će u budućnost jačati, jer problem neće nestati, a velikim strankama teško je zauzeti realističniju poziciju – kaže naš sugovornik.

Na prošlim parlamentarnim izborima krajem 2010. godine pobijedila je koalicija desnog centra premijera Umjerene stranke Fredrika Reinfeldta, kojoj je ovo drugi mandat. Prethodni izbori bili su ogroman udarac za socijaldemokrate, koji su zemlju vodili 65 od 78 godina, počevši od 1932. Osim što su Umjerenjaci preoteli socijaldemokratima monopol na radničko biračko tijelo, krajnje desni Švedski demokrati (ŠD) ušli su u parlament sa 5,9 posto glasova, mahom na problematiziranju multikulturalnosti, a velike stranke te se teme nisu doticale, uvjerene da će svako uključivanje ići na ruku ŠD-u. Ta stranka, koja se 1999. službeno ogradila od svoje pronacističke prošlosti, gotovo isključivo se bavi problemom imigracije, tvrdeći da je ona sredstvo pomoć kojega vodeće stranke uništavaju zemlju, dok njihov vođa Jimmie Åkesson islam naziva “najvećom prijetnjom Švedskoj od Drugog svjetskog rata”.

Predstavnici ŠD-a bili su svakodnevni gosti svjetskih medija u vrijeme nereda, kritizirajući vladu zbog “enormnog” trošenja novca na imigrante, dok su opozicijske stranke i predstavnici imigrantskih zajednica vladi zamjerali sasvim suprotno, štednju i rezove koji su, prema njihovom mišljenju, produbili socijalni i ekonomski jaz.

Reinfeldtova vlada doista je u posljednjih nekoliko godina provodila mjere štednje, socijalni izdaci za imigrante, siromašne i bolesne smanjeni su, baš kao i porezi. U tom smislu, posljednjih se dana često spominjao i najsvježiji izvještaj OECD-a, koji prati ekonomska i socijalna gibanja u 33 industrijalizirane zemlje, prema kojemu je u Švedskoj zabilježen najveći porast nejednakosti među svim tim zemljama u posljednjih 25 godina. No iako je udio siromašnih u Švedskoj od 1995. narastao s četiri na devet posto stanovništva, on je još uvijek ispod prosjeka zemalja OECD-a od 11 posto, dok je švedski Gini koeficijent ekonomske nejednakosti i dalje jedan od najmanjih na svijetu.

I sama vlada priznaje učinjene rezove, no ona ih smatra dokazom da je “sistem konačno postao održiv”. Grafikon OECD-a ilustrira pad državne potrošnje u posljednjih 20-ak godina, no on nije dramatičan, a potrošnja se još uvijek kreće između 28 i 32 posto BDP-a, što Švedsku opet svrstava u sam svjetski vrh.

Zanimljivo je da neki od analitičara za neintegriranost doseljenika okrivljavaju upravo izdašan sustav socijalnih beneficija, pa tako Nima Sanandaji, Šveđanin kurdsko-iranskog porijekla i predsjednik think-tanka Captus, smatra da on ljude demotivira da traže posao. “Ako odrastate u okolini gdje većina odraslih ljudi živi od socijalne pomoći, u sustavu gdje visoki porezi i rigidna regulativa sprječavaju ulazak na tržište rada, vjerojatno ćete imati loše radne navike”, rekao je Sanandaji.

Richard Swartz također naglašava ponešto “reakcionarnu” ulogu moćnih radničkih sindikata.

– Kako bi se zaštitili od konkurencije, sindikati imigrante drže podalje od tržišta rada, pozivajući se na njihovu lošu kvalificiranost. No problem je što oni takvim stavom idu na ruku nacionalistima i protivnicima imigracije – zaključuje naš sugovornik.