Signal za revolt
Ako je Grčka uistinu laboratorij za modeliranje nove Evrope, kao što se često može čuti, ako joj u razvoju globalnog neoliberalizma danas pripada mjesto analogno onome što ga je Čile imao početkom sedamdesetih i ako se u Helenskoj Republici piše povijest naše budućnosti – onda su njene vlasti posljednji u nizu eksperimenata pripremile u optimalnim uvjetima. Ukidanje javne radiotelevizije Ellinikí Radiofonía Tileórasi (ERT) i otpuštanje 2.656 radnica i radnika, najavljeno 11. juna a provedeno već idućega dana, politički je udar koji se samo na prvi pogled čini nepromišljeno agresivnim i bezrazložno autoritarnim: konzervativna Nova demokracija, dominantna stranka vladajuće postpolitičko-predapokaliptičke koalicije, usmjerila ga je upravo u onaj dio javnog sektora koji je najteže braniti. Za uspjeh su, naime, imali sve neophodne strateške pretpostavke. Medijsku kuću koja odavno figurira kao institucionalni izložak državne cenzure, korupcije i klijentelizma. Pristojbu vezanu uz plaćanje struje – bez obzira na to ima li kućanstvo prijemnik – i popratne viceve o tome kako u Grčkoj program financiraju čak i mrtvaci, jer računi elektroprivrede stižu i na groblja. Udio u gledanosti od samo 13 posto, skoro dvostruko niži od nekih komercijalnih televizija. Prezir radnica i radnika iz privatnog sektora spram kolegica i kolega iz javnog, tih privilegiranih parazita imunih na tržišne turbulencije. Prigodnu službenu posjetu Trojke – MMF-a, Evropske središnje banke i Evropske komisije – kao personifikaciju sudbinske zadanosti provođenja mjera štednje. Mutno obećanje ponovnog pokretanja javne radiotelevizije u nedefiniranoj budućnosti, na ekonomski racionalnijim premisama desetkovane radne snage, izvan državnog vlasništva i kontrole, u idealtipskoj leguri meritokracije i demokracije…
Sve je, dakle, bilo na pravom mjestu; samo, kako povjerovati vladajućima da će najavljeni Novi grčki internet, radio i televiziju (NEPIT) stvarati isključivo stručnjaci podvrgnuti demokratskim mehanizmima nadzora, kada su postojeći ERT uništili ne konzultirajući pritom niti jednog stručnjaka, ne pokrenuvši demokratsku raspravu? Znao je ERT i ranije gasiti signal, doduše, ali samo onda kada su u Atenu umarširali nacisti, samo kada bi Grčku pogodio novi državni udar neke vojne hunte, preddemokratskih šezdesetih i sedamdesetih… To je povijesna linija u koju se gašenjem javnog medija upisala Nova demokracija: tradicija fašista, totalitarnih vođa i uniformiranih diktatora. Pa je i otpor osnažio: novinari su samoinicijativno i protuzakonito nastavili proizvoditi program, Evropska radiodifuzijska unija (EBU) preuzela je emitiranje signala, dva najveća sindikata javnih službi proglasila su cjelodnevni štrajk, tisuće se okupile pred zgradom ERT-a, a čak su i koalicijski partneri Nove demokracije odbili potpisati odluku, najavivši ozbiljnu krizu vlasti već uoči prve godišnjice njenog formiranja.
Uz još poneku upečatljivu simboličku gestu evropske televizijske solidarnosti – francuski ARTE emitirao je svoj program s grčkim titlovima, belgijski Tele Bruxelles vlastiti logo u gornjem kutu ekrana zamijenio je ERT-ovim – pritisak je ojačao dovoljno da premijer Antonis Samaras panično reterira. Pokretanje nove postaje prvo je premješteno iz neodređene budućnosti u kudikamo bliži august, a nakon što ta objava nije smirila javnost, predloženo je osnivanje komisije koja bi osigurala da barem manji dio otpuštenih ERT-ovaca odmah nastavi raditi. Prekasno, pokazalo se: čak su i ovaj drugi, velikodušniji prijedlog slabije koalicijske stranke odbile, insistirajući na hitnom obnavljanju cjelokupnog pogona radiotelevizije. Dok ovaj tekst nastaje, rasplet je neizvjestan, ali čini se da eksperiment već proizvodi neočekivane učinke: ono što je zamišljeno kao gašenje televizije, podiglo je temperaturu do točke ključanja kolektivnog revolta.
U prosvjednoj se buci izdvaja glas Yanisa Varoufakisa, jednog od najutjecajnijih grčkih heterodoksnih ekonomista kojeg uprava ERT-a još od 2010. drži na neslužbenoj crnoj listi, prešutno mu zabranjujući nastupe nakon što je kritizirao Trojkin plan kreditiranja praktički bankrotirane države. Ni sudstvo ni obrazovni sustav ne garantiraju jednake šanse svima, objasnio je u on tekstu u “Frankfurter Allgemeine Zeitungu”. “Slično je s javnom televizijom i radijem: oni nam ne daju garanciju pluralizma izvještavanja i kulturalne raznolikosti. Ono što nam nude samo je prilika za takvo nešto. Prilika za elektronički javni prostor u kojem su vrijednosti nesvodive na cijene i mogu se čuti glasovi iritantni društveno moćnima.”
Takva se prilika stječe onoliko teško koliko ju je lako proigrati, baš kao što ovih dana svjedoče papagajska pozivanja na ukidanje javnih postaja širom kontinenta, utemeljena na pogrešnoj pretpostavci da su Grci svoju zauvijek eutanazirali. Laboratorijska vježba, dakle, možda i neće uspjeti, ali je ispunila svrhu: posvuda već proviruju mladi izumitelji, željni ponoviti eksperiment. Retoričke se retorte puše od ideja, brojači gledanosti mjere javni interes sve do treće decimale, mijese se nespojive pojmovne smjese… Nije izvjesno hoće li stvar završiti onako kako slične scene uglavnom okončavaju – neočekivanom eksplozijom koja rastura sav laboratorijski instrumentarij – ili ćemo istraživanja gledati još neko vrijeme. Epilog je, uostalom, u oba slučaja isti: u ustima ostaje gorak pokus.