Skupili su ono što su mogli nositi i krenuli…

Bio je vruć ljetni dan kad je, u pratnji sedmero djece i s osmim čedom u trbuhu, izašla iz svog stana u sirijskom Alepu i krenula pješice prema Libanonu: granate su na grad padale mjesecima, uništile su sve što se uništiti dalo i više nije imala izbora. Muž ju je čekao u Tripoliju, gradu na sjeveru Libanona u kojem je radio kao ličilac, što je bila olakotna okolnost, ali prije toga je trebalo prijeći opasnu granicu…

Otkako je 2011. započeo rat u Siriji, izbjeglice su postale realnost za sve susjedne zemlje. U Jordanu, Turskoj i Libanonu utočište je, prema službenim podacima, potražilo 200 tisuća, a neslužbeno se govori o čak dva milijuna ljudi!

Asia Mashedeni jedna je od onih koji su iza sebe ostavili sve osim vlastitog života. Iz najvećega sirijskog grada Alepa bila je primorana pobjeći kako bi spasila svoj i život svoje djece.

– Najviše me je bilo strah za najstarijeg sina Mustafu, kojem je 18 godina. Bojala sam se da će noću pokucati na vrata i odvesti ga u vojsku – kaže nam Asia u svom malenom, ali sigurnom stanu u Tripoliju, dok joj u krilu sjedi najmlađe dijete, četveromjesečni Ibrahim.

Alep, grad koji je praktički sravnjen sa zemljom, gdje su drevna kulturna dobra pokradena i preprodana trgovcima umjetninama, pretvoren je u groblje: očevici tvrde da se ulicama širi nesnosan smrad, smeće je posvuda, a hrane je sve manje i sve je skuplja. Dok ga iz zraka i dalje kontroliraju vladine snage, a pobunjeničke njime vladaju na terenu, Asia priča kako više nije mogla trpjeti konstantna bombardiranja.

– Kad su borbe počele, bili smo cijelo vrijeme u kući, nismo znali tko se i iz kojeg razloga bori u našem kvartu. Bilo ih je svakakvih… svaki bi dan druga skupina dolazila i tražila da joj nešto damo, dok na kraju više ništa nismo imali dati. Morali smo otići. Skupili smo ono malo što nam je preostalo, koliko smo mogli nositi, i krenuli… Teško je na cesti bilo prepoznati tko se uopće bori. Patili smo i od jednih i od drugih: vojska je bacala bombe iz zraka, a ovi drugi mrcvarili su nas s tla – govori Asia.

Put do granice bio je mukotrpan, a prijelaz za djecu ilegalan, pa je za svako platila sto dolara.

– Sreća je što je moj muž već otprije bio u Libanonu, gdje ima poznanstva. Radio je, a i sada radi kao ličilac, zajedno s najstarijim sinom. Oni nas uzdržavaju.

U početku, kad su tek došli u Libanon, živjeli su u maloj kući na kraju grada, oko koje su trčali štakori, no ubrzo je Asijin suprug uspio pronaći stančić od tridesetak kvadrata u oronuloj zgradi. Ondje sada živi njih jedanaestero: roditelji, osmero djece i baka. Prostor je skučen, ali bolje i to nego metak u čelo ili granata na krov. Nekako se uvijek preživi dan, iako je zasad neostvariva žudnja za povratkom velika…

– Neki su se poznanici vratili u Alep. Javili su nam da su im kuće u potpunosti opljačkane ili razrušene, više ničega nema. No dom mi svakako nedostaje. Nedostaju mi zvukovi i mirisi moga Alepa, pijenje čaja do kasnih sati, glazba s ulice. Ovdje u Tripoliju poslije osam navečer nikoga nema na ulici – govori nam sa sjetom u očima, dok se oko nas razliježu dječji smijeh i dreka.

Sličnu sudbinu dijele tisuće, a njihove vam priče izazivaju knedlu u grlu. Istodobno, dok slušate o psima i štakorima rata, najnižim oblicima humanog života koji su za najmanji materijalni probitak spremni iskoristiti svaku ljudsku nevolju, obuzima vas bijes. Abed Alfattah, dvostruki izbjeglica, prvo iz Palestine u Siriju a sad iz Sirije u Libanon, za prijevoz do granice morao je taksistu platiti četiri puta višu cijenu od uobičajene.

– Jednostavno nas nisu htjeli odvesti, a mi nismo imali drugog izbora – kaže nam Abed u malenoj prostoriji kampa Beddawi.

To je libanonski kamp koji za palestinske izbjeglice postoji još od 1955. U Libanonu Palestinci nemaju pravo građanstva i svi koji su rođeni u kampu, a takvih je većina, debelo su zakinuti u smislu odlučivanja o vlastitoj sudbini. Abed se samo premjestio iz kampa u Siriji u kamp u Libanonu.

– Pobunjenici su upali u kamp i poharali sve što se dalo poharati. Uništili su mi radnju, razorili ulicu i nije bilo drugog izbora osim bijega.

U malom sobičku kampa tek je biljarski stol s uprljanim zelenim filcom i nekoliko poderanih fotelja na koje izbjeglice mogu sjesti da popiju čaj i popuše cigaretu. Govore o sudbini i bijedi, ništa drugo im nije dopušteno ili moguće: posla za njih u Libanonu nema, kao ni povratka u Siriju ili Palestinu. Prava su im smanjena, pa se ne mogu uključiti u društveni i politički život, nego ostaju u izbjegličkoj izolaciji. No i na nju se, nažalost, živ čovjek navikne…

Problem izbjeglica produbljuje se iz dana u dan: u Libanonu, koji je od 1975. do 1990. imao svoj krvavi građanski rat, a od 1948. rješava i palestinsko izbjegličko pitanje, pa i danas živi na rubu provalije, ne znaju kad će se i kako riješiti ratno stanje u Siriji. Ulice libanonskih gradova vriju poput košnice: dok sirijske izbjeglice žele natrag svojim kućama, Libanonci među sobom šapuću kako se boje da će i oni u njihovoj napaćenoj zemlji ostati zauvijek. Humanizam se provlači, kao i uvijek, negdje usput i između velikih geopolitičkih i ekonomskih igara.