Slike abortirane tranzicije
Andrzej Stasiuk: Taksim (s poljskoga preveo Siniša Kasumović; Fraktura, Zaprešić, 2012)
Ovo je, valjda, najmanje zgodan trenutak da se piše o “Taksimu” Andrzeja Stasiuka, sjajnog poljskog pisca prisutnog kod nas već desetak godina nevelikim, ali reprezentativnim izborom proznih tekstova (“Devet”, “Zima”, “Na putu za Babadag”, “Moja Europa”). Na istanbulskom trgu iz njegova naslova, znamo, već danima ključa krvava pobuna, pa već na početku kritike treba umetnuti preventivni disclaimer: ne, “Taksim” ne govori ništa o daljim uzrocima i širem kontekstu otpora turskih građanki i građana, iako njegovi likovi neprestano “čekaju nekakvu revoluciju koja će sve promijeniti”. Naslovni se toponim, naime, javlja tek na završnim stranicama, kao konzekventni izvod narativne logike izvrtanja mitskog istočnoevropskog “puta na Zapad”. Utoliko, međutim, “Taksim” pripovijeda priču koja je važna baš nama, ovdje i sada, tjedan-dva uoči svečanog prvojulskog antiklimaksa hrvatske eurointegracijske bajke.
Glavni lik, pripovjedač i dominantni fokalizator radnje Pawel i njegov suputnik Wladek kotrljaju istrošeni, rasklimani “Fiatov” kombi od Poljske, preko Slovačke, Rumunjske, Bugarske i Srbije, prema Turskoj: oni su preprodavači jeftine polovne odjeće, šverceri suvišne krame koji će u nekom trenutku krijumčariti čak i ljudski kargo, ilegalnu radnu snagu nepoznatih robovlasnika. Itinerar njihova puta punktira koordinate neke “druge Evrope”, blatnjavog terena svakodnevne, deziluzionirane improvizacije života, nižući bezimenim postajama ovog postsocijalističkog romana ceste slike jedne abortirane tranzicije. Pawel i Wladek podižu svoj štand u siromašnim zaseocima, pokraj ciganskih potleušica, putujućih lunaparkova i trošnih svratišta, oni susreću deklasirani polusvijet apatičnih striptizeta, sitnih lopova i krupnih nasilnika, a kroz sumorno valjanje mračnih epizoda tog puta neprestano pulsira brutalno nasilje: svađe i krađe, ubojstva i premlaćivanja, nož koji se zariva u grlo dječaka i monstruozna scena goleme krmače koja proždire živog čovjeka…
Negdje na rubovima ovog kolopleta smrada, neimaštine i užasa skicirana je i primjerena slika onoga što zovemo “našim krajevima”: “Kad sam prvi put putovao kroz Slavoniju i onda kroz Bosnu”, priča Pawel, “nisam se mogao načuditi. Bila je 2002. godina, do Bruxellesa sat i pol avionom, do Budimpešte pilom za tri, a ondje ruševine, iščupani krovovi, natpisi – tko zna, možda ispisani krvlju – ‘Ovo je Srbija’, ‘Ovo je Hrvatska’, rezanje glava, čerečenje, kao u doba Tamerlana: svi muškarci viši od metar i četrdeset na rub jame i sretan put…” Poučno je, možda, uoči zadnjeg čina ovdašnjeg dvadesetogodišnjeg bijega s Balkana, notirati da smo čak i u ovako mračnom katalogu tranzicijskih poraza ostali zabilježeni među gorima od najgorih.
Naravno, kad bi se Stasiukov roman svodio tek na evidenciju tih pojedinačnih kapitulacija, ne bi dobacio do krajnje točke vlastite ambicije dosljedne fikcionalne dekonstrukcije “evropskog sna”. On ih, međutim, upisuje u nenametljivo sugeriran, ali konceptualno sasvim jasan okvir: putovanje kontrasmjerom ideološki programirane tranzicije pretvara se u ironijsko rekodiranje temeljnih “sloboda kretanja roba, ljudi i kapitala” EU-a, šverc i trafficking u konstitutivno naličje svemoćnih tržišnih mehanizama…
A trg Taksim? On se, rekli smo, pojavljuje tek u završnoj sekvenci romana, i to kao pozornica za slutnju nekog drukčijeg života, naznaku povoljnijeg – pa makar i privremenog – raspleta. Ipak, na njemu vidimo i “velike blindirane marice s vodenim topovima”, policijske aute “s prozorima prekrivenima metalnom žicom”, regularnu pandursku patrolu. To je prizor iz drugog plana, doduše, ne osobito značajan za radnju romana; pročitan danas, međutim, dodaje Stasiukovoj projekciji još jednu nijansu tame.