Strah od revolucije

Na simpoziju o Gaji Petroviću, koji smo podnaslovili “Kritika filozofije i kritika političke ekonomije”, a koji će se održati u četvrtak, 13. lipnja u prostorijama SNV-a u Gajevoj ulici u Zagrebu, namjera nam je propitati koliko još vrijede pojmovi, njihovi sklopovi i problemi koje je mišljenje Petrovića i ostalih praksisovaca namirilo današnjem vremenu. Za to naše sada i ovdje toliki se naime trude pokazati da je nešto bitno novo, drugačije u odnosu na vrijeme u kojem su djelovali praksisovci. A naša osnovna teza je da uz liniju diskontinuiteta, koja naravno postoji, postoji i linija kontinuiteta. To je, uostalom, na banalnom nivou svima očito – isti ljudi živjeli su tada, a žive i sada, ako u međuvremenu nisu umrli, pa u tome nema neke velike mudrosti. Zato to i nije cijela priča i tu počinje dijalektika. Tvrdimo dakle da je ono zajedničko vremenu “Praxisa”, a uzimamo da je to vrijeme izlaženja samog časopisa od 1964. do 1974. godine, i današnjem vremenu vladavina dogmatizma. I to čak napredujućeg dogmatizma, koji sprečava već samu pojavu kritičkog mišljenja, a kamoli ne radikalno mijenjanje svijeta u skladu s pojmljenim kritičkim stavovima. Taj dogmatizam oko sebe onda širi atmosferu straha i beznađa, koja postaje osnovnom podlogom na kojoj djeluju dezintegrativni procesi. A u pozadini svega su, naravno, klasni interesi.

Zato ljudi u ovom vremenu, nazovimo ga neoliberalnim razdobljem – koje počinje upravo u doba kada se “Praxis” gasi – tek trebaju izboriti onu razinu kritike koju je praksisova misao izborila spram tadašnjih hegemona. Prva asocijacija na dogmatizam u nas je, sve do danas, pomisao na onaj staljinistički. I to nije sasvim krivo. Ali pod jednim uvjetom. Da ispravno shvatimo staljinizam, kao ono što on u svojoj biti jest, a to je građanska reakcija! Samo vremenski ograničenom, pa onda i polovičnom uspjehu autentičnih jugoslavenskih revolucionara, možemo zahvaliti što su oni toj reakciji jedno vrijeme odolijevali. Jer nakon svjetske 1968., vremena “dijalektike oslobođenja”, nama se ubrzo dogodila lokalna 1971., tj. “dijalektika porobljavanja”. I to u dvostrukom smislu. Jedno njeno lice bila je “nacionalizacija” političkog života, uvođenje etno-politike u maticu političkog života zemlje. No drugo lice, posljedice čijeg rada su djelovale odgođeno, bila je želja za liberalizacijom privrednog života. Da li u okviru socijalističke političke ekonomije, kako se tada govorilo, ili u okviru otvorene građanske restauracije – tu nije bilo oštre podjele, a i svaki od subjekata na političkoj, ideološkoj, znanstvenoj i filozofskoj sceni nije bio jednak s drugima, pa ni sa samim sobom u nekom dugoročnijem razdoblju. Staljinistički preostatak u kulturi – a na tom se terenu uglavnom vodila borba između dogmatskih komunista u povlačenju i srednjoklasnog nacionalizma-šovinizma u nastupanju s jedne i nedogmatskog, stvaralačkog marksističkog mišljenja s druge strane – ne samo da je smetao dubljoj koncentraciji na privredne probleme zemlje (diskusiju o nužnosti, ali i granicama robne proizvodnje i potrebi planiranja uvjeta da se one nadiđu). Taj preostatak stvarao je “duhovnu atmosferu” pogodnu za građansku restauraciju i na privrednom planu.

Autoritarna rješenja u socijalnim izvedbama jedne rubne privrede bazirane na fordističkoj organizaciji industrije pogodovala su nastanku “autentičnih” socijalističkih kapetana industrije – direktorskom sloju, koji nije bio bez zasluga dok je modernizacija davala pozitivne doprinose razvoju društva u cjelini. No kada su, otvaranjem zemlje prema vanjskim, naročito zapadnim tržištima, u Jugoslaviju uvezene i ciklične krize kapitalističke akumulacije, privredni voditelji – ambivalentnim dosezima samoupravljanja na radnom mjestu usprkos – poželjeli su biti menadžerima na zapadni način. A to znači da su, s jedne strane, od sebe odagnali odgovornost za stvarne privredne uspjehe ili neuspjehe (a i sama njihova “stvarnost” postala je izmijenjenom, pošto se više uopće nije pitalo za zadovoljenje potreba stanovništva, kao osnovni motiv proizvodnje, već je sve podređivano hirovima vanjskih tržišta). S druge strane, željeli su iz svojih “otuđenih centara moći” – jednom kada su uspješno socijalizirali gubitke i faktički privatizirali profite – veći dio u političkoj vlasti. Ta vlast bila je koncentrirana, barem od 1974., sve manje u saveznim organima, a sve više u republičkim partijama. I to je slika klasne borbe frakcija, koje su izazivale revolt radništva, studenata itd. protiv “crvene buržoazije”.

Cijela priča o prevratu 1991., kada ovako postavimo stvari, uopće nije tako sudbinski odlučna, ma koliko god dogovoreni ratovi imali realnih posljedica po živote masa. Samo što “crvenu buržoaziju” u opisu zamjenjuje “crna”, sukobe republičkih “komunista” sukobi državotvornih “nacionalista”. I onda možemo skinuti navodnike sa svih tih grupa i klasa i reći da je njihova priroda od početka do njihova kraja, koji se neće sam od sebe dogoditi, retrogradna. Oni su povijesno regresivni. Ove klase naime ništa ne razvijaju. Ni proizvodne snage, ni proizvodne odnose. Sve eventualne novosti na tom planu dolaze nam sada samo izvana, sve do životnih stilova i umjetničkih vrijednosti (iznimku su u jednom trenutku, koji je prošao, zamalo uspjeli napraviti književnici).

Zamjerati “Praxisu” da sve to – što se ovako skicirano vuče u kontinuitetu od vremena izlaženja tog časopisa do danas – nisu vidjeli, znači zamjerati onim filozofima i sociolozima koji su, izašavši iz svojih uskostručnih akademskih niša, ali i u njima, najviše toga vidjeli. Otvarajući diskusiju povodom izlaska Marxovih “Osnova kritike političke ekonomije”, Gajo Petrović podsjeća da naše suvremeno društvo nije istinska ljudska zajednica: “Samootuđeni čovjek koji živi u neljudskom društvu ne odnosi se nehumano samo prema drugim ljudima nego i prema samom sebi i prema prirodi koja je osnova njegovog postojanja. Rascijepljen na međusobno suprotstavljene sfere, a bitno određen onom ekonomskom, on je ekonomska životinja.” Braneći se od napada “hrvatskih komunista” zbog upotrebe Marxove sintagme o nepoštednoj kritici svega postojećega, Petrović se poziva na Tita koji je isti princip afirmirao na VIII. kongresu SKJ, pretvorivši ga u radikalnu kritiku dotadašnje prakse. Tu kritiku Petrović i dalje imenuje filozofijom ili mišljenjem revolucije. Pa zaključuje da ono treba da bude “nepoštedna kritika svega postojećega, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja”.

Mi pak možemo zaključiti da je s obzirom na strah koji oko sebe širi narastajući neoliberalni dogmatizam, nepoštedna kritika svega postojećeg moguća samo tamo gdje i samo onda kada ne vlada strah od revolucije. A naši narodi ujedinjeni su već više od tri desetljeća u tom strahu.