U pandžama mržnje
Ova odluka je sramota za hrvatsku pravnu državu, neka su prokleti oni koji su je donijeli! – kletva je što ju je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan uputio ponajprije policijskim inspektorima koji su nakon ispitivanja (unatoč rezultatima do kojih je tijekom višegodišnje privatne istrage on sam došao) na slobodu pustili Iliju Čizmića, bivšeg pripadnika vojske tzv. Republike Srpske Krajine, točnije Martićeve jedinice za posebne namjene koja je, prema izjavama navodnih svjedoka, u jesen ratne 1991. pokraj Hrvatske Kostajnice ubila dvojicu ruskih reportera, snimatelja Genadija Kurinoja i novinara Viktora Nogina.
Zanimljivo, Čizmić je uhićen na Općinskom sudu u Zagrebu, gdje je prije nekoliko dana došao dati iskaz u postupku koji je sam pokrenuo – tužio je “Jutarnji list” koji je više puta pisao o njegovoj navodnoj umiješanosti u spomenuti zločin. Zapravo, temu tragičnog kraja dvojice ruskih kolega (koji su prije smrti prošli pakao Afganistana) domaćim je medijima na pomalo bizaran način nametnuo Ivica Pandža Orkan, premda je ubojstvo ratnih reportera iz zasjede, organizirane radi izdaje “srpske braće” i špijunaže u korist “ustaša” – prilikom koje je pucano u automobil pa u njih, da bi im nakraju tijela, zajedno s automobilom, bila zapaljena – samo po sebi bilo zanimljivo većini medija. Međutim, u cijeloj toj priči nešto odstupa od uobičajenog, koliko god bilo lijepo što je jedan visoki časnik HV-a odlučio svoje penzionerske dane posvetiti borbi za kažnjavanje ratnih zločinaca…
Pandža je u ratu bio jedan od zapovjednika Sunje: borio se na svom terenu, rođen je u Kostajnici, a u “Oluji” je ranjen u Dvoru na Uni. Umirovljen je sa 27 godina, sa šest medalja okačenih o grudi, nakon čega je osnovao Agenciju za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba, čiji naziv upućuje na objektivno istraživanje svih ratnih zločina, bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtava. No kada se pomnije analizira rad Agencije i njezina čelnika (koji se u međuvremenu prometnuo u zvijezdu opskurnih neoustaških portala i tiskovina poput “Hrvatskog tjednika”), jasno je da im je do nesretnih Rusa stalo jedino u funkciji sotoniziranja naroda iz kojeg dolaze počinitelji zločina nad njima; nitko tko Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Mirka Norca i Đuru Brodarca smatra neupitnim herojima Domovinskog rata, a ratne zločine u Pakračkoj Poljani, Osijeku, Gospiću, Sisku i splitskoj Lori izmišljenim podvalama i nastavkom specijalnog rata protiv Hrvatske, ne može se smatrati humanistom i borcem za pravdu. Najdalje je u krivom predstavljanju Pandže otišao “Večernji list” koji ga je, unatoč svim njegovim ekstremističkim stavovima i pogledima na historiju ovih prostora, proglasio “hrvatskim Wiesenthalom”. Kolika je to uvreda za sve žrtve holokausta govori i to što je Pandža, nakon najave Borisa Tadića da će doći na komemoraciju žrtvama ustaškog logora Jadovno kraj Gospića (u kojem su ubijeni i članovi njegove obitelji), zahtijevao da se tadašnjem predsjedniku Srbije “zabrani ulazak u Hrvatsku” jer “dolazi provocirati”. A kada je Tadić javno kritizirao hrvatsku proslavu obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”, za koje je “humano preseljeno” između 250 i 300 tisuća građana srpske nacionalnosti, Pandža je to nazvao “šakom u glavu hrvatskoj državi”…
U svojim se javnim istupima sustavno koristi jednostavnom logikom: Hrvati su apsolutne žrtve koje ne mogu počiniti ratni zločin, a Srbi ultimativni zločinci, krivi za sve zločine, pa i one u “Oluji”. Između ostalog, Pandža godinama priča o misterioznom “gaženju izbjegličke kolone, preko koje je tenkovima u paničnom bijegu 1995. prešla jedinica pod komandom generala VSK-a Mile Novakovića”. U dokumentarcu “Amarcord 1992. – 2012.” Pandža prikazuje materijal koji, navodno, potvrđuje tezu o gaženju civila, premda se u njemu vide samo pregažena vozila, a žrtava nema u kadru; teško je uopće povjerovati da bi se takav monstruozan zločin mogao kriti gotovo dva desetljeća. Omiljena Pandžina tema je i zločin u Dvoru na Uni, kada su tijekom “Oluje” u tamošnjoj osnovnoj školi ubijeni štićenici ustanove za skrb o starim i nemoćnim osobama. Pošto su snimci desetak masakriranih staraca u kolicima i na štakama šokirali svijet, baš kao i svjedočanstvo bivšeg pripadnika danskog bataljuna UN-a koji je 16 godina kasnije izjavio da su taj zločin počinili pripadnici HV-a, Pandža je izjavio da Danac laže i da su pripadnici njegove jedinice godinama potpomagali “četnike”, što je termin koji koristi za sve pobunjene Srbe.
Naravno, treba naglasiti kako Ivica Pandža ima potpuno pravo tražiti da se kazne svi ratni zločinci iz redova srpske pobunjeničke vojske. Sramotno je da još nisu kažnjeni zločinci koji su pobili Hrvate u Baćinu, Kostrićima, Glinskom Novom Selu, Joševici i drugdje u Pounju i na Baniji. Uostalom, ti zločini i politika koja je do njih dovela gotovo su uništili srpsku zajednicu u Hrvatskoj i doveli je na rub fizičkog opstanka. Zbog svega što se događalo u ratu, Srbi danas moraju promatrati kako im se djeca i unuci sve više asimiliraju, kako se stapaju s hrvatskom i katoličkom većinom, što bi bilo u redu kada bi to bila posljedica pozitivnih emocija i stavova, a ne direktna posljedica rata i straha od diskriminacije. Žalosno je što je Ivica Pandža Orkan, uz pomoć svojih istomišljenika i medija koji mu godinama sekundiraju, ne razmišljajući o drugoj strani njegovih istraživačkih poriva, tragičnu smrt ruskih novinara iskoristio kao još jedno oružje u obračunu sa svojim “pravim” neprijateljima, a to nisu počinitelji zločina nego sam narod kojem ti pojedinci pripadaju.