Unija trajnih sniženja

Logika kalendarskih koincidencija htjela je da ovaj tekst bude objavljen između dva datuma teže simboličke kategorije: nepuni tjedan nakon obilježavanja Dana antifašističke borbe, neposredno uoči vrhunca opsesivnog medijskog odbrojavanja posljednjih sati provedenih s pogrešne strane šengenske zavjese. Vidjeli smo, dakle, još jednu posjetu državnog vrha spomen-parku Brezovica, reprizirali TV-priloge i kratka prisjećanja na Prvi sisački partizanski odred, uz neizbježan apokrifni postskriptum o “prvom antifašističkom odredu Evrope”. S druge strane, jednokratni eurointegracijski spektakl tek nas čeka, ali nema sumnje da će program biti razmjerno življi i bogatiji.

Izostanak kolektivne euforije nakon referendumske odluke o pristupanju sugerirao je organizatorima da slavljeničku atmosferu nije uputno prepustiti spontanom narodnom raspoloženju, pa se masovna euforija priprema planski i pažljivo. Medijsku mizanscenu postavljaju marketinški majstori, dok se epohalni politički uspjeh sretno stapa s interesima kapitala, na zadovoljstvo krajnjeg potrošača. Trgovački lanac Lidl spušta tako u višetjednom reklamnom TV-serijalu dio po dio svog asortimana na trajno sniženje, želeći nam dobrodošlicu u “Uniju niskih cijena”. Veleposjednik domaće maloprodaje, Todorićev Konzum, reterira stoga na zadnju crtu obrane nacionalnog identiteta i sponzorira proslavu u Vukovaru. Tomić d.o.o., ekskluzivni zastupnik BMV-a, donira korištenje elegantnih limuzina visokopozicioniranim uzvanicama i uzvanicima. Spletom sretnih okolnosti, uzbuđene pripreme prati još i dugoočekivana liberalizacija elektroenergetskog tržišta, pa dinamika ključnih gospodarskih aktera svečanosti daje presudan ton… Cijela ona bogata ideološka ornamentika kojom su više od dva desetljeća popločavane predpristupne staze – stoljetna civilizacijska pripadnost boljem dijelu kontinenta, normiranje ljudskih prava ili pravna uređenost države – gurnuta je privremeno u drugi plan. Preostaje tek refleksno lokalpatriotsko sricanje poznatih refrena na provincijalnu temu “a što mi nudimo Evropi”: prirodne ljepote, gostoljubivo stanovništvo, nešto kulturne baštine.

Ne treba, naravno, od estradno-političkog čekanja ponoći očekivati pokretanje ozbiljnijih tema, kada su one većim dijelom predreferendumske javne rasprave ionako uspješno zaobilažene. Pa ipak, baš ta sretna slučajnost koja je ulazak u Uniju datirala neposredno nakon prisjećanja na antifašistički narodni ustanak daje šansu da se o položaju nove, 28. članice, kaže većina onoga što treba znati. Dva datuma spaja, na prvi pogled, tek gladak kontinuitet: EU se gradi na čvrstim antifašističkim temeljima, Robert Šuman predložio je 1950. stvaranje Evropske zajednice za ugalj i čelik kako bi poslovna suradnja spriječila nove ratove i učinio je to, uostalom, baš na obljetnicu savezničkog trijumfa. Dan Evrope zato se danas – ostanimo nakratko pri kalendarskoj simbolici – slavi kada i Dan pobjede nad fašizmom, 9. maja. Doduše, u godinama evidentne recesijske refašizacije Unije – od uspona grčke Zlatne zore pa do njemačkog tabloidnog protorasizma – lako je pokazati kako se ovo simboličko polje pretvara u sklizak teren: nadnacionalna institucija stvorena da bi tržišnim aktivnostima eliminirala mogućnost fašizma upravo iz kontrakcija tržišta rađa nove oblike nacionalizma i konzervativnog radikalizma… Kada govorimo o pristupanju Hrvatske EU-u, međutim, odnosi antifašizma, eurointegracija i slobodnotržišne ekonomije nešto su kompliciraniji od ove jednostavne figure trpke povijesne ironije.

Borba čiji smo početak obilježili 22. juna, naime, ovdje nije donijela samo oslobađanje zemlje od okupatora i kvislinga, nego je, u čvrstoj artikulaciji sa socijalističkim uređenjem, označila i početak modernizacije, industrijalizacije, masovnog obrazovanja bez povijesnog presedana. Jasna crvena nit povezuje ustanak sisačkih partizana s poslijeratnom izgradnjom brodogradilišta, golemih stambenih blokova i tvorničkih dimnjaka. Nakon dva desetljeća restauracije kapitalizma – tranzicije “divlje” onoliko koliko je divlja bila svaka prvobitna akumulacija kapitala – baš takav je napredak podloga na kojoj treba čitati onaj popis pokrovitelja velike euro-fešte. Trgovački lanci umjesto proizvođača, uvoznici luksuznih automobila umjesto izvoznika domaće, makar i manje glamurozne robe: to je sponzorska metafora izvrnute ekonomske paradigme, koja Evropi danas može ponuditi tek kič-razglednicu Jadrana, licitarskog srca i nacionalnih parkova, sliku egzotične turističke destinacije opremljene jeftinom radnom snagom iz uslužnog sektora. Prvi sisački partizanski odred, istina, možda i nije bio prvi antifašistički na cijelom kontinentu, kako se popularno tvrdi; pa ipak, predstavljao je nedvosmislenu povijesnu avangardu, toliko različitu od današnjeg iscrpljenog ulaska u cilj na samom repu tranzicijske kolone…

Slavljenicima ne treba kvariti zabavu, naravno, ali u ponoć, 30. juna, kada se rasprsnu vatrometi i usklade limeni orkestri, dugo nakon što dogore svijeće upaljene prošlog tjedna ispod rijetkih partizanskih spomenika, vrijedi se, makar na trenutak, prisjetiti koliko smo visoku cijenu platili da bismo napokon ušli u Uniju niskih cijena.