Zaumno prosvetljenje

Srđan Srdić: Satori (Književna radionica Rašić, 2013)

Mlađa kritika je u Srđanu Srdiću (Kikinda, 1977) videla “najtalentovanijeg autora” koji se pojavio nakon antologije “Pseći vek” (2000), selekcije koja je promovisala ili etablirala pisce rođene u prvoj polovini 1970-ih (Saša Ilić, Srđan V. Tešin, Nenad Jovanović, Mihajlo Spasojević, Uglješa Šajtinac, Borivoje Adašević). Na stranu upotrebljeni superlativ, Srdićeva proza se razlikuje i od referencijalnog i od postmodernog pisma, delimično baštineći oba poetička modela. To je i najopipljivija dobit za srpsku proznu scenu obespokojavajuće zaglavljenu između kombinatornih eksperimenata, stalnih istorijskih promenada ili reciklaže autobiografskog dokumentarizma uz ovlašan i autsajderski osvrt na ratnu traumu vlastite sredine, s jedne, bolje strane i omladinske palp proze, religioznog kiča i forsiranja žanrovskih pristupa – od pseudoistorijske fantazije do nemuštih političkih trilera.

Srdićev “Satori” neka je vrsta road romana, što je prikladniji termin od recimo pikarskog, budući da je u narativnom fokusu pre sama promena mesta nego priroda glavnog lika, obešenjaka i pustolova. Radnja je složena fragmentarno po dvostrukom vremenskom navoju: linearno vreme pripovedne sadašnjosti u kojoj se odvija čudnovato putovanje prekidano je naratorovim flešbekovima i fantazmagorijama, a svoje mesto u naraciji našli su epizode animiranog filma “Stripy”, koncert grupe Kayo Dot, dva poduža citata literarnih klasika i jedna pesma.

Narator, uzgredno označen kao Babić, radio-voditelj noćnog programa, kreće na put ka napuštenoj kasarni gde je nekada služio vojni rok. Put će ga navesti na stovarište stočnog otpada i moguće masovne grobnice, brodić kraj reke za prelaz na drugu obalu, motel u sklopu benzinske pumpe… i na bizarno živopisne likove za jednokratnu upotrebu, u ulogama čuvara, skeledžije ili bivšeg majora JNA zaduženog za čistoću mokrog čvora na benzinskoj pumpi.

Ništa ne opravdava ovakav fabularni miš-maš, vremenske turbulencije i ukrštena stanja svesti. Pojedini delovi teksta odišu sažetom i oporom poezijom u prozi o urbanoj svakodnevici, poput beznadnog portreta predgrađa. Eliminacija toponima i uopšte redukcija konteksta (gde se tačno i kada radnja zbiva), mešaju težnju ka univerzalnom i očudnom. Neobičan krajolik i način putovanja (peške i po auto-putu) i usputni likovi deluju nasrtljivo bizarno, što podseća na film “Točkovi” Đorđa Milosavljevića iz 1999. godine koji se plasirao pod motom “Osetite miris i ukus prave Srbije”. Posebno simbolično deluje naratorov beg od porodice, civilnog života i civilizacije i dobrovoljni povratak u kasarnu, gde u zapuštenom vojnom kompleksu (sa začudo sačuvanim rezervnim uniformama i konzerviranom hranom) zajedno sa najboljim drugom ponavlja sve one radnje koje su trajno i nostalgično urezane u imaginarujum autora i fanova “Leksikona Yu mitologije”.

Sve to ne može zadovoljiti čitaoce koji od štiva očekuju suvislo organizovan smisao a ne nasumični kolaž epizoda, dodatno rastrojen obiljem digresija i fabulativnih iskliznuća. Neobično i inače visi o tankoj niti koja kada se preoptereti onim disperzivnim, maglovitim ili apsurdnim, postaje autokarikaturalni nonsens. Povrh svega, okvir koji pruža Efraimova pesma sugeriše da ovaj put shvatimo kao putovanje mrtvog lika, nalik Džarmuševom “Dead Manu”, što bi tek unelo rašomonsku rastrojenost u razumevanju romana.

Uprkos mnoštvu zamki u koje je dragovoljno upao, Srdićev “Satori” nije tragičan promašaj. Ako autorsku energiju ka inovaciji bude sledila logika promišljenosti, ima nade da Srđan Srdić ukreše blesak pravog prosvetljenja u nekom od budućih izdavačkih okretaja roto-zavrtnja.