Anej Korsika: Bez pokreta nema ni stranke

U sklopu Prvomajske škole Radničko-pankerskog univerziteta (Delavsko-punkerske univerze), koja se svake godine održava u Ljubljani, predstavljena je Inicijativa za demokratski socijalizam, koja ima ambiciju prerasti u stranku. No, kako sami članovi Inicijative kažu, njihov cilj nije stranka, već demokratski socijalizam. O tome i o “koristi i šteti historije za život” razgovarali smo s Anejom Korsikom, članom DPU-a i Inicijative za demokratski socijalizam.

Kontekst u kojem se događala Prvomajska škola i odatle odaslan poziv Inicijative za demokratski socijalizam je, da citiramo, “nužda da se trijezno sagleda vlastita situacija sada i ovdje”. Pritom se misli na situaciju u Sloveniji i u drugim jugoslavenskim državama.

U cijeloj Evropi Slovenija se smatrala nekom pričom o uspjehu. Bila je model istočnoevropske države koja je, po svim udžbeničkim pravilima, ušla u euroatlantske integracije, EU i NATO. Tako da mi se čini kako posljednja događanja u nas jako iznenađuju neke u inozemstvu, pošto se slika mlade i uspješne članice srušila. A srušila se zato što je od samog početka u biti bila iluzorna.

Marksizam, a lenjinizam?

U kojem smislu?

Zbog masovnih radničkih protesta, kojima smo bili svjedoci neposredno po odcjepljenju Slovenije od nekadašnje zajedničke države, tadašnja je vlast bila prisiljena izabrati postupniji put u tržišni kapitalizam. Takav gradualizam jamčio je relativni socijalni mir, a raslojavanje je bilo bitno manje nego u drugim istočnoevropskim državama. Usprkos tome, položaj radničke klase uistinu nikada nije bio lak. I u vrijeme najvećeg privrednog pregrijavanja, kada je bilježen gotovo sedampostotni privredni rast, radnike su uvjeravali da žive iznad svojih mogućnosti, da je bilo kakvo povisivanje nadnica potpuno neizdrživo i da bi katastrofalno utjecalo na konkurentnost slovenske privrede. Kriza se u najsurovijem obliku pokazala u građevinskom sektoru, gdje su je radnici najviše osjetili. Ona je raskrinkala i potpunu političku ispražnjenost cjelokupne vladajuće klase, kako desne tako i nominalno lijeve. Nakon ulaska u EU i NATO, ona je mogla ponuditi samo više ili manje surovu varijantu neoliberalizma. Od početka krize radna je mjesta izgubilo više od 60.000 ljudi, stupanj prekarnih zaposlenja među mladima jedan je od najviših u EU-u, a opći životni položaj svih stanovnika iz godine u godinu uporno slabi. Tzv. balkanska Švicarska samo je loš vic iz vremena tranzicije. Sve nabrojeno svoj odraz doživljava i u klasnoj borbi unutar teorije.

Govorimo o obnovi marksizma u određenim sferama i na određenom nivou. Pa i samog Marxa može se shvatiti konvencionalno, recimo kao ekonomista među ekonomistima, a može i za današnje prilike nekonvencionalno, kao revolucionarnog mislioca koji je obilježio epohu?

Tako je. Pitanje je koliko ozbiljno shvaćamo Marxa. Oni s najbanalnijim i najpaušalnijim kritikama, koji ga ne shvaćaju ozbiljno, Marxa ni ne čitaju. A takva nisu samo čitanja neoklasičnih ekonomista, koji osiguravaju ideološku podršku neoliberalnim politikama, već su banalne i paušalne kritike jako raširene i u postmarksističkim krugovima. Takvi autori polaze od pogrešnih ishodišta da su određeni Marxovi teoremi, a prije svih zakon vrijednosti, danas nadiđeni. Budući da ne vide da je temeljni pokretač našeg društva još uvijek beskonačna trka za realizacijom što viših profita, i njihovi su politički zaključci krivi i dezorijentirani. Čak tvrdim da su takvi “marksisti” samom Marxu i socijalističkoj politici učinili bitno veću štetu nego otvoreni reakcionari. U svakom slučaju, Marxova kritika političke ekonomije ostaje skroz naskroz aktualna. Marx je izgradio konceptualni aparat i njime zahvatio temeljne društvene odnose i proturječja kapitalizma. Njegov će teorijski doprinos ostati ne samo aktualan, već i obavezujući sve dok ti odnosi ne budu otpravljeni, a ta proturječja riješena u samoj praksi.

U tom smislu zanimljiv je i Lenjin?

Lenjin je apsolutno fascinantan i inspirativan, a to je naglasio već Mahatma Gandhi kada je rekao kako privrženost takvih titana duha, kao što je on, nekom idealu, nužno rađa plodove. Lenjin je zaslužan za to što je najdalje dogurao preobrazbu izvanredno kompleksne i apstraktne Marxove misli u konkretnu socijalističku praksu. Baš Lenjinu, nikom drugom, ide priznanje da je najveći poraz radničkog pokreta promijenio u veličanstvenu i nedostižnu povijesnu pobjedu. Govorim, naravno, o početku Prvog svjetskog rata, kada su njemačka i druge socijaldemokratske stranke glasale za vojne kredite i time efektivno omogućile početak radničkog bratoubilaštva. Lenjin, koji najprije nije htio vjerovati da se to glasanje stvarno dogodilo, nakon spoznaje da je tome stvarno tako nije gubio vrijeme, već se odmah latio napornog rada obnove međunarodnog radničkog pokreta. Preko konferencija u Zimmerwaldu i Kienthalu uspjela mu je obnova i postavljanje temelja za Treću internacionalu. Oktobarska revolucija, koja je uslijedila, nije se dogodila usprkos glasanju za vojne kredite, već baš zbog njega!

I kada se jednom složimo oko toga da smo svi u nekoj grupi marksisti, od marksizma do nekog socijalističkog političkog programa dug je put, u smislu stalne napetosti u odnosima između teorije i prakse. Ako to pokušamo kontekstualizirati, to ovdje nije samo problem Lenjina, već i toga što nam znače sve socijalističke revolucije 20. stoljeća, ne na kraju i naša. Radi li se samo o muzejima revolucije, kako bi to htjela konzervativna većina, ali i neki lijevi ekstremisti? Ili trebamo više raditi na dijalektici kontinuiteta i diskontinuiteta?

Povijest socijalizma 20. stoljeća iznimno je kompleksna. Slika uniformnog bloka država koje su djelovale po istom kalupu, a koju voli slikati liberalna ideologija, posve je izobličena i ne omogućava zadovoljavajuće razumijevanje te povijesti. Ta, manje od jednog stoljeća duga povijest, jako je raščlanjena i vrlo različita od države do države. Različiti su već sami povijesni uvjeti u kojima i protiv kojih su se socijalizmi oblikovali. Tako se u slučaju Oktobarske revolucije radi o otporu carizmu, dok jugoslavensku revoluciju obilježava borba protiv nacifašističkog okupatora. Usprkos iznimnim povijesnim uspjesima, tim projektima ipak nije uspjelo nadići njihova unutarnja proturječja i, na kraju krajeva, sama proturječja kapitalizma. U tom smislu oni su još uvijek otvoreni i od nas, u drugačijim povijesnim uvjetima, zahtijevaju nastavljanje.

Lenjinizam je Staljinov izum. Lenjin nikada iz svojih političkih intervencija ne bi učinio sistem.

Svakako. Lenjinov studij Hegelove “Znanosti logike”, dok je bjesnio Prvi svjetski rat, dokazuje da je svoju teoriju uvijek iznova iskušavao u praksi. Njegovo slavno načelo – konkretna analiza konkretnih prilika – znači obavezu da je svaki put kada teorija više ne odgovara praksi potrebno spoznati da se radi o pogrešnoj teoriji, koja u stvarnosti nema moć objašnjavanja. I više od toga, da se radi o teoriji koja čak zastire i izvrće realnost. U tom smislu treba čitati i njegov aforizam da zato što nisu čitali Hegela, marksisti više od 50 godina nisu razumjeli Marxa!

Pokret i stranka

Od njega trebamo učiti posvećenost konkretnom trenutku. A ona je neodvojiva od pitanja organiziranja radničke klase. Kako u tom smislu stoji vaša Inicijativa u Sloveniji?

Nakon dvadeset godina, Inicijativa za demokratski socijalizam prvi je ozbiljan pokušaj artikulacije socijalizma, kako u teorijskom tako i u političkom smislu. Radi se o ponovnom građenju izgubljene veze između radničke klase kao subjekta i socijalističke politike kao sredstva za nadilaženje kapitalizma. Potrebno je naglasiti da kao radničku klasu shvaćamo sve koji su, da bi preživjeli, prisiljeni prodavati svoju radnu snagu, što pored klasičnog proletarijata uključuje i prošlu (umirovljenike) i buduću radnu snagu (studente), kao i rezervnu armiju rada (nezaposlene). Taj spoj je najzahtjevniji zadatak, na kojem stoji ili pada svaki socijalistički projekt. Govorimo li o našoj Inicijativi za demokratski socijalizam, u njoj se ogleda naš put. Tu su okupljeni ljudi koji su posljednjih pet ili deset, a stariji i 15 i više godina, aktivni prvenstveno u visokoškolskom prostoru. Dragocjeno je iskustvo što je većina tih ljudi bila na čelu različitih studentskih udruženja. Otuda potiču njihove liderske i organizacijske sposobnosti. Došli smo do konsenzusa o tome da ta nehijerarhičnost i spontanizam imaju granice, te da su u smislu nekog dugoročnog, kontinuiranog rada postali velika smetnja. Tako da smo kao ekipa, zajednički i konsenzualno, došli do spoznaje nužnosti da je najprije potrebno stvoriti inicijativu, pa pokret, pa stranku kao izraz pokreta.

Takvih je inicijativa, otkada je uveden građanski parlamentarizam, u Sloveniji već bilo. No trenutak sublimiranja iskustva pokreta u stranku, koja će se istodobno ozbiljno uplesti u parlamentarni život i ne zaboraviti svoju bazu, bio je obično trenutak propasti?

Postoji razlika između takvih inicijativa 1990-ih i danas, u doba velike krize kapitalizma. Za razliku od perioda tranzicije, kada se činilo da će svako tko poštuje pravila igre dobiti svoj komad kolača, odnosno biti nagrađen barem sigurnim zaposlenjem, danas, u vrijeme velike krize kapitalizma i mjera štednje, iluzije su se razbile. Ponovno postaje jasno da su u kapitalizmu ljudi samo potrošna roba za maksimalizaciju profita. U tom smislu kriza je učinila veliku uslugu, jer sve više ljudi na svoju životnu situaciju gleda trijeznim očima. Socijalistička politika jedina može artikulirati te odnose i situacije. Za razliku od građanskih stranaka, koje se u svom djelovanju financijski i organizaciono naslanjaju kako na nacionalne korporacije i poduzeća tako i na pomoć međunarodnog kapitala (Trojka – MMF, ECB i Evropska komisija), socijalistička politika koju mi zagovaramo nema te mogućnosti. Jedini način da ta politika u praksi uspije jest da uspostavi masovan i jak pokret, a stranka će biti samo jedno od njegovih sredstava.

Problem unošenja revolucionarne svijesti izvana, problem avangardne partije, kao teme danas su – dijelom s razlogom, a dijelom bez – diskreditirane. Neki ih doživljavaju i kao prepreku recimo direktnodemokratskom organiziranju, spontanitetu mnoštva itd. Kako se uopće suočiti ne samo s nepovjerenjem u stranke, već i u svaku institucionalizaciju kao takvu?

Konkretni primjeri od 2011. nadalje – arapsko proljeće, pokreti Occupy i Indignados, masovni protesti protiv mjera štednje od Atene do Lisabona – dokazuju da ne manjka masovnog izbijanja ogorčenja, nezadovoljstva i gnjeva. Teškoća svih pobrojanih je u tome da sama masovnost nužno ne dovodi do promjene vladajućih politika, ako masa ne nastupi kao organizirana politička sila. To se danas postavlja kao najveći izazov svake socijalističke politike. Zato u toj borbi valja upotrijebiti sva politička sredstva, a jedno od njih je organiziranje pokreta u stranku. Pritom se ne radi ni o kakvom fetišiziranju forme stranke, na nju stalno treba gledati jedino i samo kao na oruđe pokreta.

Teorija i praksa

Kada spominjete korpus zapadnog marksizma, djela Korscha i Lukácsa, a ja bih dodao i jugoslavenske praksisovce, kritika sovjetske filozofije 1930-ih, 1940-ih i 1950-ih može se ustvari prepoznati i unatrag, već u Lenjina. U nas pak Gajo Petrović, koji je nakon Drugog svjetskog rata studirao u Moskvi i Lenjingradu, od početka kritizira tada aktualnu sovjetsku filozofiju, ali i afirmira Lenjina kao ozbiljnog mislioca, a ne samo političara.

To mi se čini jedna od velikih grešaka, svoditi i time banalizirati Lenjinovu povijesnu ulogu na političara i drugorazrednog mislioca, koji nije bio sposoban misliti. Sve je to usmjereno prema jednom “logičnom” zaključku: Lenjin nije razumio Marxa! Tu se u biti radi o nekakvoj psihologizaciji, a ne o historijsko-materijalističkoj analizi. Jer Lenjin ne samo da je Marxa razumio, već je i preveo “Komunistički manifest” i “Erfurtski program” Kautskoga koji je, nažalost, izgubljen. Čovjeku koji tri mjeseca studira Hegela na njemačkom izvorniku teško da možemo predbaciti intelektualnu inferiornost. Velika je Lenjinova vrlina što se cijeli život znao vraćati, preispitivati temelje svoga učenja i odluka. U tome se vidi veličina nekog revolucionara.

Odnos teorije i prakse na neki je način cijelog života njemu centralna tema, dok je danas ta problematika zapuštena. Drugačije rečeno, imamo odvajanje subjekta i objekta, pa otuda scijentizam, objektivizam s jedne i aktivistički voluntarizam s druge strane. To se ogleda i u odnosu spram filozofije i političke ekonomije?

Najsmislenije mi s čini poći od Hegelove maksime da je filozofija svoje vrijeme zahvaćeno u mislima. Na toj osnovi moguće je pokazati da povijesna konjunktura u kojoj se nalazimo trpi od dubokog raskola između strogo teorijskog motrenja svijeta i njegove praktične promjene. Zato je istina da s jedne strane imamo visoko kompleksnu spekulativnu filozofiju, koja doduše nudi zanimljive konceptualne postupke, ali ne doživljava svoj odraz u praksi. No jednako je tako istina da smo unutar ljevice još uvijek svjedoci radikalnog odbijanja mišljenja velikih univerzalnih priča, pa onda i strogo volonterskog djelovanja u mikropolitikama, unutar mikroteritorija. Opet možemo kazati kako su “oba skretanja gora”. Oba su prečaci, koji ustvari vode u slijepu ulicu. Umjesto toga potrebno je poći najtežim putem, putem teorije prakse. A to danas velik dio teorije, prisutan u akademskom svijetu, nije sposoban učiniti.

Mislim da nema socijalističke revolucije bez filozofije. S druge strane imamo brkanje političke ekonomije kao građanske znanosti, koja je također ovdje zapuštena u ime vulgarnog ekonomicizma, s Marxovom kritikom političke ekonomije. Trud na daljnjem preispitivanju ekonomskih pojmova, a ne samo kritici tekućih ekonomskih politika, kao što je to ovdje pokušao Toni Prug, rijetko srećemo?

Svakoga tko danas uzme u ruke “Bogatstvo naroda” Adama Smitha moglo bi iznenaditi da je u tekstu prisutna sasvim jasna formulacija klasne borbe, spram koje Smith nema nikakvih iluzija. U tom smislu ne iznenađuje što je u Marxovom opusu upravo Smith daleko najčešća referenca. Zato je neodrživa veza koju s tim klasicima danas pokušava uspostaviti suvremena neoklasična ekonomija. Ona nije vrijedna njihovog imena, budući da je postala sasvim instrumentalizirana ideologija vladajuće klase. Zato je prikladniji naziv za nju, Marxovim riječima, vulgarna ekonomija. Njezini nas predstavnici ustvari neprestano i ustrajno uvjeravaju da je za istinsko izobilje i procvat potrebno uništiti sve civilizacijske tekovine. Tek kada radnici budu zakinuti za sva prava i u posve nesigurnom položaju, do punog će izraza doći njihovi poduzetnički potencijali. Lažnost i cinizam te ideologije potvrđuju konkretni podaci s evropske periferije. Više od 60 posto nezaposlenih mladih u Grčkoj, skokovit porast samoubojstava i oživljavanje eksplicitno fašističkih politika dovoljno su zorni pokazatelji. Usprkos tome što smo svjedoci te u oči boduće iracionalnosti, ona je utemeljena materijalno u samom kapitalističkom načinu proizvodnje. Zato njezino otpravljanje ne može biti puko teorijsko, već praktično. Zajedno s tim na dnevnom je redu i iznimno važan rad smišljanja drugačijih proizvodnih odnosa. Tu dolazi do izražaja rad recimo Michaela Lebowitza ili kod nas Tonija Pruga, koji se nastavljaju pitati kako misliti ekonomiju društvenih potreba, koja će otpraviti ekonomiju potrebe kapitala za beskonačnim profitom. Da se opet referiramo na Hegela: to je onaj težak rad pojma, koji je pred nama.

Granice javnosti

Jedno od pitanja – kao novinar s time se svakodnevno susrećem – jest i gdje je granica današnje građanske javnosti. Svi tvrde da je ideja protujavnosti propala još krajem 1970-ih, a s njom i ideje protuznanosti, protufilozofije i kulture, koje bi bile radničke, tj. marksističke i anarhističke. Za mene je današnja javnost samo druga strana tajnosti građanskog društva i jako sam skeptičan spram strategije ulaska u mainstream.

Jedna se stvar premalo naglašava. A to je da su povijesne okolnosti danas bitno drugačije negoli recimo u predsocijalistička vremena. Sam je Lenjin u svom vremenu toga bio svjestan. Za pamflet “Što da se radi?” on je već 1907. naglašavao da su se u njemu opisane okolnosti bitno promijenile. A koliko je tek danas tome tako! Danas u velikoj mjeri nema potrebe za ilegalnom organiziranošću.

Vjerojatno ni mogućnosti.

Zato je svaki novi pokret, svaka nova partija od početka prisiljena voditi borbu za svoj položaj u javnosti. Usporedimo li današnji politički položaj radikalnih političkih stranaka s onim od prije sto godina, možemo vidjeti da je danas, barem formalno-pravno, zajamčen klasični niz građanskih liberalnih prava, kao što su sloboda govora, štampe i udruživanja. No sasvim je jasno da su to apstraktna prava, služenje kojima je uvjetovano materijalnom snagom. Primjerice, svi imamo slobodu govora, ali korporacija s vojskom PR-ovaca, lobista, odvjetnika može to pravo u kapitalizmu puno učinkovitije upotrijebiti u svoju korist. Mainstream ta apstraktna građanska prava kroji i upotrebljava na svoju sliku i priliku. Pod mainstreamom mislimo na vladajuće društvene odnose. U političkom smislu, oni su danas zarobljeni u osiromašeni politički oblik koji zovemo parlamentarizmom, koji ima svoje granice. Ali potrebno je misliti na aktualnost revolucije, kao na onaj zadnji i odlučujući horizont socijalističke politike. Ukoliko toga nema, velika vjerojatnost je zapadanje u reformističku socijaldemokratsku politiku, koja je kapitalizam u pravilu spašavala a ne otpravljala. Najvažnije mi je da naš pokret stvarno zaživi, da postane organski i primi se u svim društvenim podsistemima. Da ne pravimo klasičnu otuđenu stranku, koja se svake četiri godine bira, a onda zaboravi na svaku odgovornost spram ljudi. Da je stvarno prisutna na tim mikroravnima, u komuni. I sam postojeći mainstream ne smijemo razumjeti kao neku ahistorijsku nepromjenljivu datost, već kao nešto što je potrebno i moguće promijeniti, a u krajnjoj fazi i ukinuti.

Lakše zamišljam funkcioniranje pokreta po principu stanovanja negoli na radnim mjestima. Prava teškoća je kako tamo, u okoštale hijerarhije, unijeti neke lijeve ideje?

To je moguće samo na organiziran način. Radnik kao pojedinac ništa ne može postići sam. Naša Inicijativa sada razmišlja kako neke male zakonske prijedloge uputiti u javnost. Da se barem počne o tim idejama raspravljati, da ljudi počnu razmišljati da bi i odnosi na radnom mjestu mogli biti bitno drugačiji.

Ciljevi Inicijative za demokratski socijalizam

“Razdoblje samorazumljivosti kapitalizma bliži se svom kraju. U drugoj polovici 1970-ih godine, kada je u ‘razvijenim’ zemljama završeno razdoblje brzog i stabilnog ekonomskog rasta, započeo je napad sila kapitala na radnička prava, koji traje sve do danas. Podloga opravdanja kapitalizma počela je kopnjeti, apologeti kapitala bili su prisiljeni da opstanak kapitalizma sve više opravdavaju golom činjenicom njegova postojanja. Činjenicom da se kapitalizam, za razliku od realno postojećih socijalizama, nije slomio, iako su ga često morale spašavati fašističke trupe i vojne hunte, zagovaraju tezu da naprosto nema alternative i da, u ime nastavka akumulacije kapitala, moramo biti spremni prihvatiti svaku žrtvu: rastuću nejednakost, siromaštvo većine svjetskog stanovništva, teror diktatora i opustošenje prirode. (…)

Što je demokratski socijalizam? Naš cilj je uspostava društveno-ekonomskog sistema utemeljenog na neposrednoj demokraciji u politici i ekonomiji, te na demokratski planiranoj proizvodnji. Radi se dakle o takvom sistemu proizvodnje koji će biti u skladu s potrebama svake pojedinke i pojedinca, te društva u cjelini i koji će poštovati nosive kapacitete i uvjete regeneracije okoliša. (…)

Inicijativa za demokratski socijalizam je politički projekt za dostizanje gore navedenih ciljeva. Načela demokratskog socijalizma ne mogu se ostvariti preko noći, već predviđaju postupno uvođenje i razvoj. Naše neposredne smjernice zato su reformskog karaktera, ali pritom ne zaboravljamo da želimo otpraviti kapitalizam i uspostaviti solidaran i tolerantan sistem, u skladu s prirodom. To nije utopijski nacrt savršenog društva, već konkretni zahtjevi sviju nas koji moramo prodavati vlastitu radnu snagu da bismo preživjeli.”