Deset gorkih kapi

Zločin i kazna u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu

Posljednja premijera Jugoslovenskog dramskog pozorišta u proljetnoj sezoni, “Zločin i kazna” prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, očekivala se s prikrivenim uzbuđenjem, ponajviše zbog znatiželje kako će ovaj kultni roman na sceni izgledati danas. Oni stariji sjećaju se istoimene predstave koja je u JDP-u odigrana 1971. s Ljubom Tadićem i Mišom Janketićem, ali to su bila neka druga vremena velikih gesti, općih mjesta i dramskog patosa. Mlada redateljica novog “Zločina i kazne”, Ana Tomović, vrlo mudro se poslužila inscenacijom romana koju je učinio slavni poljski redatelj Andrzej Wajda, očistivši radnju od sporednih likova i koncentrirajući dramu uglavnom samo na troje centralnih junaka – na Raskoljnikova koji je ubio staricu lihvarku, na istražitelja Porfirija i na anđela dobrote, Sonju Marmeladovu. Na taj način “Zločin i kazna” ne govori samo o Raskoljnikovu ubojstvu, nego i o zločinu samom unutar šireg društvenog i civilizacijskog konteksta.

Svjesna činjenice da radikalni politički pokreti bujaju baš danas, od norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika, preko evropskog militantnog neonacizma, do vjerskih fundamentalizama širom svijeta, redateljica Ana Tomović je sa “Zločinom i kaznom” željela pokazati što danas ljude potiče na tzv. ideološka ubojstva i kako izgledaju intelektualne motivacije za ona politička djela kojih se danas već prilično pribojavamo. Ona kaže: “Čovjek se stalno pita, gledajući nepravde oko sebe, kao što ju je Raskoljnikov stalno gledao, da li je zločin ako se tome suprotstavi ili je veći zločin ako baš ništa povodom te nepravde ne učini… ili što je ono što čovjek mora učiniti da bi postao čovjek (Sartre), odnosno što je to što čovjek nikada ne smije učiniti da bi ostao čovjek (Camus).”

Stoga pozornica u novom viđenju Dostojevskog ne izgleda nimalo ruski, nema obaveznog samovara, čizama, nazuvaka i šubara – na praznoj sceni je nekoliko redova klupa, kao u parku, vlaku ili crkvi, na kojima Raskoljnikov, Porfirij i Sonja Marmeladova, u evropski dotjeranim odijelima, vode raspravu o moralu, civilizaciji, budućnosti, zločinu i kazni… Tako je čitav antologijski roman u ovoj predstavi iscijeđen u deset gorkih kapi filozofskog pelina koji publika mora popiti prije no što počne razmišljati o temeljnim dilemama života – odgovornosti, ljubavi i smrti. Ovaj scenski minimalizam treba pripisati novoj generaciji redatelja, glumaca i pisaca, ne samo srpskog glumišta, koji u kazalištu ne žele samo opisivati događaje, nego ih ponajprije zanima zašto se nešto dogodilo, u vremenu često neobjašnjivih promjena, pritajene nervoze i nasilja. Novi teatar utoliko je prevratnički koliko je i sam pun dilema, okrenut je intelektualizmu, koliko je i protiv starih kazališnih pravila.

Ova filozofska zapitanost umjesto scenskog realizma u slučaju “Zločina i kazne” donijela je promjenljive rezultate. Zanimljivu koncepciju redateljice o predstavi kao diskusiji o zločinu nisu svi glumci slijedili istom mjerom: Nikola Rakočević kao Raskoljnikov možda je premlad za delikatnu ulogu, Ljubomir Bandović bio je na visini zadatka kao inteligentni policijski istražitelj Porfirij, dok Milena Živanović u ulozi Sonje Marmeladove nije uspjela pronaći dovoljno energije za ljubav kojom je željela iskupiti Raskoljnikov zločin. Tako se na primjeru današnjeg scenskog čitanja “Zločina i kazne” pokazuje da novi teatar, u odbacivanju klasične radnje i svođenju drame na ono bitno, glumačke ekspresije treba više, a ne manje.

Sve u svemu, novi “Zločin i kazna” predstavlja u dosadašnjem repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta više nego potrebno osvježenje, na kojem će trebati još dosta raditi.