Država mrtvih

Tema dana

Zašto fiskalne blagajne trebaju biti na tržnicama, a ne i u kioscima Tiska, gdje možete kupiti novine, cigarete, platiti račune, pita Branimir Bilić Nevena Pešu, predstavnika zagrebačkih tržnica, koje su bile u štrajku. “Vi ciljate na to da je Tisak u vlasništvu jednog koncerna, pa ne bih o tome”, uzvraća diplomatski Peša.

Bilić pogađa u srce problema. Jedino se još dvorska luda usudi spominjati imena iz hrvatskoga Zabranjenog grada, što dovoljno govori o stanju stvari na javnoj televiziji. Koncern o kojemu govori je Agrokor, vlasnik mu je Ivica Todorić. Dotični ima dvorac pod Medvednicom, svojevremeno ga je registrirao kao hotel. Agrokor, protuzakonito, dio troškova plaća svojim bonovima, što je naspram kumičarske mafije kapitalan problem pravne države, jer je cijeli jedan sustav stavljen iznad zakona. To je srž svih hrvatskih problema: država kao aparat sile, kao instrument uvođenja reda, funkcionira samo ako je riječ o slabašnima. Poznati žurnalist duguje milijun i pol kuna poreza, nikom ništa; poznati nogometaš duguje više od milijuna, nikom ništa. Sud u Ivanić Gradu nedavno je, međutim, na dražbi pokušao prodati nekoliko crnih i bijelih kokica, te isto toliko bijelih gusaka, vlasništvo neke bakice koja nije podmirila obvezu od par stotina kuna. Iz činjenice da se te teme otvaraju samo u B. B. frik šouu ne može se izvesti ništa doli zaključak da će nam ubuduće biti još i gore.

Željko Malnar (1944. – 2013.)

Negdje druge ili treće godine nakon “Oluje”, Željko Malnar kupio je nekim povratnicima iz Visuća na stočnom sajmu kravu. Ta se kravica, na njihovu neizmjernu sreću, nakon nekoliko mjeseci pokazala još i steonom, pa su siroti povratnici dobili i tele. Malo je tko u ovoj zemlji izveo išta slično.

“Noćna mora” predstavljala je revoluciju u televizijskom izrazu, na svjetskoj razini. Funkcionirao je tu poput Tita. Njegova “Noćna mora”, njegova Republika Pešćenica, njegovo carstvo poniženih i uvrijeđenih koje je izveo na veliku scenu – na način koji je često izazivao zgražanja – sve se to danas može činiti provjerenim receptom uspjeha. No neka netko pokuša izvesti išta slično. Držati gledatelje uz ekran punih sedam sati, popunjavajući program najvećim luzerima grada Zagreba, nemoguća je misija. Tajna je svakako u širini Malnarove ličnosti. U kultnom eseju o Casanovi Stefan Zweig opisuju tragediju umjetnika. On, umjetnik, najčešće ne proživi ni stoti dio onoga što opisuje. Dane i noći provodi zadubljen nad rukopisom, peglajući izraz, uspinjući se i padajući, uvijek iznova nastojeći dosegnuti savršenstvo životnog opisa, zbog kojega se odriče jedne jedine stvari – života. Oni koji imaju vino, nemaju pehar. Onima koji imaju pehar, nedostaje vina, kaže Zweig. Malnar je kao Casanova, koji je ispisao roman svoga života, imao sve. Malo je koji televizijski novinar obdaren visokom pismenošću – Malnar je bio, i to dvostruko. Visoka, eruditska filozofska i književna naobrazba kod njega se sretno spajala s pučkom duhovitošću najviše, hašekovske klase. Ali Malnar ipak nije dobio grbu zbog stalne pogurenosti nad knjigom, naprotiv, na konju ili motoru obišao je pola svijeta. Bio je visok i lijep čovjek koji bi, da se rodio u Americi ili Francuskoj, sasvim sigurno postao filmska zvijezda. No rodio se i umro u Hrvatskoj. Njegovim odlaskom gubi se svaka mogućnost da bilo što slično ikada vidimo u nekoj novoj inkarnaciji. To je kao “Casablanca” Michaela Curtiza – samo bi se luđak ili hulitelj usudio pomisliti na remake. Ako je uopće bio novinar, Željko Malnar bio je najveći hrvatski televizijski novinar.

Dnevnik HTV-a

“To je samo osam riječi, uključujući imenice, zamjenice, priloške oznake…”, tako potrebu promjene Ustava na uobičajeno pompozan način argumentira premijer Zoran Milanović. Već mjesec dana on ulaže silnu energiju u priču oko promjene Ustava radi nezastarijevanja teških ubojstava s političkim pobudama. Ratuje s oporbom, svađa se sa saveznicima, prijeti King Kongom. Umjesto reformi proizvodi rebuse. Od početka mandata do danas ni u jednoj prilici nismo vidjeli da se toliko pjeni oko neke suvisle teme: dramatičnog pada industrijske i poljoprivredne proizvodnje, bankarskog lihvarenja, nezaposlenosti, propasti mljekarskih farmi, rasula privrede. Na to uglavnom gleda von oben, no što je tema besmislenija, to je njegov angažman veći.

Čemu uopće promjena Ustava? Ranko Ostojić na početku mandata ove Vlade prijetio je rješavanjem zaboravljenih slučajeva, što ne sprečava nikakva zastara. Nijedan nije riješio. MUP raspolaže hrpom spoznaja o ubojstvu Ljubice Solar, o postavljanju mine generalu Miloradu Miščeviću, o ubojstvu Milana Levara – zašto odmah ne riješi te svježe slučajeve? To može i s postojećim propisima. U seriji političkih atentata početkom devedesetih ubijeni su Ante Paradžik, Miro Barešić, Milan Krivokuća, Ludvig Pavlović, Blaž Kraljević. U Osijeku su ubijeni Marko Bezer i Josip Reichl Kir. Zašto se to ne riješi? Pa malne svi znaju kamo vode tragovi. S druge stane, likovi poput Mihajla Hrastova i Tomislava Merčepa teško će živi dočekati neku kaznu, dok se Ustav mijenja zbog zločina iz vremena kenozoika.

Što je uopće učinio Ranko Ostojić? Ništa, a za to ništa postao je potpredsjednik Vlade, ostajući šef policije, što je simbioza kakvu na ovim prostorima nismo vidjeli nakon Brionskog plenuma, kada je Tito otpilio Rankovića. Promjena Ustava angažira silnu energiju koja stvar prebacuje na izvršni aparat, a on napraviti neće pod milim bogom ništa, jer političke volje za otvaranje te Pandorine kutije nema. Skidanje zastare je opsjena najgore vrste. Tko je jedina žrtva ukidanja zastare za ratno profiterstvo? Ivo Sanader. A zašto? Zato što je, kako bi rekao Fouche, “počinio nešto gore od zločina – pogrešku”. Kutle, Todorić, Jambo – nitko od njih nije profiter nego baš Sanader? Tako ispada.

Koja bi, povrh toga, ubojstva iz političkih pobuda došla na dnevni red ukidanjem zastare? Na taj bi se način moglo otvoriti ubojstvo Marka Oreškovića, kojega je likvidirala jedna frakcija KPH-a. Maksa Luburića ubila je Služba državne sigurnosti. Je li to ubojstvo bilo politički motivirano? Jest, kao i atentat na Antu Pavelića. Jesu li pobude u oba slučaja bile niske? Jesu, mada ni žrtve nisu bile blaženici. Kako je nastradao sin Vicka Krstulovića? Tko je naručio ubojstvo Andrije Hebranga? Tko je ubio bana Derenčina? Hrvatska danas sliči na nezavršeno djelo Živojna Pavlovića “Država mrtvih”, u kojoj sve stremi trijumfu smrti nad životom. Nažalost, ovo nije film nego život…