Ekstremni redukcionizam

Koliko tekućih vijesti ove vrste u posljednje vrijeme čitamo: otvaranjem diskusije o politički motiviranim ubojstvima kao razlogom za izmjenu ustava svi gube, jer to će samo zagaditi javnu atmosferu, a javnost izbezumiti beskrajnim svađama, što će oduzeti prostor jedinim važnim problemima, a to su oni ekonomskog oporavka zemlje i strukturnih reformi. Ovaj primjer dovodi do zaključka da su obje najveće stranke, koje žele tu diskusiju, zbog toga iste. Ili stariji primjer da su one, naprotiv, u kulturnom ratu, ali da su ideološki sporovi HDZ-a i SDP-a folklornog karaktera, uzmimo oni oko zdravstvenog odgoja ili istospolnih brakova. Većina tih prijepora umjetno je izazvana i samo je dokaz da su sve stranke poražene – valjda od sile jače od njih – na gospodarskom (a misli se privrednom) planu. A ta borba, borba za ekonomsku uspješnost, trebala bi biti njihova prva briga. Sva ta problematika samo je serija dokaza da vladajući nisu pronašli instrumentarij za izvlačenje zemlje iz krize, koja je prvenstveno ekonomska kriza.

Ovakve primjere mogli bismo nizati unedogled, a ne bismo trebali preskočiti, s obzirom na prirodu ovog medija, ni onaj kako je Srbima u Hrvatskoj svejedno hoće li natpisi u krajevima gdje čine većinu biti ćirilični ili latinični, jer njih, kao i Hrvate, muče drugi, egzistencijalni, čitaj ekonomski strahovi i brige.

Ono što je zajedničko svim tim i takvim komentarima u nadziranoj javnosti jest svojevrstan ekstremni redukcionizam svijeta života na ekonomiju. Očito, riječ je o vulgarnom materijalizmu koji se, u svojoj apstraktnosti, naoko paradoksalno, u punom krugu približava vulgarnom idealizmu nečega što bi se samo uvjetno moglo nazvati “mišljenjem” u mainstreamu. Jer tu se ne radi o mišljenju, već o, u boljem slučaju svjesnom a u gorem spontanom, zagovaranju vulgarne ideologičnosti. A mainstream danas nisu samo ovaj ili onaj medij, pa čak ni samo ova ili ona stranka u Saboru, već je to skup vladajućih ideja. One pak pronalaze tisuće načina, tisuće logika mikrofizike vršenja vlasti, kojima ovladavaju svakodnevnim životom mnoštva. Od autoriteta znanosti, obrazovnog aparata, do represivnih organa države, svi oni raspolažu mnogim i razrađenim načinima za utjerivanje vladajućih istina pod kožu ljudi. I još bolje, danas se to vladajuće nasilje nameće pod egidom kraja ideologije, a borba protiv njega proglašava se ideološkom i jednostranim aktivizmom, koji da još i uništava svijet inače objektivnih prosudbi, etički neutralne građanske javnosti. Pa sve te marksiste, anarhiste i druge ekstremiste treba preventivno ukloniti iz pristojnog društva slobodnih građana, koji onda još mogu eventualno diskutirati o pravednim ili nepravednim kamatama na svoje kredite, ali ne mogu stalno dovoditi u pitanje sistem, primjerice baš kreditiranja, kao takav!

Neće nam biti lakše ako kažemo da sve te i takve pojave ne predstavljaju ništa novo pod suncem. U povijesti marksizma one su dobro opisane kao vladavina vulgarne političke ekonomije. A to znači vladavina onog građanskog shvaćanja znanosti i znanstvenosti, pa i iz toga izvedenog pogleda na svijet, po kojem se sve životne pojave mogu svesti na ekonomske interese. A njih se pak, svjesno ili ne, shvaća kao interese buržoaske klase za održavanjem i razvojem sistema proizvodnje viška vrijednosti. Ekonomski determinizam, koji ne ostavlja prostora svjesnoj ljudskoj djelatnosti da se umiješa u navodni fatalizam povijesnog događanja, nije marksistički! Taj redukcionizam ili ekonomizam ne može objasniti klasnu borbu kao pokretača povijesti, čak ni u današnjoj situaciji kada u toj borbi pobjedu za pobjedom odnose vladajuće klase. A jasno je i čemu on ideološki služi.

Vladajućima je puno ugodnije da umjesto subjektivističkog trijumfalizma uspješne manjine zagovaraju “objektivizam” ekonomskih zakonitosti. U kojima je radnička klasa, svedena na radnu snagu kao moment u proizvodnji profita, puko sredstvo, makar i samo potencijalnog ili za većinu “odloženog” ekonomskog napretka. U tom smislu je ekonomski determinizam, drugim riječima hegemonija neoklasične ekonomije – baš danas, kada ni po vlastitim kriterijima vladajućih ekonomskog napretka nema – sve nužnija ideologija, bez alternative.

Sve rečeno ne znači da ne možemo zastupati stanovište kako su ekonomske zakonitosti u zadnjoj instanci odlučujuće, pa i za stvar političkih revolucija, kako je mislio Engels. Ali i da se ne moramo odreći Lenjinove misli kako i ideje mogu biti pokretačke sile u povijesti, kada zahvate mase! No sve to sigurno znači da odnos između infrastrukture i superstrukture ili, u našoj tradiciji, odnos između baze i nadgradnje – a to su pojmovi koje ne treba do kraja napustiti – u jednom društvu nije jednosmjerno i jednoznačno determiniran. Eksplicitno: ekonomski faktor ne uzrokuje, po logici mehaničkog kauzaliteta, sve druge faktore u društvu! Hoće li ekonomska kriza recimo u Grčkoj odvesti to društvo u smjeru ljevice, okupljanjem oko Syrize, ili u smjeru fašizacije, kako je već provodi pokret Zlatna zora, nigdje još nije u stijenu zapisano! Isto vrijedi i za naknadnu pamet o uzrocima raspada Jugoslavije, koji jesu bili i ekonomski i posljedica krize koju su vanjski faktori produbili. No istraživanje koje bi smjeralo na totalitet jednog društva i života u njemu, moralo bi se suočiti i s krizom komunističkog projekta u cjelini. A ta stvarno epohalna kriza sigurno se ne može svesti na “objašnjenje” prelaska na “nacionalistički način proizvodnje”, jer takav ne postoji! To naravno ne znači da nije postojao po živote ljudi pogubni nacionalizam, već “samo” to da je on punio ideološku rupu koja je nastala regresijom iz socijalizma natrag u kapitalizam. U slici: nacionalizam je žeton za kolica koja su potrebna da bi se na periferiji ušlo u supermarket neoliberalnog kapitalizma.

Zato kada danas, ponekad s pravom, kritiziramo novu mladu ljevicu da je sklona vulgarno-marksističkim objašnjenjima društvenih fenomena, nikako ne smijemo zaboraviti tko su stvarno vladajući vulgarizatori! A to su one vladajuće strukture, u politici i privredi, koje danas, više no ikad, “brkaju” ekonomiju sa svojom zaradom i kratkoročnim probitkom, bez obzira na to kakvu će katastrofu završni računi njihove rabote za mnoštvo proizvesti.