Kronika

Kraj dvadesetogodišnje uzurpacije imovine

Porodici Makivić koja danas živi u Dalju, konačno je vraćen osječki lokal ukraden falsifikovanim ugovorom

Nakon punih petnaest godina pravosudne trakavice, bivši Osječani Nikola i Ljiljana Makivić konačno su uspeli vratiti kuću koja im je prevarom oduzeta. Razloga za zadovoljstvo imali su još prošle godine u decembru kada je sud doneo pravomoćnu presudu, ali nisu se preterano radovali jer je uzurpator imovine odbijao da se iseli iz kuće. Navikli na dugotrajne sudske procese, naši sagovornici su Opštinskom sudu u Osijeku podneli tužbu za iseljenje trenutnog korisnika. Na njihovo pozitivno iznenađenje, sud je vrlo brzo doneo odluku i naložio korisniku da se iseli što je ovaj i učinio.

– Još nisam svesna da je sve završilo i da je kuća ponovo naša jer smo kroz ove godine dobijali i gubili sud, kaže Ljiljana. “Nisam verovao da ćemo dobiti spor, ali eto, uspeli smo. Pravda je konačno pobedila”, dodaje Nikola.

Dvoje supružnika koji danas žive u Dalju, svoju imovinu nakon svega žele prodati jer su tokom petnaestogodišnje pravosudne bitke potrošili popriličan iznos novca. S druge strane, ne žele se vraćati u Osijek jer ih za taj grad više ništa posebno ne veže.

– Koliko smo puta samo pomislili da nećemo uspeti. Bilo nas je strah i kako ćemo platiti sve troškove ako izgubimo, seća se 70-godišnji Nikola. Kad se uzme u obzir kako je izgledao čitav sudski proces, njegov strah je bio sasvim opravdan.

Sve je počelo 1990. godine kada su Makivići deo nasleđene kuće u Vinkovačkoj 43 u Osijeku odlučili preurediti u poslovni prostor i iznajmljivati. Za prostor se zainteresovao Mijo Knežević s kojim je Nikola potpisao ugovor na pet godina, uz mesečni najam od 900 tadašnjih nemačkih maraka te uz besplatan zakup od februara 1991. do oktobra 1992. godine na ime uloženog novca u adaptaciju lokala površine 38 kvadrata koji je trebalo prilagoditi potrebama poljoprivredne apoteke. Sve bi verovatno bilo u redu da nije počeo rat zbog kojeg su Makivići morali napustiti Osijek. Od nekih prijatelja saznali su da Knežević i dalje koristi lokal, ali i da je zainteresovan za kupovinu. Kako je to bilo vreme rata i neizvesnosti, Makivići su bili spremni prodati čitavu kuću, ali Kneževića je zanimao samo za lokal za koji je ponudio 15 hiljada nemačkih maraka. Isplata dogovorenog iznosa obavljena je u Baji, u Mađarskoj, uz posredovanje agencije ABM iz Beograda. Makivići u Mađarsku nisu ni išli jer su u Beogradu potpisali predugovor.

– U tom predugovoru nije bila navedena kvadratura poslovnog prostora niti broj čestice jer je te podatke imao Mijo. Trebalo je da ih popuni, potpiše i vrati ugovor, ali on to nije učinio, priča Nikola.

Da su prevareni, Makivići su saznali 1997. godine kada su nakon mirne reintegracije prvi put otišli u Osijek. Proveravajući zemljišne knjige shvatili su da je čitava nekretnina koja je osim iznajmljenog lokala imala još nekoliko prostorija, glasila na ime Kneževićevih sinova. Oni su, naime, na osnovu krivotvorenog ugovora datiranog na 20. jul 1991. godine, koji Nikola i Ljiljana nikada nisu potpisali, zatražili uknjiženje. Kako naši sagovornici u to vreme nisu živeli u Osijeku da bi to osporili, Kneževići su posao završili bez problema. Makivićima nije bilo druge već da zatraže obnovu postupka koje je potrajao do prošle godine.

Mijo Knežević je na sudu tvrdio da je kupio čitavu kuću. Naveo je da je cena bila 30.000 DEM, da je u adaptaciju uložio polovinu tog iznosa, a da je 1994. godine u Baji isplatio ostatak. Na ugovoru su stajali krivotvoreni potpisi Nikole i Ljiljane za koje je grafološkim veštačenjem međutim utvrđeno da su autentični.

– Zaprepastili smo se kad smo čuli rezultat veštačenja. I tu smo onda izgubili sud, seća se Nikola. Ko zna kako bi sve završilo da naš sagovornik nije saznao da ima pravo na reviziju, iako ga tadašnji advokat o tome nije posavetovao. Znajući da nikakav ugovor nije potpisao u leto 1991. godine i da su potpisi falsifikovani, Nikola je slučaj prijavio policiji, a nakon nadveštačenja stručnjaka iz Zagreba ipak je dokazano da se radi o falsifikatu.

Usledila je presuda u njihovu korist, ali se nakon žalbe suprotne strane proces nastavio pa su junaci ove priče ponovo izgubili. Sudu, naime, nije bilo jasno da su Makivići prodali samo lokal, a ne, kako bi po njima bilo logično, čitavu nekretninu koju je Knežević u celosti pretvorio u poslovni prostor, ukupne površine 280 kvadrata. Nakon još jedne žalbe, kada su Makivići već izgubili svaku nadu, osječki Opštinski sud u martu prošle godine konačno uzima u obzir da je ugovor krivotvoren i donosi presudu u njihovu korist, a Županijski sud je nekoliko meseci kasnije potvrđuje i ona postaje pravomoćna.

Kneževići su tako ostali i bez lokala koji su na neki način ipak kupili, ali su s druge strane više od 20 godina nezakonito koristili tuđu nekretninu na atraktivnoj osječkoj lokaciji.

– Ne bežim od toga da sam mu prodao lokal, ali on je tvrdio da je kupio celu kuću. Ugovor koji je priložio je falsifikovan, a pravi ugovor nije hteo pokazati. Mislio sam da će tražiti novac za adaptaciju i nadogradnju, ali ja bih u tom slučaju tražio rentu. Osim toga uživao je moju imovinu preko 20 godina. Dosta mi je suda i suđenja, a pretpostavljam i njemu, zaključuje Nikola Makivić.

Dragana Bošnjak

Neizvesna sudbina nekad najvećeg YU kombinata

U “Borovu” kritično, država ćuti

U zastoju je predstečajna nagodba, 950 radnika očekuje rezultate, nema novaca niti za repromaterijal

Nakon što je fabrika “Borovo” krajem maja ove godine sve svoje firme spojila u jednu krovnu “Borovo d.d.”, Uprava je podnela zahtev za predstečajnu nagodbu. Proces ujedinjenja čak sedam borovskih firmi koje su imale status d.o.o. bio je preduslov za početak restrukturisanja nekada najvećeg jugoslovenskog kombinata koji proteklih godina tone sve dublje.

Tako su Poslovni centar, Trgovačka mreža, Kožna obuća, Gumitrejd i Tehnički servis pripojeni Borovu d.d. koje je u stopostotnom vlasništvu države. Iako je uprava pripremila plan restrukturisanja, država se o tome još nije izjasnila, a 950 radnika fabrike nestrpljivo čeka šta će se dogoditi s njihovom radnim mestima. Situacija je kritična jer je zbog nedostatka repromaterijala posla sve manje, a dobavljači ne žele isporučivati robu koju im niko neće platiti.

Od ukupno 164 miliona kuna duga, “Borovo” 60 miliona duguje državi i trgovačkim društvima u većinskom vlasništvu države, 50 miliona bankama, a ostatak dobavljačima. Uprava na čijem je čelu od prošle godine Hrvoje Merki, očekuje da će država otpisati kamate i 30 odsto glavnice duga, a ostatak potraživanja zameniti za nekretninu tj. sportski aerodrom u vlasništvu Borova d. d na čijem zemljištu postoji interes investitora za izgradnju fabrike bioetanola. Prema njegovim rečima, dok se ne postigne neko rešenje, Borovu je trenutno potrebno oko 30 miliona kuna koje bi se jednim delom utrošile na otpremnine radnika, a drugim delom za nabavku repromaterijala kako bi se uopšte mogla odvijati proizvodnja. Budući da se država još nije izjasnila o sudbini Borova, oglasili su se sindikati čiji su se predstavnici nedavno sastali sa Upravom.

– Predstečajna nagodba ne može krenuti u pozitivnom smeru jer najveći verovnik, Republika Hrvatska, još nije zauzela stav o predlogu Uprave, rekao je Mladen Novosel, predsednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Novosel ujedno najavljuje pojačane sindikalne aktivnosti oko slučaja “Borova” zajedno sa Nezavisnim hrvatskim sindikatom i drugim sindikalnim organizacijama.

– Više ne možemo čekati, ne možemo čekati da se politika i političari nadmudruju kako će se rešiti problem “Borova” jer se nakon niza sastanaka ništa nije rešilo. Prisilićemo institucije države da zauzmu stav oko toga šta će biti s “Borovom”. Nama je neprihvatljivo da ovo preduzeće ide u stečaj, da se ugase radna mesta i da ovaj kraj koji je propatio, ostane i bez mogućnosti egzistencije. Bio bi to strahovit udarac, da firma sa osamdesetogodišnjom tradicijom prestane s radom, istakao je Novosel.

Predsednik SSSH smatra da Borovo može opstati jer ima mogućnosti za proizvodnju i plasman proizvoda na tržište, ali mu u tome mora pomoći država.

– Država mora podmetnuti leđa i rešiti problem. To se mora učiniti jer ukoliko ne krene predstečajna nagodba, Borovo će otići u stečaj, naglasio je Novosel koji je fabriku Borovo posetio zajedno sa kolegom Krešimirom Severom i drugim sindikalnim poverenicima.

Proteklih meseci su mnogim radnicima Borova uručeni otkazi jer nema posla. Možda bi ga i bilo , primećuju neki od njih, da je Uprava umesto novog voznog parka i kompjuterske opreme za kancelarije, kupila repromaterijal za proizvodnju.

D. Bošnjak

Napadačima na pravoslavne bogoslove popravni dom

Preodgoj maloljetnika u Kistanjama

Maloljetnici zadojeni mržnjom, koji su 17. ožujka ove godine u Kistanjama napali pravoslavne bogoslove iz manastira Krka, bit će kažnjeni – preodgojem. Predložilo je to sudu Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku koje za trojicu nasilnika traži slanje u popravni dom, dok bi ostali trebali biti pod pojačanom paskom socijalnih službi.

Međunacionalni incident potresao je u ožujku Općinu Kistanje u kojoj su Srbi većinsko stanovništvo, a na to područje pod posebnom državnom skrbi, doseljeni su Hrvati s Janjeva za koje je izgrađeno i cijelo novo naselje.

Sedmorica maloljetnika iz doseljeničkih obitelji, podsjetimo, isplanirala su napad na đake Bogoslovne škole manastira Kika. Oboružani granama i daskama zaskočili su skupinu od osam bogoslova dok su prolazili ulicom s ciljem, kako je istragom utvrdila policija, nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Jedan pravoslavni bogoslov u napadu je zadobio prijelom nosa, a petorica su prošla sa masnicama i ogrebotinama. Divljačka eskapada rezultirala je kaznenom prijavom za napad iz mržnje, a Državno odvjetništvo predložilo je Vijeću za mladež Općinskog suda u Šibeniku i konkretne sankcije za nasilne maloljetnike.

– Sedmorici maloljetnih osoba stavlja se na teret da su uslijed vjerske i nacionalne netrpeljivosti napali osam polaznika Bogoslovne škole iz manastira Krka pri čemu je jedan maloljetnik jednom od polaznika zadao tešku tjelesnu ozljedu, dok su šestorica maloljetnika petorici polaznika nanijela lakše ozljede. U odnosu na trojicu maloljetnika zamjenik za mladež Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku predložio je izricanje odgojnih mjera pojačane brige i nadzora uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, dok je u odnosu na četvoricu maloljetnika predloženo izricanje odgojne mjere pojačane brige i nadzora – izvijestili su iz šibenskog Općinskog državnog odvjetništva.

Tužiteljstvo je također navelo da se maloljetnici moraju ispričati pravoslavnim bogoslovima koje su napali. Nakon što im se ispričaju, pak, više im se ne smiju približavati na udaljenost manju od 100 metara, a ne smiju niti doći blizu manastira Krka.

G. Plavšić

Mirko Marković, predsjednik Pododbora SKD “Prosvjeta” Darda

Teško je privući mlade

Imamo čudnu situaciju da mlade više ni sport ne može privući na društveni angažman

Na čelu ste aktivnog pododbora “Prosvjete” u Dardi. Što možete reći o njemu?

Naš pododbor je osnovan 1998. i u vreme osnivanja imao je više članova nego danas, s obzirom na iseljavanje stanovništva iz Darde. Među članovima Društva ima nekoliko vrlo aktivnih članova, ali je interes za članstvo nešto slabiji. Tu pododbor deli sudbinu, kako manjinskih tako i većinskih udruženja, zbog toga što su mladi i najmlađi preokupirani drugim aktivnostima, odnosno previše vezani uz kompjutore. Imamo čudnu situaciju da mlade više ni sport ne može privući. Kad su odrasli članovi u pitanju, problem je drugačiji – neki folkloraši su se usprkos velikoj nezaposlenosti u ovom kraju Hrvatske uspjeli zaposliti, najčešće kod privatnika koje previše ne zanima kultura, pogotovo manjinska. Pododbor Darda ima sledeće sekcije: KUD ”Branko Radičević”, muzičku i likovnu sekcija i najnoviju, žensku pevačku grupu. Od manifestacija najznačajnije su Međunarodna smotra folklora nacionalnih manjina i Likovna kolonija “Đola” koje podržava Ministarstvo kulture RH i likovna radionica ”Petar Dobrović”. Tu su i godišnji koncert KUD-a, zajednička izložba slika s pododborom Karlovac, obeležavanje i proslava verskih praznika. KUD “Branko Radičević” koji je prije dvije godine proslavio 90 godina postojanja je naša najbrojnija sekcija, učesnik mnogobrojnih manifestacija u zemlji i inostranstvu i dobitnik mnogobrojnih priznanja, među kojima je prvo mesto na Evropskoj smotri srpskog folklora dijaspore u Sarajevu 2008. godine. Muzička sekcija je u pratnji KUD-a, a s njom kao i s ženskom pevačkom grupom, radi muzički pedagog Duško Topić. Likovna sekcija je vrlo prepoznatljiva i učestvuje na skoro svim likovnim događanjima u Slavoniji i Baranji. U Dardi se zadnjeg vikenda u septembru tradicionalno organiziraju vrlo uspešne likovne kolonije, pa će sada biti održana i Deseta likovna kolonija “Đola” koja je nazvana po prirodnom jezercu. Na dvodnevnim likovnim kolonijama bude po 30-tak umetnika iz zemlje i inostranstva, među njima i akademski i afirmirani amaterski slikari, a bogat fundus slika nastao na koloniji izlaže se u više gradova.

Kakva je suradnja s vlastima i manjinskim organizacijama?

Suradnja sa Opštinom Darda je na obostranu korist konstruktivna i dobra, iako može i bolje. Od opštine dobivamo sredstva za redovne aktivnosti koje obavljamo, a imamo podršku i s razine županije za što je zaslužan zamenik župana Jovan Jelić. Pododbor pozivaju na razne manifestacije u ovom delu zemlje. Saradnja s centralom i drugim pododborima “Prosvjete” je dobra, iako nedovoljna što se tiče pododbora iz drugih delova Hrvatske. Pododbor ima vrlo dobru saradnju i s drugim manjinskim društvima, dobro sarađujemo i sa srpskim većima, ZVO Vukovar, SNV Zagreb i drugim organizacijama.

Tko sada živi u Dardi i da li su tamo dobri međunacionalni odnosi?

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine ukupno u Dardi živi 6.908 stanovnika, od kojih Srba ima 23,2 posto, što je smanjenje za 4,8 posto u odnosu na popis iz 2001. Smanjenje je u stvarnosti i veće jer dio ljudi ode ”privremeno” izvan Hrvatske i ne odjave se. U Dardi živi 55,7 posto Hrvata, 9,41 posto Roma i 6,79 posto Mađara, a međunacionalni odnosi su bolji nego u vrijeme poslije reintegracije, iako bi mogli i trebali biti još bolji. Najveći problemi ovog dijela zemlje su nezaposlenost i odlazak mladih izvan zemlje. Takva situacija utiče i na broj članova “Prosvjete”, a indirektno i na aktivnosti pododbora. U Dardi se inače održava nastava srpskog jezika i kulture po modelu ”C”, dok u područnoj školi Uglješ učenici od 1. do 4. razreda pohađaju nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, odnosno modelu ”A”, što nastavljaju od 5. do 8. razreda u osnovnoj školi u Jagodnjaku.

Nenad Jovanović

RUBRIKA MANJINSKI ZASTUPNIK

Tko će financirati predškolu?

Na saborskoj raspravi o izmjenama i dopuna Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi, Dragan Crnogorac u ime Kluba zastupnika SDSS-a, naveo je kako je riječ o zakonu kojim će se poboljšati sustav predškolskog odgoja i obrazovanja.

– Programom Vlade RH za razdoblje 2011.-2015. godine određeno je da će sva djeca u šestoj godini biti obavezna polaziti program predškole što je pozitivna je inicijativa, jer će njome dobiti dobre temelje za nastavak odgojno-obrazovnog procesa. No, tko će taj program financirati, kad već ionako postoji problem u mnogim općinama i gradovima koje nisu u mogućnosti financirati ni postojeće vrtiće i programe? – pita se Crnogorac.

Navodi probleme dječjih vrtića u kojima se provode programi na jeziku i pismu nacionalne manjine.

– Prema podacima iz izvještaja o provođenju Ustavnog zakona iz 2011. povećava se broj djece u vrtićima na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije ima 27 vrtića koje polazi ukupno 1752 manjinaca predškolske dobi. Program na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu ove školske godine pohađalo je 441 dijete u 10 dječjih vrtića. Postoji potreba da se programi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu odvijaju i na drugim područjima Hrvatske. No, financiranje dječjih vrtića na jeziku i pismu nacionalne manjine jedan je od glavnih problema osnivanja i provedbe programa – ističe Crnogorac.

Sredstava za programe na manjinskom jeziku i pismu sufinancira Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta u iznosu od 75 kuna mjesečno po djetetu, prema Pravilniku koji se nije mijenjao od 1997. godine, što znači da se po djetetu dnevno dobiju 2,5 kune.

– Briga o radu predškolskih ustanova je u nadležnosti lokalne zajednice. Ministarstvo je početkom godine donijelo Odluku o financijskom planu raspodjele sredstava, namijenjenu sufinanciranju programa djece predškolske dobi nacionalnih manjina u dječjim vrtićima. No, ti vrtići su uglavnom u mjestima i općinama s malim proračunima te za rad vrtića izdvajaju u skladu s mogućnostima, što nije dovoljno. Cijena vrtića od 250 do 380 kuna nije mala s obzirom na tamošnju veliku nezaposlenost. Isto tako, problem je što se u Hrvatskoj ne može nabaviti literatura za tu djecu, kao i nepostojanje stručnih skupova za nastavnike na srpskom jeziku – kaže Crnogorac.

Educirati policijske službenike

Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je Izvještaj o utrošku sredstava osiguranih u proračunu RH za 2012. godinu. Članovi Odbora naglasili su da izdvajanje sredstava namijenjenih programima udruga i ustanova nacionalnih manjina nije od značaja samo za manjine nego i za hrvatsko društvo u cjelini.

U 2012. godini sredstvima državnog proračuna sufinancirani su programi 77 udruga i ustanova manjina. Od tog dvije su udruge teže prekršile utvrđena pravila financijske discipline (nisu dostavile godišnje izvješće), zbog čega im je obustavljeno daljnje financiranje, a doznačena sredstva moraju vratiti u državni proračun. Postavili su i pitanje sadržaja pojedinih tekstova koji se objavljuju u nekim manjinskim tiskovinama, za koje smatraju da ne pridonose unapređivanju tolerancije i multietničkog povjerenja

Isti saborski Odbor raspravljao je i o Izvještaju ministra unutarnjih poslova o obavljanju policijskih poslova u 2012. godini. Među ostalim, naglašeno je da policija ne koristi mogućnost pokretanja prekršajnih postupaka i po odredbama Zakonu o suzbijanju diskriminacije zbog čega je potrebno dodatno educirati policijske službenike.

Zatraženo je da obrazloženja o načinu praćenja zločina iz mržnje te o preventivnom djelovanju u slučajevima nasilja u obitelji, osobito kada je nasilnik i policijski službenik.

Mirna Jasić

Na području od posebne državne skrbi opstaju samo posebni ljudi

Kuća dobrote u Perni

Ljubica Pajić živi 15 godina bez vode i struje, ali pažnju i ljubav čuva je za svakog namjernika

Koliko su područja od posebne državne skrbi u nas zaista posebna, svjedoče brojni primjeri, a jedan od najposebnijih pronašli smo u selu Perna na Kordunu, pod samom Petrovom gorom. Tamo je nakon 15 godina žeđi i suše, povratnici Ljubici Pajić napokon priključena voda. Da Ljubica tamođer nema struje i da je nikada nije niti imala, nadležni su saznali tek kada su djelatnici Komunalnog iz Topuskog, neki dan, u trošnu kućicu uvodili vodu. Da je čitava stvar zaista itekako posebna, govori i činjenica da tik uz kuću u kojoj živi 60-godišnja Ljubica prolaze vodovodne cijevi i električna mreža, ali tih nekoliko metara do slavine i žarulje nikada nije premošteno premda čitav posao ne bi trebao trajati više od sat vremena.

Rođena u susjednom selu Pecka, Ljubica Pajić od najranijeg djetinjstva boluje od Downovog sindroma, čudesnog genetskog poremećaja u kojemu se čitav život ostaje djetetom, jednako željnom davanja i primanja ljubavi i pažnje. Svakog putnika namjernika Ljubica prima s puno pažnje i ljubavi nudeći mu zagrljaj i osmijeh, što prilično zbunjuje sve koji joj zakucaju na vrata, pa se mnogima učini kako stoje pred osobom koju je dotaknuo svetac.

– S uplašenim roditeljima sam 1995. iz rodne kuće u Peckoj pobjegla u Srbiju. U međuvremenu roditelji umiru, ostajem sama i odlučim se, nakon par godina vratiti u svoju kuću na Kordun, pod Petrovu goru, jer je tamo ostao čitav moj život i djetinjstvo. Kada sam stigla u selo, srce mi se steglo jer je kuća u kojoj sam rođena potpuno izgorjela. Sama, bez novaca i igdje ikoga lutala sam dugo zaselcima tražeći bilo koga poznatog. Odlazim u Topusko gdje me zbrinuli. Naime, uselili su me u jednu drvenu kuću koja je u susjednom selu Perna ostala cijela, a vlasnik se još nije javio. Od onda tu živim, borim se kako znam i umijem. Svakog mjeseca primam socijalnu pomoć od 400 kuna, pa ne mogu reći da sam siromašna. Taj novac rasporedim na 30 dana, a kako nemam nikakvih režija jer nemam ni struje ni vode, zadovoljna sam. U dobroj mjeri me spašava vrt koji obrađujem, pa nema gladi. Od tih 400 kuna čak uštedim za duge zimske dane kad u vrtu nema hrane, pa opet nekako dobro prođem. U početku mi je mnogo pomogao Crveni križ u Topuskom. Dobivala sam pakete hrane, odjeću i pokrivače, a uvijek mi osiguraju i drva za zimu – priča uz prirođeni osmijeh Ljubica Pajić, ne osuđujući nikoga i ništa za svoj život koji smatra bogatim i sretnim.

Ni sama ne zna kako je došlo do toga da neki dan navrate komunalci i priključe ju na vodovodnu mrežu.

– E, sad je to pravi Raj. Ne mogu vjerovati da u kuhinji mogu otvoriti slavinu i da teče voda. Za jednu kantu morala sam pješačiti do udaljenog bunara, vući tu vodu u kuću, dio ostaviti za piće, a u drugom dijelu prati rublje i posuđe. Nisam mislila da ću to doživjeti – sretna je Ljubica.

S vodoinstalaterima je navratio i Nikola Abramović, donedavno Općinski načelnik, sada predstojnik podružnice Centra za socijalnu skrb u Topuskom.

– Vrlo dobro poznajem Ljubicu i više puta sam je posjetio. Uvijek me na neki način rastuži njena dobrota i jednostavnost i mislim da se rijetko može naći takva osoba, kao da nije s ovog svijeta. Zaprepastio sam se kada sam tek sada saznao da Ljubica nema struje. Prije nekoliko godina Općina je pomogla da se razvedu kablovi u njenoj kući, postavljen je propisani ormarić sa brojilom i ostalo je samo par minuta posla za električare. Odmah ću ispitati stvar i u Ljubičinoj kućici zasvijetlit će žarulja – obećava Nikola Abramović.

Nadležni u Elektri Topusko nemaju pojma da Ljubica nema struje. Kažu da nitko nije napravio nikakav zahtjev za uvođenje, pa za problem ne mogu znati. Čim zahtjev dođe do njih, izaći će na teren i riješit će problem.

Tu i tamo, Ljubica ode do rodne Pecke, obiđe zaraslo zgarište rodne kuće, vrati se u tuđu i nastavi živjeti. Puna optimizma, u ničemu ne vidi problem, raduje se svemu i svakome. Očito, na području od posebne državne skrbi mogu opstati samo posebni ljudi.

Vladimir Jurišić

SNV-ovih pet potpredsjednika

Članovi Predsjedništva SNV izabrali su petoro potpredsjednika i dogovorili aktivnosti vezane za održavanje velike skupštine SNV i obilježavanje Dana sjećanja na Oluju.

Za potpredsjednike su jednoglasno izabrani Miodrag Nedeljković, Darko Karanović, Rade Kosanović, Anja Rašković i Milan Eraković, a predloženo je i da se velika skupština održi 9. novembra u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.

Jednoglasno je prihvaćen i prijedlog da se sazove uže Predsjedništvo i da se tada donese odluka o daljnjoj suradnji SNV-a i SPD “Privrednik”. Povodom sjećanja na žrtve “Oluje” održat će se komemorativne sjednice u svim županijskim vijećima uz čitanje Izjave sjećanja. Osim toga, održat će se i komemoracije žrtvama stradanja u Žirovcu i na Petrovačkoj cesti.

N. J.

•  

LAG-u Baranja – 900.000 kuna

Odlukom ravnatelja Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, LAG Baranja postao je – odabrani LAG za financiranje iz sredstava Evropske Unije i Republike Hrvatske. LAG-u Baranja dodijeljen je maksimalno dozvoljen iznos potpore od ukupno 900.000 kuna za financiranje izdataka unutar Mjere 202 “Priprema i provedba lokalnih strategija ruralnog razvoja” tokom dvije godine rada, odnosno za 2013. i 2014. godinu.

Unutar te mjere dodjeljuje se maksimalno dozvoljen iznos potpore do 450.000 kuna godišnje, u čemu je doprinos EU 360.000 kuna, a doprinos RH 90.000 kuna za financiranje dvije podmjere: stjecanje vještina i animiranje stanovnika LAG-područja (200.000 kn) i provedbu lokalnih razvojnih strategija (250.000 kn).

Janoš Seleši, predsjednik LAG-a Baranja kaže: “Ulaznicu smo zaradili i dobili. Sada je na svima nama da svojim rezultatima opravdamo ukazano povjerenje na dobrobit stanovnika i područja LAG Baranja.”

J. N.

•  

Belomanastircima 1.000 kompostera

Grad Beli Manastir potpisao je s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ugovor vrijedan 365.000 kuna za nabavku 1.000 kompostera, koji će se građanima besplatno podijeliti. U tome projektu Fond učestvuje s 80% sredstava, a Grad će iz svog proračuna osigurati 20%.

Komposteri će, prema izjavi gradonačelnika Ivana Doboša, građanima poslužiti da se već u svojim domaćinstvima riješe svih količina zelenog otpada (trave, lišća, granja) i ostalog biorazgradivog otpada. Time će se znatno smanjiti količina smeća koju “Baranjska čistoća” mora odvoziti na odlagalište, a i na samom odlagalištu količina smeća biće manja.

Vidjet ćemo kako će to funkcionirati jer su građani koji imaju dvorišta i “bašče” i dosad mogli priručno kompostirati zeleni otpad, ali su to rijetki i radili jer naprosto nema takve svijesti.

J. Nedić

Težak život starosjedilaca-povratnika u Macutama kraj Voćina

Život u stalnom strahu

Povremene međususjedske čarke završavaju međunacionalnim napadima. Za sve su krive ovce i koze koje uzgajaju doseljenici s Kosova

Prije rata, naselje Macute u Općini Voćin imalo je 286 stanovnika, prema popisu iz 2001. godine tamo je bilo 79 ljudi, a danas ih je tek 33. Nekada je to bilo selo naseljeno stanovnicima srpske nacionalnosti, a danas u njemu stalno žive dvije obitelji doseljenika s Kosova, jedna obitelj doseljena iz Bosne i Hercegovine te četiri obitelji starosjedilaca.

Zbog gustih papučkih šuma, livada i pašnjaka koji su ljudima osiguravali egzistenciju, u mjestu je tridesetih godina prošlog stoljeća stalno živjelo 650 stanovnika. Spomen na to vrijeme su pravoslavni parohijski hram Uspenja Presvete Bogorodice sagrađen 1714. godine i davno napuštena zgrada škole. Jednobrodna crkva s prigrađenim zvonikom zapaljena je još na pravoslavni Božić 1942. godine, a lokalno stanovništvo nakon rata je skidalo crijep za pokrivanje svojih kuća. Nikada ju nitko nije ni pokušao obnoviti, sva ova desetljeća bila prepuštena propadanju pa se danas od stabala i raslinja gotovo i ne vidi.

Mir se vratio u ovaj dio zapadne Slavonije. Tridesetak stanovnika uglavnom je na socijalnoj skrbi ili dobivaju skromne mirovine. Sve bi, pa i pored kostura od zapaljenih i opljačkanih kuća što podsjećaju na strašan rat, bilo gotovo idilično da povremene međususjedske čarke ne završe međunacionalnim napadima. Za sve su krive ovce i koze koje uzgajaju Janjevci, kako ovdje nazivaju Hrvate doseljene s Kosova.

– Vrlo često vlasnici ne drže blago pod nadzorom pa nam uništava poljoprivredne površine i vrtove. Gotovo svakodnevno ih moramo tjerati s naših posjeda zbog čega se ponekad posvađamo s vlasnicima. Krenu s prigovaranjima, mi njima kažemo da životinje moraju biti pod nadzorom, a oni nama da moramo imati ograđeni posjed. Sve s njihove strane završi s grubim psovkama na račun nacionalne pripadnosti, kaže nam četrdesetogodišnji povratnik Željko Ostojić.

Željko je za rata izbjegao u Novi Sad. Tamo je radio u jednoj građevinskoj tvrtki, ali je 1995. godine ostao bez posla pa se morao vratiti u Macute jer više nije mogao plaćati stan.

Njegov šest godina mlađi brat Milan ističe da štete na ljetini nisu jedini problem.

– Stoku čuvaju u napuštenoj školi, gnojivo bacaju odmah uz cestu, a uginule životinje u bunare. Prijavljivali smo slučaj policiji, općini i inspektorima, ali vlasnicima nitko ništa ne može. Napisali smo čak peticiju Općini Voćin i Virovitičko-podravskoj županiji i tražili da u selo uvedu reda, ali bez uspjeha. Zbog te smo peticije moj brat Jovan i ja 2006. godine dobili i batine. Te smo večeri išli kod prijatelja kada su nas iznenada presreli i počeli udarati letvama i štapovima od lijeske. Na jednoj od letava bio je čavao koji se zabio u moju ruku. Bilo ih je devet, a mi smo prepoznali petoricu – svi su bili doseljenici s Kosova. To su delikventne osobe koje su inače sklone izazivanju tučnjava – prisjeća se Milan.

Milan i Jovan su zadržani su na liječenju Kirurškog odjela virovitičke Opće bolnice. Jovan je zadobio ozlijede na glavi, licu, rukama i leđima, a Milan na nogama, ramenima i glavi zbog čega je neko vrijeme bio bez svijesti. Policijska uprava Virovitičko-podravska o događaju je izvijestila nekoliko dana kasnije i to na zahtjev novinara jer su smatrali da je riječ “običnom narušavanju javnog reda i mira u kojem nije bilo teže ozlijeđenih”. Napadnute i ozlijeđene Ostojiće je u Macutama obišao predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, nakon čega se u Virovitici sastao s tadašnjim ministrom policije Ivicom Kirinom.

– Očito je da napad ima međuetničke karakteristike pa sam došao vidjeti što je potrebno učiniti kako se ova vrsta incidenta u ovom kraju više ne ponovi. Nadam se da će policija nesmetano i profesionalno istražiti cijeli slučaj – izjavio je tada novinarima Pupovac.

Slučaj je istražen, ali kako to obično biva, kažnjeni su i krivci i žrtve jer je ih je policija sve prijavila za remećenje javnog reda i mira.

– Incidenti nisu prestali, a na sreću nije bio više takvih tuča. No, teško je živjeti u stalnom strahu od provokacija. Moj pokojni otac i ja za vrijeme rata smo ostali u selu i nismo imali probleme kakve danas imamo. Badava je prijaviti provokatore kad oni svoje ljude i rođake imaju u policiji i općini. Dok je bilo posla radio sam u Zagrebu kao armirač i tamo me nikad nitko nije pitao što sam po nacionalnosti i odakle dolazim – jada se Milan i naglašava kako zbog ovaca i koza imaju problema i susjedi Hrvati koji se protive nekolicini agresivnih vlasnika. Istakao je slučaj hrvatskog branitelja, supotpisnika peticije protiv neurednog držanja blaga, kojemu je država u Macutama sagradila kuću. Problem je pokušao riješiti podizanjem metalne ograde i pregrađivanjem javne površine i nogostupa, ali je ubrzo stiglo rješenje da ju ukloni jer je bila bespravno postavljena.

Najnoviji incident dogodio se početkom lipnja kada je Milan po tko zna koji put upozorio vlasnika stada da ovce ne pušta na njegovu livadu.

– Kazao sam mu kako ću pustiti psa da potjera ovce, a on mi je rekao da će ubiti i mene i psa. Isti čas sam prijetnju prijavio policiji, no prijava odbačena uz obrazloženje da nema elemenata kaznenog djela niti prekršaja – razočaran je Milan.

•  

Ni djeca u školi nisu pošteđena

Nakon duge bitke s birokracijom Milan je, nakon sestrine smrti, dobio skrbništvo nad nećakinjom Gorankom iz Slavonskog Broda. No djevojčica je u školi također doživljavala probleme zbog nacionalnosti.

– Ona nije htjela u dom kao njezin brat nego kod nas jer smo joj najbliža familija. Ponekad poželim da se nisam toliko borio za nju jer je ovdje u razredu među djecom bila obilježena kao pravoslavka zbog čega je iz škole često dolazila uplakana. Srednju školu je upisala u Virovitici, živjet će u Učeničkom domu pa se nadamo da će problemi prestati – nada se Milan.

Goran Gazdek

Manifestacija pododbora “Prosvjete” u Donjim Dubravama kod Ogulina

Petrovo u Dubravama

Na manifestaciji se podsjetilo kako je nekada skupljalo sijeno, kako su se radili kućni poslovi i kako je izgledao inventar kuća

Na tragu uspjele prošlogodišnje manifestacije “Dani žetve” održane oko Petrova, pododbor “Prosvjete” u Donjim Dubravama kod Ogulina bio je u subotu, 13. jula, dan nakon ovog velikog crkvenog praznika, domaćin priredbe “Petrovo u Dubravama”. Na manifestaciji se podsjetilo kako je nekada skupljalo sijeno, kako su se radili kućni poslovi, kako je izgledao inventar kuća u tome i drugim selima ovog dijela zemlje, ali i pokazalo što znaju folkloraši “Prosvjete”.

Iako je prijepodne palo nešto kiše, na skupljanje sijena krenulo se po suncu, a lijepo vrijeme pratilo je i poslijepodnevnu smotru folklora na kojoj su se izmjenjivali folkloraški sastavi djece, odraslih i pjevačke grupe iz Donjih Dubrava, Ogulina, Vrginmosta, Vojnića, Garešnice i Ansambl narodnih igara iz Vukovara. Najnagrađivaniji ansambl Prosvjete je i ovom prilikom, uz pratnju orkestra pokazao kola i plesove ovog dijela Evrope.

Raspoloženje na livadi na kojoj se skupljalo sijeno bilo je svečarsko. Mještani su vilama, uključujući i one stare drvene skupljali ili kako se kaže “sadijevali” sijeno na kola,odnosno “voz” ali i oko “brazde”, isječenog brezovog stabla s parošcima oko koga se inače stavlja djetelina, kako su to objašnjavali domaćini Nada Zatezalo i Dušan Janjanin, ukazujući na podjelu posla. Skupljanje sijena bilo je ženski posao, a muškarci su ga trpali na kola ili plastili.

Pjevale su se ojkače, a najviše pažnje izazvala je zaprega s dva dobro uhranjena i istimarena konja kojom je upravljao Miodrag Lapčević iz Blatuše kod Vrginmosta.

Nakon brzo završenog skupljanja sijena, prisutni su se okupili oko prostirki s tradicionalnim ponudama, od kiselog mlijeka do žličnjaka i drugih domaćih kolača.

– Skupljanje sijena bilo je zajednički posao ili moba u čemu su se međusobno pomagali susjedi, rodbina i ostali suseljani. Onaj čije se sijeno kosilo pripremao je ponudu, kaže Dragica Zatezalo.

Nastavak programa odvijao se na dječjem igralištu uz mjesni dom kulture, gdje su bili izloženi kreveti, škrinje i ostalo pokućstvo iz seoskih domova, dok se u pozadini pokazivalo kako se nekada prelo, tkalo krunilo kukuruz i pravio kruh.

“Petrovo” je centralna manifestacija tog kraja što se pokazalo velikom posjetom i dobrim programom. Da ljudima u selu znače takva okupljanja, bez obzira koliko ih ostalo, potvrdio je i 75-godišnji Milan Zatezalo, jedan od najstarijih ljudi u selu, koji se sjeća kad je ono imalo znatno više stanovnika nego sada i kad je prosjek godina bio znatno manji.

– Sad su u selu uglavnom staračka domaćinstva čiji sinovi i unuci dođu preko ljeta, a svi živimo od penzija, obrađivanja njiva, držanja svinja i peradi za svoje potrebe. Sada više ni dućan nemamo, jer se nije isplatio, kaže Zatezalo. Prisjeća se kako mu je 1962., dok je bio u vojsci, otac pisao da je u selo stigla struja, a da su za svaki slučaj sačuvane petrolejke od kojih je jedna izložena i na priredbi.

– Ipak, vodovod do danas nismo dobili i pored svih obećanja, pa imamo hidrofore. Voda je stigla s jedne strane do Tounja, a s druge do Generalskog Stola, pa će valjda jednog dana proći kroz naše selo, nada se Milan.

Nenad Jovanović

Politička akademija Srpskog narodnog vijeća

Treća generacija akademaca

Počela je s radom treća generacija polaznika Politička akademija Srpskog narodnog vijeća kojima se polaznicima u pet ciklusa predavanja tokom ljeta i jeseni pokušavaju približiti metode političkog aktivizma unutar srpske zajednice u Hrvatskoj.

– Za Akademiju je vladao velik interes, pa se osim 18 polaznika iz cijele Hrvatske, od Slatine i Voćina do Lapca i Knina, koje su uglavnom predložila županijska vijeća, javilo još desetak mladih ljudi do 30 godina starosti, rekao je Branko Jurišić, jedan od voditelja Akademije.

– Oni su se na žalost prekasno javili ili se ispostavilo da će biti spriječeni zbog ispitnih obaveza, ali će biti razmatrani nagodinu, za narednu generaciju, rekao je Jurišić i dodao sa su polaznici kao aktivisti uključeni u aktivnosti srpske zajednice čiji su im problemi itekako poznati.

– Glavninu polaznika čine oni koji su završili fakultet ili studenti, a imamo i jednog gimnazijalca iz Pule, rekao je Jurišić.

Ciklusi predavanja i ove se godine odvijaju u hotelu “Terme Jezerčica” u Donjoj Stubici, a takav vid političkog osposobljavanja mlađih ljudi sufinanciraju SNV i beogradski ured organizacije Balkan Trust for democracy. Prvi predavač bio je urednik “Novosti” Ivica Đikić, a osim njega, polaznike su u prva dva ciklusa u političke vještine uvodili i SDP-ovac Peđa Grbin, predsjednik saborskog Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav, Snježana Vasiljević, stručnjakinja za EU, kao i stručnjak za marketing i komunikaciju Julije Katančević.

– Polaznici su se tako imali prilike upoznati kako je to kad se daje intervju pred kamerom, kako se pišu saopćenja za javnost i kako se drže konferencije za medije, rekao je Jurišić.

Naglasio je da je Akademija uspješno osposobila dosadašnje dvije generacije polaznika.

– Među polaznicima prve generacije, jedan je danas zamjenik župana, dvojica su načelnici općina i jedan je zamjenik načelnika, rekao je Jurišić.

Nenad Jovanović

Ljetnu školu srpskog jezika i kulture u Tkonu na Pašmanu pohađa 160 djece

Nova znanja, novi drugovi

Sve je ovdje super: učitelji se brinu o nama, a upoznao sam i gomilu novih prijatelja, kaže 15-godišnji Nino Bakić iz Topuskog

Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” iz Zagreba već osamnaestu godinu zaredom održava Ljetnu školu srpskog jezika i kulture za djecu srpske nacionalne manjine koja u svome kraju pohađa C model nastave ili dopisnu školu srpskog jezika. Kao i prethodnih godina, ovu školu sufinancira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH.

Sve je krenulo 1996. godine kad je prva škola organizirana u Peroju u Istri, gdje se održavala redovito do prošle godine. Zadnje tri godine Ljetna škola je u Tkonu na otoku Pašmanu, u odmaralištu Osnovne škole Dežanovac, kod Daruvara. Školu posjećuje 160 učenika s Banije, Korduna, Like i iz Zapadne Slavonije, a koji blagodati mora, druženja i učenja, svakako znaju iskoristiti u tjedan dana sunčanog Tkona.

– Značaj ljetne škole je u održavanju kulturnog identiteta i podsticanju zainteresiranosti za srpski jezik i ćirilično pismo. Cilj škole je decu ohrabriti da se ne srame pripadnosti te da i ubuduće razvijaju svoj jezik i kulturu, ističe Maja Matić, voditeljica dopisne konzultativne nastave. Dodaje kako dosta djece prvi put ovom prilikom boravi na moru, no iako su odvojeni od roditelja – plakanja nema, jer se druže, upoznaju vršnjake iz drugih krajeva i stiču znanja za kakva nemaju prilike u svojoj sredini.

Prijepodne sudjeluju u nastavi srpskog jezika, geografije, likovnog, muzičkog ili istorije, dok su popodnevni sati predviđeni za kupanje. Uvečer su planirane radionice, uglavnom one folklorne, na kojima kroz praksu uče narodne igre i pjesme. Kako navodi učiteljica Milica Lazić, nastava muzičke kulture je na višoj razini.

– Pesme koje zadajemo deci teže su nego prošlih godina, ali ona ih uče bez problema, što pokazuje da su rezultati rada s njima više nego zadovoljavajući.

Naučene narodne pjesme u večernjim satima pjevaju se uz plesne korake kojima mališane uči učitelj Bojan Lazić. On se 19 godina bavi folklorom.

– Obrađujemo sedam izvornih narodnih pesama iz Banata, okolice Niša, Bujanovca, Pčinje i Šumadije, putem kojih deci prikazujem raznolikost srpskog folklora – igara, pesama, nošnji i običaja. Na snimkama gledamo i profesionalne plesače ansambla Kola, a za kraj druženja dvoje djece imaju priliku obući i originalnu nošnju. Oduševljenost polaznika vidi se u tome što i u slobodno vreme pokazuju plesne korake i pevaju – kaže Bojan.

U Ljetnoj školi djeca uglavnom već naučenu ćirilicu bolje uvježbaju, a ako se još netko i muči s pisanim slovima, ona štampana svi od reda znaju. Kako navodi učiteljica Rada Božić, o jeziku uče kroz djela J. J. Zmaja, Grigora Viteza, Ljubivoja Ršumovića, Branka Ćopića, Miroslava Antića, ali i kroz filmove. Kako učiteljica Božić navodi – Djecu se najlakše privuče gradivu kad kroz igru vizualno pamte.

– Kroz istoriju i geografiju objašnjavam djeci zanimljivosti Srbije, njenu istoriju i crkve, putem manastira. Također, jedan dio gradiva odnosi se na znamenite Srbe u Hrvatskoj, kao i na Vojnu krajinu i naseljavanje Srba – kaže prof. povijesti Siniša Đuričić.

U sklopu šetnji djeca posjećuju obližnji benediktinski samostan Ćokovac u kojem su svake godine lijepo primljeni, kao i u cijelom mjestu s kojim njeguju dobrosusjedske odnose. Za punjenje energije tokom sadržajnog dana brinu se kuharice Gordana i Ana, čije ukusne obroke djeca u slast jedu.

– Sve je ovdje super: učitelji se brinu o nama, klopa je izvrsna, a upoznao sam gomilu novih prijatelja. Puno smo naučili o Srbiji i njenim plesovima, a izvježbao sam dobro i ćirilićno pismo, jer nam ga ovdje posebno objašnjavaju pa se tako i lakše svlada – kaže 15-godišnji Nino Bakić iz Topuskog, koji u Ljetnu školu dolazi već treću godinu.

Toliko je pohađa i Marko Bradaš, 12-godišnjak iz Knina, koji svake godine jedva čeka dolazak na Pašman.

– Nezamjenjivo je ovo iskustvo na koje se nemam što požaliti. No, ipak, najbolje od svegaje kupanje, ali i plesanje, jer inače plešem folklor. Kaže Marko.

Njegova vršnjakinja, Milica Momčilović iz Plaškog oduševljena je što u slobodno vrijeme može igrati društvene igre, a posebno je vesele satovi crtanja.

– Uvijek prijateljima pričam kako sam se dobro provela u Ljetnoj školi. Ovdje je divno zbog druženja uz puno smijeha, ali i učenja onog što dosad nismo znali, kaže 11-godišnja Ivana Radić iz Mokrog Polja.

Maša Vujnović i Danica Grijaković, 12-godišnjakinje iz Krnjaka, složile su kako će uvijek pamtiti ovu školu te se nadaju da će je pohađati i nagodinu.

Ljetne dane na moru mališanima su uljepšali i glumci Pozorišta “Basna” iz Beograda s predstavom “Maša, mašta i slova”. Kako je kazala režiserka predstave, glumica Melita Bihali, ova vesela muzička predstava, kroz koju se obnavlja znanje azbuke, prilagođena je upravo mlađem uzrastu djece. No, suradnja beogradskih glumaca sa Prosvjetom dužeg je vijeka. Riječki Pododbor Prosvjete, kako je navela Ljerka Radojčić iz “Bijele pčele”, organizirao je lani gostovanja tog teatra s predstavom “Bajka o ribaru i ribici” za djecu Korduna i Banije.

Mirna Jasić

•  

Godišnjica Teslinog rođenja uz najavu konačnog rješenja spomenika u Zagrebu

Tesla u Ruđer, replika u Masarykovu

Godišnjice rođenja slavnog naučnika Nikole Tesle prisjetili su se i u Zagrebu gdje je 10. jula Tesli odata počast pred spomenikom u centru grada. Vijence su položili gradonačelnik Milan Bandić, Dragica Mihajlović, predsjednica Udruge Nikole Tesla koja je organizirala trodnevno obilježavanje, kao i predstavnici Instituta Ruđer Bošković koji su zimus tražili da se skulptura, rad Ivana Meštrovića vrati u krug instituta.

– Čuvena je njegova da se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Može se još dodati i ona njegova čuvena kad su ga pitali čemu svi ti izumi koje on radi, on je rekao da želi obasjati i osvijetliti cijelo čovječanstvo kao bratstvo mira. To znači da se čovjek zalagao za ljubav, mir i dobrotu, rekao je Bandić, podsjetivši da brojni turisti dolaze vidjeti Teslin spomenik.

Tom prilikom Bandić je obećao da će se u skorom vremenu skulptura vratiti u institut jer je to i bila želja Ivana Meštrovića kad je polovinom prošlog vijeka donirao skulpturu, a u središtu grada bit će postavljena replika. Tim rješenjem svakako neće biti prezadovoljni arhitekti i umjetnici koji smatraju da je Meštrovićev rad ipak malo preglomazan za tu lokaciju za koju nije ni rađen i da je umjesto te skulpture, na brzu ruku postavljene 2006., trebalo postaviti neki drugi rad koji bi se bolje uklopio na tu lokaciju.

N. Jovanović

Pedeset godina od drugog ulaska belomanastirskog NK Šparta u 2. ligu

Više od igre

Status Šparte je u mirovanju jer mirna reintegracija Baranje nije rezultirala uključenjem kluba u sistem takmičenja

Iako je NK Šparta iz Belog Manastira neko vreme u svojevrsnom “zimskom snu” trajno će ostati zapisano da je ovaj fudbalski klub 8. jula daleke 1963. godine po drugi put ostvario najveći uspeh u istoriji kluba ušavši u Drugu ligu zapad. Iako je od istorijskih datuma prošlo tačno pola veka ta vest ostala je gotovo nezapažena, što ovaj nekada najtrofejniji baranjski fudbalski klub svakako ne zaslužuje. No krenimo redom.

Počeci organizovanog igranja fudbala u Baranji vezani su za 1924. godinu kada je spajanjem dva fudbalska kluba iz jedinog baranjskog grada nastao i NK Šparta za što su najviše zaslužni Jovan Kovačević i Živko Mrvoš. Njih dvojica su 12. septembra 1924. godine u velikoj sali gostionice Vardar, koja je u međuvremenu srušena, u vlasništvu Obrada Kovačevića, povratnika iz Amerike, održali osnivačku skupštinu. Inicijativni odbor činili su tadašnji radnici beljske mlekare i fabrike šećera. Josip Čizmar, jedan od članova inicijativnog odbora, predložio je da se klubu da ime I.Baranjski sportski klub Šparta, po tada nadaleko čuvenom, istoimenom praškom klubu, što je jednoglasno prihvaćeno i već 5. novembra 1924. godine klub je zvanično registrovan.

– Prva zvanična klupska značka je u žutoj boji sa crno-belim poljima i izrađena je 1925. godine u vreme Kraljevine SHS. Autor je bio obrtnik Brezina iz Zagreba što je vidljivo na poleđini značke koja se nalazi u mojoj kolekciji, kaže Lajoš Nađ, nekadašnji fudbaler i strastveni kolekcionar.

Zahvaljujući Đuri Langu, koji je u to vreme bio bio vlasnik hotela i mlina, klub se nakon šest lokacija konačno skrasio na terenu koji je bio u njegovom vlasništvu. Urbana legenda, koja se prepričavala iz generacije u generaciju, kaže da je fudbalski teren bio jedan od najlepših u bivšoj državi i da je bio veći od terena na čuvenoj beogradskoj Marakani. Nabrajati sve uspehe ovog najtrofejnijeg baranjskog fudbalskog kluba oduzelo bi nam previše prostora i vremena. Stoga ćemo uz pomoć naših sagovornika evocirati uspomene na samo one značajne datume.

– U završnom krugu kvalifikacija 1963. igrali smo sa NK Ljubljana koji je bio prvak Slovenije. Slovence smo u Belom Manastiru pobedili sa 4:2, a potom smo na njihovom terenu igrali nerešeno 1:1 i tako smo ušli u Drugu ligu zapad. Bila je to sjajna generacija fudbalera amatera od kojih na žalost većina više nije među nama, sa setom se priseća Borivoj Belić, jedan od velikana te uspešne generacije.

Osim već spomenutog dvojca, momčad koja je ostvarila jedan od najvećih uspeha činili su i Ljubodrag Rajković, Dušan Čordašić, Josip i Ivan Tompić, Ivan Rešetar, Lazar Vuković, Sead i Fuad Bećarević, Ljubisav Živković, Ivan Matijačić, Petar Popović, Božo Bjelica, Milan Belić, Boško Bačvanin, Živojin Vukčević, Stevan Kovačić, Nikola Markan, Petar Šolić, Pavo Gorjanac, Dragan Devčić, Franjo Kovač, Ljudevit Nađ, i Jovan Horvat, a trener je bio Stevan Brnjevarac.

– NK Šparta bio je drugoligaš od 1956. do 1958. godine. Naime tadašnji FSJ pored jedinstvene prve lige formirao je i četiri geografske zone radi manjih troškova putovanja i NK Šparta je nastupajući u trećoj zoni po prvi put u istoriji kluba postao drugoligaš. Svakako treba spomenuti i 1987. godinu kada je ovaj klub po treći i poslednji put, nastupao u Drugoj saveznoj ligi zapad, priseća se Belić.

Koliko je Grad Beli Manastir bio poznat po Šparti govori podatak da je u to vreme bilo dovoljno reći “ja sam iz Belog Manastira” pa da vam bilo koji sagovornik od Vardara pa do Triglava, koji je čak i površno pratio fudbal, kao iz rukava nabroji imena i prezimena Špartinih fudbalera. Vremena ponosa i slave danas su nažalost tek samo uspomena na požutelim fotografijama, novinskim člancima i u mislima mnogih generacija koje su ostavile trag u Šparti.

Status ovog kluba već je neko vreme u mirovanju jer mirna reintegracija Baranje u ustavno pravni poredak RH nije rezultirala uključenjem kluba u sistem takmičenja. Iako je bilo određenih pokušaja da se klub ponovo aktivira, i iako klub zvanično ima upravni odbor i skupštinu, koji se redovno sastaju kako bi se održao status kluba, spletom raznih okolnosti to se još nije dogodilo, a da li će se više ikada dogoditi – pitanje je za milion dolara.

U današnjim vremenima sve govori u prilog tezi da su vremena entuzijasta i zanesenjaka kojima su kopačke, štucne i lopta iznad svega, davno prošla. Sledeće godine NK Šparta napuniće 90 godina te će se, kao i za 80. rođendan, odigrati utakmica veterana. U kojem sastavu i na kojem terenu još se ne zna, ali to nije ni važno, bitno je da legenda živi.

Zoran Popović

Stogodnjak (172)

19. 7. – 26. 7. 1913: epidemija kolere nezadrživo se širi Hrvatskom. Zagreb je u velikoj panici, pa gradsko poglavarstvo iz dana u dan upozorava sve kućevlasnike, ali i stanovnike metropole, da se pridržavaju svih uputa o sprečavanju širenja ove teške zarazne bolesti. “Kuće, stanovi, dvorišta, drvarnice, podrumi i zahodi, te staje za blago i živad moraju se redovito održavati, kako je to propisano naredbom broj 24.121 od 15. maja 1913. Zabranjuje se na ovdašnjim tržištima i u trgovinama prodaja svake vrste voća, koje bi prispijevalo ovamo iz zaraženih krajeva. Najstrožije se zabranjuje uvoz prnja, iznošene robe, kao i svježih koža i kostiju, koje potječu iz zaraženih mjesta. Staretinarima najstrože se zabranjuje izlaganje staretinarske robe na ulicu i izvješivanje na ulična vrata dućanskih prostorija. Ciganima i ciganskim družbama najstrože se zabranjuje prebivanje na gradskom području. Putnike, koji su doputovali iz okuženih krajeva za boravak na gradskom području, dužni su hotelijeri, konačištari, kao i privatnici, kod kojih odsjedaju, najdulje dva sata iza njihova dolaska prijaviti kraljevskom redarstvenom povjereništvu za grad Zagreb… Protiv prekršitelja postupaće se najstrože, te će se kazniti globom od 200 do 1000 kruna, odnosno zatvorom od 14 do mjesec dana, stoji uz ostalo u naredbi gradskog poglavarstva. Inače, sve su željezničke stanice i poštanski uredi pod stalnim strogim nadzorom, a svi putnici i pošiljke iz zaraženih krajeva pregledavaju se na licu mjesta.

*u Samoboru je uhapšen jedan od najpoznatijih krijumčara ljudi, poznat pod nadimkom Smederevac, koji je ilegalno prebacivao emigrante u Ameriku. Zajedno s njim uhapšen je i veći broj bjegunaca. Smederevac je, kako je izjavio na policiji, odabrao Samobor za mjesto polaska jer je odatle “najlakše prijeći u Kranjsku, a odatle u Švicarsku, pa dalje.” Ubrzo nakon Smederevca, u Samoboru je pala još jedna grupa emigranata koju je vodio Đuro Putnik Stanar iz dvorskog kotara, glavni organizator ilegalnog prebacivanja ljudi preko granice. Zajedno s njim uhvaćena su 43 “Amerikanca”. Svi oni potječu iz glinskog, sisačkog, petrinjskog i topuščanskog kotara. Osuđeni su na po pet dana zatvora i 30 kruna globe. Šesnaest ih je ubrzo pobjeglo iz općinskog zatvora, a među njima i glavni agent Đuro Putnik Stanar za kojeg se zna da je ode nesretnih bjegunaca uzeo više od 5000 kruna.

*Milan Žakula, diplomirani inženjer strojarstva iz Like, prvi je Srbin iz Hrvatske koji je na budimpeštanskoj kraljevskoj politehnici promoviran za doktora nauka i uopće prvi koji je te struke na toj visokoj školi položio naučni doktorat. Naslov doktorata mu je bio “Nadgledanje električnog rada i ustanova”. Odmah nakon položenog doktorata Žakulu je ugarski ministar prosvjete imenovao za svog privatnog docenta na spomenutom fakultetu.

*na godinu dana teške tamnice osuđen je Rade-Raco Vukelić, kamenolomac iz Ozlja, koji je u jednoj mjesnoj krčmi veličao Srbiju, a pogrdno govorio o kralju i državnoj upravi. Na sudu je izjavi”Volim kralja, ne znam gdje je Srbija, a uza to sam bio i pijan.”

Đorđe Ličina