Marišćina ima alternativu

Svakoga dana na odlagalište Marišćina kraj Rijeke kamioni dovoze 150 tona otpada iz šire okolice, da bi ga radnici zakopali u zemlju; dosad je zakopan i sav otpad s bivšega riječkog odlagališta Viševac, koji je ondje odlagan 50 godina. Okolicom Marišćine širi se nesnosan smrad, a građani Viškova već mjesecima protestiraju protiv takvog rješenja saniranja otpada. Nadležni tvrde da će sav otpad biti prerađen kad na Marišćini zaživi postrojenje za mehaničko-biološku obradu otpada, predviđeno nacionalnim Planom za gospodarenje otpadom, po kojem bi se isti postupak s otpadom primjenjivao u gotovo svim hrvatskim županijama. Ipak, projekt Ministarstva zaštite okoliša ozbiljno je poljuljan rezultatima nedavne Studije o ekološki zasnovanom sustavu gospodarenja Grada Rijeke. Isto tako, neobični su, najblaže rečeno, stavovi i odgovori riječkoga Gradskog poglavarstva i Ministarstva. Ako je suditi po Marišćini, u godinama koje dolaze svjedočit ćemo brojnim prosvjedima građana u borbi za čist životni okoliš; građanske inicijative već su potegnule pitanje županijskih centara za gospodarenje otpadom Kaštjun kraj Pule i Lećevica kraj Splita. Prateći izbliza proteste na Marišćini, dobiva se uvid u sve slabosti Plana za gospodarenje otpadom.

Projekt Županijskog centra za gospodarenje otpadom Marišćina trenutačno je u tzv. nultoj-prvoj fazi, koja podrazumijeva sanaciju otpada sa starog odlagališta na Viševcu. To novo, “moderno” rješenje – zakapanje otpada u zemlju i izgradnja pogona za mehaničko-biološku obradu – trebalo bi stajati oko 88,5 milijuna eura. No takvo postupanje s otpadom odgovorni nazivaju sanacijom, a nezadovoljni građani Viškova potpuno neprihvatljivim, skupim i dugoročno neodrživim poslom. Dovoljno razloga da poduzmu konkretne akcije, kažu iz ekološke udruge Krizni eko-stožer Marišćina.

– Samo se odlaže smeće u rupe i ništa još nije napravljeno. Ovdje su vam i ruža vjetrova i strujanje zraka takvi da bi lokacija više pogodovalo lječilištu nego odlagalištu – kaže Mirna Međimorec iz Kriznog eko-stožera.

Samo dva i pol kilometra dalje, napominje naša sugovornica, vrelo je Rječine, izvor pitke vode za oko 120.000 stanovnika tog kraja, a kilometar i pol su udaljeni Kukuljani, gdje je predviđena buduća strateška akumulacija pitke vode za Rijeku i okolicu.

– Graditi odlagalište blizu strateških vodoopskrbnih područja mogu samo ljudi koji nemaju nikakvu predodžbu o javnom dobru i pametnom gospodarenju – tvrde iz Kriznog eko-stožera.

Osim što od početka projekta spornom smatraju lokaciju, građanske inicijative dugoročno neodrživom i besmislenom smatraju i cijelu ideju mehaničko-biološke obrade otpada.

– Vratili smo se 50 godina unazad, kad smo bili na Viševcu. Događa se ista stvar, ne razdvajamo ništa, proizvodimo ogromne količine smeća koje će ostati u naslijeđe nekom drugom – tumači Edin Ajanović iz iste udruge.

Građane je mobilizirao nesnosan smrad s odlagališta, što je prije nekoliko mjeseci rezultiralo prosvjedima: danima i noćima kampirali su ispred ulazne rampe, zahtijevajući od nadležnih drugačije, dugoročno održivije rješenje gospodarenja otpadom.

Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel ne vidi ništa sporno u aktualnom načinu sanacije. Marišćina je, tvrdi, uređeno odlagalište koje ispunjava sve ekološke standarde, osim što zasad nema postrojenja potrebnog za mehaničko-biološku obradu. No javno je obećao da će i ono biti završeno do kraja ove godine. Pod ekološkim standardima podrazumijeva se drenažni sustav ispod rupa u koje se smeće zakapa, čime se kontroliraju otpadne vode; cilj je spriječiti ispuštanje tih voda u zemlju, sve dok nisu obrađene i pročišćene. To je jedino što “moderni centar”, kako ga nazivaju u riječkoj Čistoći, razlikuje od dosadašnjih odlagališta i načina zbrinjavanja otpada.

Gomilanje smeća na hrpu potpuno je u suprotnosti s direktivama EU-a, koje takav način navode kao posljednji u piramidi smjernica za postupanje s otpadom. Onima koji stanuju oko Marišćine nije dugo trebalo da shvate kako je neugodan miris s “modernog” odlagališta tek usputan problem: ne samo da ga se takvim načinom odlaganja neće riješiti, nego će dugoročno iznad Rijeke niknuti nova planina – planina smeća, čije će gomilanje prouzročiti i više račune za komunalne usluge. Građani, organizirani u ekološku udrugu, uvidjeli su potrebu za ozbiljnijim angažmanom, pa se više nisu samo bunili protiv postojećeg stanja, nego su predložili učinkovitije i jeftinije rješenje: odlučni da smanje količinu smeća koje im zatrpava životni prostor, predložili su primarnu selekciju, odvajanje otpada već kod kuće.

Upravo je takav način gospodarenja otpadom predviđen i u Strategiji gospodarenja otpadom, koja je 2005. izrađena prema europskoj legislativi i koja vrlo jasno opisuje tijek postupanja s otpadom, u nastojanju da se njegova količina svede na minimum prvo primarnom selekcijom, a tek potom onako kako se to naveliko radi ne samo na Marišćini nego i u većem djelu Hrvatske – zakapanjem u zemlju. Ipak, iste je godine donesen i Plan gospodarenja otpadom, po kojem se do 2015. u Hrvatskoj planira izgraditi dvadesetak županijskih centara za gospodarenjem otpadom. Dakle, umjesto da se najprije uvede primarna selekcija – odvajanje i recikliranje, pa tek onda planiraju centri za zbrinjavanje ostataka, insistira se odmah na skupoj izgradnji centara…

– Govorili su nam da ono za što se mi zalažemo ne drži vodu kad se napravi tehnička, tehnološka i ekonomska analiza – kaže predsjednik Kriznog eko-stožera Josip Katalinić, opisujući pregovore s gradonačelnikom Obersnelom i Čistoćom.

Natezanje i pritisci građanske inicijative natjerali su Čistoću da od Fakulteta strojarstva i brodogradnje naruči Studiju o ekološki zasnovanom sustavu gospodarenja Grada Rijeke i okolice.

– Cilj je bio tehnički osmisliti i ekonomski analizirati sustav gospodarenja koji bi počivao na temeljima drugačijima od ovih koji se u praksi promoviraju kao državni plan. Jedan od autora studije, profesor Slaven Dobrović, navodi da se glavni parametri na kojima je Studija zasnovana temelje na primarnoj selekciji otpada, dakle u skladu sa Strategijom gospodarenja otpadom RH. Studija je dokazala ono što mi već deset mjeseci govorimo – kaže Katalinić, a to je, osim ekološki prihvatljivijega gospodarenja otpadom, i golema financijska ušteda.

Navikli da ih gradske strukture uglavnom ignoriraju, aktivisti Eko-stožera, redom volonteri, o svom su trošku organizirali akciju prikupljanja odvojenog otpada nazvanu “Odvoji, ne dvoji”. Taj paralelni sustav, zahvaljujući velikom odzivu građana, sada funkcionira: svake prve subote u mjesecu građani na boćalište u Viškovu donose smeće koje su odvajali tijekom tjedna, a organizatori su sklopili i ugovor s lokalnim otkupljivačem sekundarnih sirovina. Preslikom takvog modela na razinu cijele države ostvarile bi se, po projekcijama Studije, znatne uštede i dugoročno samoodrživ način gospodarenja otpadom, pa bi županijski centri gospodarenja otpadom, planirani nacionalnim Planom, većim dijelom postali nepotrebni, odnosno primarna bi selekcija omogućila ozbiljnu redukciju njihovog broja i vrste tehnologije koju rabe.

Prema trenutačnim planovima, uslijedit će kupnja mehaničko-bioloških pogona iz europskih zemalja, iako je već sada jasno da takvi pogoni nisu dugoročno rješenje ni u financijskom ni u ekološkom smislu. Primjerice, Mađarska sada Europskoj komisiji plaća penale zbog velike količine emisija CO2 iz reaktora mehaničko-bioloških pogona u kojima se “sanira” otpad. A kupnja pogona s upravo takvim reaktorima planirana je za Marišćinu, kao i za Kaštijun kraj Pule.

Na naš upit hoće li razmotriti reviziju Plana gospodarenja otpadom i pritom uzeti u obzir više nego razumnu građansku alternativu s Viškova, iz Ureda ministra zaštite okoliša Mihaela Zmajlovića poručeno nam je da nisu u mogućnosti odgovoriti, pa se nameće zaključak da na političkoj razini nema ni interesa ni stava da se Plan poboljša. Građani Viškova ne posustaju pred tim preprekama, a čini se da je rast ekološke svijesti potaknuo i jačanje političke, pa su na proteklim lokalnim izborima poduprli nekoliko nezavisnih kandidata i osvojili tri mjesta u Općinskom vijeću.

– Jedini je način da počnemo participirati u odlučivanju u vezi bespotrebno skupoga i neučinkovitoga županijskog centra za gospodarenje otpadom – zaključuje Katalinić.

  •  

Obersnel nezainteresiran za ekonomičnije rješenje

Ideja koju predlažu građani Viškova u samom je startu deset puta jeftinija od planiranog projekta na Marišćini; riječ je o osam umjesto 88 milijuna eura. Katalinić ističe kako je Studija dokazala da je, ako s tim prvo krenu domaćinstva a za njima i industrija, na primarni način moguće odvojiti i 90 posto otpada.

– Ako 90 posto otpada ne morate odvoziti na Marišćinu, automatski vam se smanjuje cijena komunalne naknade – pojašnjava Katalinić, dodajući da, osim 90 posto manje smeća pod zemljom i 63 milijuna kuna godišnje uštede, Grad Rijeka time dobiva i šansu za pristojnu zaradu.

– Prikupljeni materijal može se prodati za 13 milijuna kuna godišnje – navodi Katalinić podatke iz Studije.

Takvo ekonomično rješenje svaki bi gradonačelnik trebao objeručke prihvatiti ili barem spremno o njemu razgovarati. Na Marišćinu se odvozi većina otpada iz Rijeke i šest okolnih općina, ukupno oko 70.000 tona godišnje, pa bi sa spomenutim promjenama u načinu zbrinjavanja značajno pale i komunalne naknade koje plaćaju građani. No gradonačelnik Obersnel ne pokazuje spremnost na konkretne poteze vezane uz reviziju projekta, pa su, tvrdi Katalinić, pregovori spori i neučinkoviti. Iako je i Grad Rijeka dio projektnog tima koji je izrađivao Studiju, Obersnel je na upit “Novosti” je li Studiju i financijske efekte koji iz nje proizlaze predstavio Ministarstvu za zaštitu okoliša, odgovorio da još ništa ne može komentirati, jer Studija još nije u potpunosti završena. No ona je već gotovo cijeli mjesec javno dostupna, na stranicama Kriznog eko-stožera Marišćina…